Laprdarij

Malo pomalo smanjuju mi se obveze, djeca rastu, sve više vremena imam. S kojim još ne znam što ću. Prije cca dvije godine željela sam na zbor, ali nisam stizala zbog dječjih aktivnosti. Sad djeca mogu sama. A meni se više ne da na zbor. Razmišljam o aikidu.

I dok tako razmišljam, sređujem komp. Ovog tjedna koji je imao dva ponedjejlka, dva utorka, ali i dva petka :), sređivala sam blogove. Sad mi je negdje 4 godine bloženja. I prije sam to pokušavala no kad bih vidjela koliko ih je, izgubila bih volju. Pak sam mislila izdvojiti neke meni bolje tekstove i ukoričiti ih. A onda bi mi se činili bez veze, pak niš. Stvar raspoloženja.

Paralelno i nevezano s tim razmišljam - što bih ostavila djeci? Što je meni najvrjednije što su mi starci ostavili? Ili što je ostalo iza njih? Osim, naravno, uspomena u mojoj glavi? Osim par fotografija, najvrjednije mi je pismo koje je tata pisao mami iz Švicarske neke tamo 70-e. Ne piše tu ništa posebno, no lijepo mi je to što je pisano rukom, i što odražava njegovo raspoloženje, iz njega zrači njihov odnos. Pismo je toplo, puno ljubavi. Vjerojatno je bilo puno pisama, ali ovo se zadržalo.

I još jedna paralela: pišući blogove znala sam pomisliti - da mi se nešto sutra dogodi, moji klinci ne bi nikad znali što sam pisala, i da sam uopće pisala. Možda bi otrkili iskricu, ali sigurno ne bi išli u povijest gledati blogove prije n godina. A da i naiđu na njih, ne bi znali da sam to ja. Izbjegavam biti na iskrici pred njima. Premaleni su da to sada podijelimo.

I posljedično - jučer zaključim kako ću sve svoje zapise sortirati, isprintati, i ukoričiti. Bez komentara, samo s datumima ako ih imaju. Nešto zapisa sam poguibila jer mi je crknul harddisk na kompu. Nek djeca čitaju jednom kad me ne bude. Jednom kad će imati 50.

Sredila sam tek jedan i pol nick, i to je oko 450 stranica. Kad ih sve sredim, sortirat ću ih prema temama: djeca, posao, životni, pregledni... A opet, kad ih gledam ovako šarene i nasumično poredane, i takvi su simpatični. Možda ih sortirati po godinama?

Zadržavam i one sa slikama, ali slikama koje sam sama uslikala. Zadržavam i one u kojima sam c/p neki meni dobar tekst. I to je dio mene. Čak i one od jedne rečenice.

Sjetila sam se sad kako sam jednom liku s kojim sam živjela oko godinu dana, i s kojim sam ružno prekinula, istrgnula stranice iz svojeg dnevnika koje su bile vezane za njega i poslala mu. I to je bilo olakšavajuće. Njemu njegovo. Možda bih i ocu moje djece trebala tako zapakirati jedan kompletić s bloga. Nek čita. Super, zašto ne?

Link Bijelo Dugme - Kad zaboraviš juli

Ne.
Tvoje neka bude tvoje.
Nije sve za dijeljenje...bilo lijepo ili ruzno.
Neke stvari moraju ostati u nama. Za buducnost. Ili u ime proslosti koju se nemoze promjeniti.
Jer ne pisu je uvijek samo pobjednici.
Barem ne u glavama mudrih.

Ne smatram se niti pobjednikom niti gubitnikom. Naprosto jesam. I zašto netko ne bi znao što sam o njemu pisala? Tebe ne bi zanimalo što je netko o tebi razmišljao? A recimo da je umro. To daje novu dimenziju.

S druge strane, tko mene pita želim li čuti to što čujem?

btw onomad gledajući orkuge mostova medison zaključila sam da neću da moja djeca o meni saznaju tek nakon mene. pa sam upravo to napravila...voje blogove još od nike (cca 150 kartica teksta) sam isprintala (tada sam imala namjeru to i objavit, čak uz pomoć kćeri) i dala svojoj kćeri na čitanje. istina, moje su veće i svoje tak da znaju da sam na iskrici...u stvaari znaju sve što trebaju znati! zato ja i jesam ovdje ovakva...neposredna i iskrena..što na umu to na drugu. jer svi koji su mi važni u životu znaju sve što treba znati. nemam tajni, ni pred njima ni pred drugima...reklo bi se ko otvorena knjiga, iako to nije tako! i često se vraćam tim nekim pričama, tekstovima, zapisima...to sam ja! i to je najviše što mogu ostaviti...njima! čak sam im to i napisala...one znaju da je moje najveće blago u meni!

btw ne jednom sam se naslušala od svojih frendica...ma kako možeš tak javno ljudima pričati o sebi...svojim najvećim tajnama? ovo kak razmišlja truli mislim da je što se mene tiče..pase! i on će vjerojatno kad odraste (šala mala) misliti drugačije. nekako, kad odvališ pola stoljeća više ti nije stalo što ljudi o tebi misle (barem ne primarno)...i činiš što možeš, moraš..etc.

Hej, Mai :) Da, i moji da su veći bil bih otvorenija prema njima, ali još im je prerano. A neke stvari neće niti shvatiti dok sami ne dobiju djecu. Da barem ja sad mogu porazgovarati sa svojom mamom i čuti kako je njoj bilo s 50.

A to s 50 - imaš pravo. Ni ja nemam nekih tajni, osim onih koje nisu samo moje.

mislim da će ono najvrednije tvoji nositi u sebi. Gledanje arhive često
nečiji život oboji crno-bijelo. Imam dojam da je tvoj ipak u boji.

Hm,nemam dice, a prema mojin bloskim zapisima vjerojatno je i bolje da je tako jer nisan siguran bili se smijali ili plakali kad bi me citali ali san siguran da bi rekli "a ludega nasega ćaće, ajd sta je trkelja gluposti tuda al da je bar gramatiku zna" e

Truly je davno i naglo odrastao. Tako da none taken Mai...
U svom okruzju sa godinama koje nosis si mozda mozes dopustiti luksuz potpune iskrenosti prema svijetu...
Ja ne.
Zasto?
Pitaj moje starce...
I njima sam ponekad bio too much te su se tesko snalazili...a samo rijetki prijatelji koji su i dan danas tu su uspjeli mrvicu vise zagrebati po povrsini...ako iskljucimo prijasnje objave u vlastitom blogu...