Laprdarij

Razmišljam o asinkronoj (u različitom vremenu) i sinkronoj (u istom vremenu) komunikaciji. Vjerujem da to ovdje većina zna, nekima je to i struka. Meni je pomoć u struci. No, da ponovim:

SINKRONA KOMUNIKACIJA (najpotpunija) je komunikacija uživo, u 4 oka. Dakle, s "eye contact". U toj komunikaciji su dostupne sve verbalne, i sve neverbalne poruke. Kažu da 93% komunikacije čine neverbalne poruke. Ako nam je nešto važno iskomunicirati, tada organiziramo susret uživo.

Nečije predavanje je sinkrona komunikacija, ali jako ovisi o predavaču koliko će dozvoliti (i znati postići) tu sinkronost. Nekima to ide izvrsno, a neki naprave zid i zapravo to postane asinkrono. Ako predavač kaže - komentari i pitanja su na kraju izlaganja - tada je to gotovo asinkrona komunikacija.

U sinkronoj komunikaciji smo najizloženiji, najranjiviji. Ali i najmoćniji.

Telefonski razgovor isto spada u sinkronu komunikaciju, ali s bitnim ograničenjima. Značajni dio neverbalnih poruka nestaje. Osim toga, prelako prekidamo komunikaciju, naprosto spustimo slušalicu. Ipak, bolje važnije stvari rješavati telefonom, nego mailom. Najbolje susretom uživo. Bolje skypeom nego samo telefonom. Kod skype je čudan taj "eye contact".Kojeg kao ima, a zapravo nema. Na poslu imamo sistem koji zovemo "eye catcher", s kojima se kao postiže eye contact na telekonferenciji.

ASINKRONA KOMUNIKACIJA daklem ne ide u realnom vremenu. I sadrži vrlo malo neverbalnih poruka. A bez neverbalnih poruka nema dobre komunikacije. Takvu asinkronu komunikaciju provodimo kad nađemo vremena. Kada relativno brzo izmjenjujemo poruke imamo privid sinkrone, ali to ipak ostaje asinkrona komunikacija.

Ukoliko se udaljujemo od potpuno sinkrone komunikacije, dakle komunikacije s "eye contact", utoliko je veća opasnost da zeznemo stvar.

Recimo, komunikacija e-mailom je jako opasna. Mislim da čak i u jednom od bontona piše: kad komunicirate e-mailom, jako pazite da ne pišete mail ljuti jer ćete napraviti veliku štetu. Kad jednom stisnete "send", gotovo je. Teško je poslije popravljati. Dakle, smiriti se, dati si vremena, jako dobro promisliti kako odgovorti, i tek tada sročiti odgovor. Ako i moramo reći neku kritiku, ili feedback putem maila, postoje točno pravila kako se to izvodi. No, izbjegavati to - radije prijeći na telefon ili najbolje uživo.

Promatram blog. To je asinkrona komunikacija. Iako brzom izmjenom komentara daje privid sinkrone. Komunikacija gotovo bez neverbalnih poruka. Dakle, opasna vrsta komunikacije iz dva razloga: nedostaju neverbalne poruke, i brza je. E-mail, ali brz. Totalna frka!

Ako pak netko napiše post i zaključa ga, to je ok. To je kao da je dao nekomu da pročita članak u novinama. Niti u novinama ne možemo prigovarati autoru kako je napisao ovo, kako ono. Blog omogućuje biti kao novina, a omogućuje i interakciju. I to je dobro. Na autoru je da odluči.

Blog omogućuje i da o nečemu dobro razmislimo, možda i prosurfamo po internetu, i tada damo odgovor. Ili da sve skupa ignoriramo. Prednost je bloga i što nema čvrstu jezičnu formu i pravila. Što je istovremeno i opasnost. Treća opasnost.

Blog je, ukratko, blog. Nova razina komunikacije, predobra. Pogotovo ovaj iskričin blog. Ali istovremeno treba biti svjestan i opasnosti koje krije.

Naravno, stvar je i osobne kulture u komunikaciji.

Provjera veze.

Coco, jutro potpuno si u pravu, zbog onih 93% meni propadne puno *kava* :))))

koko , ovaj blog bi stvarno mogao biti izvrstan , ne znam ni za jednu drugu vrstu komunikacije koja bi mogla biti svestranija, ima mjesta za sve i svakoga, dobro dođe i duhovitost, i zezancija, može i prostačenje - ali kao što kažeš potrbna je kultura komunikacije , usto brzopotezni mozak - smisaoni tekst .
Ono što mi jako smeta je , kad god se nađe neka dobra tema , uvijek se nađe neka budaletina koja uprska stvar i svaka daljnja komunikacija prestaje kao presječena .....

Hej, Pakao, pa nemoj kopat nos :) Ili ćeškat se već gdje...

Leona, da, no postoje ljudi koji ne mogu vidjeti da se drugi vesele, pa ih moraju oneraspoložiti.

davno sam to shvatila pa zato valjda i popila toliko kava ovdje! u pravu si koko,dobro si to uočila...često i hrpa komentara daje privid razgovora. ne znam jesi li kad post festum čitala npr,. blog sa 200 komentara...živa ludnica...tu najbolje vidiš kak nitko nikog ne čuje, svi briju i pričaju svoje, te tu i tamo dođe do nekog šuma..netko reagira na nekog i tak...al sve vrvi i pljušti od komentara i svi nešto kažu...nadovežu...ali prave komunikacije nema! jednom davno sam se s m kao marino bloger (bio je popularan i visio svaki dan ovdje nešto kao fiip i bio jako elokentan) i s još jednim ne sjećam se..pa smo se nadmudrivali na blogu...onak komentare suvisle i kao razgovor...jebemti kaj je to bilo naporno...jer je poanta bila ne samo da odgovoriš već i da pročitaš, smislit i napišeš suvislo.

elokventan...viš, čovjek brzo piše pa napiše glupost!

ovaj blog ne doživljavam blogom. možda radi toga što ja ne pišem blogove, već šalabahtere/podsjetnike koji su vjerojatno razumljivi samo meni. meni ovo mjesto više izgleda kao nekakva plemenska zajednica u kojoj su nadmetanja kao dobar dan i u kojoj vrijedi ona "tko jači taj kači". tu se čak niti ne radi toliko o intelektualnoj nadmoći, koliko o podizanju vlastite ličnosti/važnosti u svrhu tko zna čega. valjda radi što dužeg ostanka ovdje. zar je to svrha ovog mjesta? ostati što duže? jeste li primijetili da dolaze nova lica? ja ne. očito postoji razlog tome.

bah. ionako sam ovdje samo promatrač. prolaznik. bašmebriga.

coco, sviđaju mi se tvoji blogovi.

i ta elokvencija o kojoj mai govori. ovdje ima vrsnih retoričara. no čemu i to kad iza te silne retorike čuči mali goblin nesklon suradnji.

ivančice...dobro si primijetila da ovaj blog postaje ko...okamina sebe samog! očito ljudi odustaju...a meni žao, jer sam senti menti vezala..dugo godina sam tu i puno pisala, komentirala, razgovaral...nažalost, toga više nema. ne plačem za prošlim vremenima (vjerojatno sam i sama dala loš doprinos tome) but...bilo je drugačije. valjda sam i ja bila drugačija. i žao mi je što sam još tu...voljela bih uživo lamentirat a ne ovdje uglavnom sama sa sobom...osim ponekad, poneko...kao npr. ti sada

I tu se jako dobro vidi kako eye-contact sve mijenja. Oni koji su se upoznali uživo ne sukobljavaju se ovdje. O tom eye-contact mi je film "Sonja i bik" fenomenalan! Čak se i bik promijenio nakon eye-contact. Sa Sonjom.

Ivančice, ovdje imamo privid druženja. Pitam se hoće li sastav za 10 godina biti slčan?

Zanimljivo, s nekima ne želim eye-contact. Kaj ako sam ja bik, a on Sonja?

Bome se i Sonja promijenila. Bik je pomalo postao Sonja. A Sonja pomalo bik. Zastrašujuće. Duše su im se izmiješale.

Škrta sam i nekima ne dam pogled u svoje oči. A ne dam niti da me zmažu.

I ne vjerujem u ono - neki loši su utjecali na nekog da postane loš. Taj je bio loš i prije. Pa se samo našao među sebi sličnima. Tako i ovdje na blogu. Blog ne kvari. Samo omogućuje da izlazi nešto iz ljudi, nešto što inače nema izlaz.

Ako dođem na blog, i samo komentriam druge, osjećam kao da sam gubila vrijeme. Dobro se osjećam jedino ako nešto napišem. Zato i ne dolazim ako nemam što napisati.

Sad mi je palo na pamet nešto, a potaknuta ponašanjem nekih blogera ovdje prema meni. Kako po meni izgleda pravi muškarac. Ne toliko kako izgleda, ne kako se ponaša. Kako se muškarac treba ponašati prema ženi? A jedanput davno sam i napisala blog pod nazivom 'Guzice'. To su oni koji su po karakteru - guzice. I to bih mogla ponoviti. Muškarci vs. guzice.

Općenito mi je naziv 'guzica' jako slikovit. Guzica je oznaka karaktera, a rit dijela tijela.

Zapravo su oni pravi muškarci, ali kada dođu na moj blog pretvore se u guzice. Znaju oni o kojima pričam. Ali kao što rekoh, ne bi oni postali guzice da nisu u duši guzice. Nisu postali guzice zato jer su na mojem blogu, nego nešto na mojem blogu izvuče iz njih tu guzičastost. .

Što ljude navede da pokažu svoju guzičastost? Hahha... Kojim svojim ponašanjem ja potičem guzičasto ponašanje?

Guzičastost je oblik obrane, iako liči na napad. Obrana oblika guzice. A napad je najbolja obrana. Napad guzicom. Hahhahaaaa.... :)) Ako se brane, znači da se osjećaju napadnutima. Iz toga proizlazi da ih ja napadam. Hm. Čime ih ja to napadam?

Često se muškarci sa mnom žele odmjeravati. Ako ja to razumijem... Ugrožavam li ih nečime?

Ne kužim. Šutljiva sam, ne tračam, ne napadam - samo se branim. Mirna sam, često se smijem, sasvim korektna domaćica, stabilna, pouzdana... i tak, žensko koje bi svatko poželio. Joj, i kad se sjetim koliki sam trud ulagala u njegovanje staklenih muških ega... a jesu stakleni.... ili od sapunice... Ali ne. Oni se moraju odmjeriti sa mnom.

Zapravo zavidim curkama od 35-40 godine, one još uvijek misle kako su muškarci od 50 i plus zreli...

d. dan.... vjerovatno zbog toga i "smetaš".... :-)

Veli meni moja učiteljica: ljudi osjećaju da si "low key": da možeš više. Pa te podbadaju.

Ali ja ne želim "više".

Hej, Fione :) Ma nek idu vrit. Ne da mi se rogatati. Ili miran i ugodan razgovor, ili ništa. low key je moje drugo ime.

gle, kažu stari ljudi: vrijeme je najbolji učitelj.... ima istine u tome.... glumci mogu glumiti, al kad tad ima spadnu maske.... ;-)

Fione, nek im spadaju maske na nekim drugim blogovima, a ne na mojim. Malo-malo pa moram čistiti nekakve otpale maske sa svojeg bloga :))

hmm, zar to nije dobro? olakšaju ti selekciju.... ;-)

Fione, pa mene i ne zanima što tko krije ovdje iza maske. Nek bude prema meni ljubazan i ugodan, više od toga ne tražim. U reali ionako teško da se budemo sreli. A u reali imam eye-contact, Sonja i bik. Pa tko Sonja, tko bik.

ne mislim da tebe zanima tko što krije, ali njima nikad dovoljno hrane.... iskrenost se skupo plaća.... pogotovo od onih koji nemaju pojma ni o definiciji iste, a kamoli da je se pridržavaju.... a ljubaznost tražiti na ovakvim sajtovima.... hmmm.... odavno sam odustala od toga.... u virtuali vrijedi pravilo đona.... :-(

A uostalom zakaj se ne bi tražila ljubaznost ovdje? Zašto ovdje nitko ne očekuje nešto dobro? Upravo to i ruši blog i iskricu - zato što je a priori ovo nešto loše, tj. mjesto gdje je glupo tražiti nešto lijepo i dobro.

Meni je na blogu dobro: uredim si svoju kućicu i dvorište tako da mi je ugodno. I dobrodošli su svoji koji poštivaju taj moj prostor. Ako želim da je svijet bolji, onda ću se i potruditi napraviti ga boljim. Krenut ću od sebe.

Haha, i Lanena si je uredila kućicu :) Ona ima pravi dvorac! Moja je kućica samo od jedne sobe, skupnog ležišća. Bez podruma, podrume je s druge strane ulice.

A tema je i ignor danas. Hm. Ja tu nemam nekih problema: ako netko želi na ignor, ja ga metnem. A kako kod mene maske padaju, tako ljudi shvate da im je mjesto na ignoru. I vrijedi pravilo reciprociteta. Zapravo ne znam jesam li ikome na ignoru.

Hm. Možda se ljudi kod mene na blogu prosvjetljuju? Možda dodirnu svoje duboko potiskivano ja? Zapravo im je moj blog ljekovit. Hm.

Nekako intuitivno osjećam da se ljudi sami iznenade svojim reakcijama na mojem blogu. Upoznaju sebe. Da, poslije im je žao. Ali nemaju šanse, kod mene se maske jednostavno dezintegriraju. Pa im je opet žao.

Morat ću metnut znak upozorenja, ili znak opasnosti? Je li to isto? Davno sam išla u autoškolu.

Jesam. Sad koristite moj blog na vlastitu odgovornost. Padne li vam maska, dobit ćete u nos.

I to moram dodati.

Tak.

Sad imam jednu sliku pred očima: neću spomenuti čiji, ali jedan blog većina posjećuje u maskama. Onim venecijanskim. Ili venecijskim. I svi jedan drugome govore, hi hi, kak ste dana pametni! Dobri! Lijepi! A oni tamo preko su grozni!

Jebga, sad ću se i sama prosvijetili na svojem blogu. PA ja to ne želim!

Želim prosvjeltljenje. Ne želim blog na koji će dolaziti s takvim maskama. Jer bi to dokazivalo moj stakleni ego.

Eto, puknulo me prosvjetljenje! Imala je Fione pravo. Dobro je što ljudima padaju maske na mojem blogu. A ne moram se nešto niti truditi. Još se trudim vratiti im ih natrag, pa im pridržim, pa im podignem kad im padne da ju vrate na face. Skrećem pogled! A ono - sama golotinja!

Kad im stoti put pridržim masku, a oni ju odbace, onda ih puknem na ignor. Neš ti meni tu maske razbacivat!

Možda je samo običan egzibicionizam u pitanju. Zato je Drle govorio: skidaj gaće! Bolje gaće nego masku. Manji je šok.

Da, pred drugima skidaju gaće, a predamnom maske. Nije fer!

Imam jedan prekrasni zlatni privješčić za lančić. To će mi biti avatar. Samo da ga nađem i sliknem.

Imam i osjećaj da mi neki žele poručiti - gle, i ja mogu biti bezobrazan! Znam i ja uvrijediti! Inače sam sasvim ok, ali evo, mogu ja i ovako.

Blago meni! Sad pak razmišljam kako to unovčiti? Jer - džabe meni taj fantastični talent ako nema love od toga? Da blog preimenujem u UPOZNAJTE SEBE!

I naplaćujem posjetu. 50 eura bi bilo ok. Može i godišnja pretplata - 1000 eura. To se jako isplati. I obećajem, neću vam pridržavati maske. Nek padaju!

40 seansi godišnje za 1000 eura. To je svaki vikend osim godišnjeg, državnih praznika i blagdana.

Evo, na TV o pušenju, RTL2. Spomenuli i odštetu u kojoj je sudjelovao Walter Umphrey

Kažu - ručno rađene cigare, one dkupe, prođu oko 200 pari ruku tijekom izrade. Pa zato imaju poseban štih!

..skupe..

Vjerojatno ih malo protrljaju ispod pazuha, pa malo pljunu da zalijepe... pa se počohaju po cojones.. a to košta!

Lule su mi fora! I luleki. Eh, da mi je naći nekog tko jedanput tjedno recimo zapali lulu, s onim mirišljavim duhanom. I onda da mu brada miriši po tomu.

Evo, kažu da je gradnja transibirske željeznice koštala kao dva odlaska na Mjesec. Ne znam koji klinac je uopće trebalo ići na mjesec. Od željeznice već 100 godina koristi. A od Mjeseca - ništa.

9500 km, 8 dana putovanja. Koliko se ja sjećam putovala sam 'samo' 6 dana. Do Pekinga.

Sjećam se samo nepreglednih šuma breze. I Bajkalskog jezera. I mijenjanja kotača na vagonima na rusko-kineskoj granici.

Cijena - drugi razred manje od 600$. Za 8 dana putovanja. Do Vladivostoka.

Coco, ovo je bilo edukativno. Bar za mene.
Poz ;-)