čudan čovjek čudnog imena

I ako priznamo maštu samo kao teorijsku motivaciju za praktično djelovanje ona je još uvijek administrator koji rješava bugove matrice života. Možemo biti maleni bogovi svojim kreacijama usklađeni s estetikom prirode, divnog dara velikog, neopipljivog, sveprisutnog Boga. U iskonu nam je poklonio razmišljanje da spoznajom sebe kreiramo teorije nasuprot njemu dok ga praktično priznajemo molitvama. Za dobrobit sebe umjesto svega. Sve zbog previše sloboda. Utišajmo se, sebe, osobne čežnje, snove ispred drugih snova, na ispruženom dlanu neka se slije rosa livadnih klasova, nježno milujmo maštu usred uspavanog života. Oksimoron, nijemi vrisak, smislen u svemiru.

ovo mi se svidja....jako:-)))

:) znas one djetinjaste zaljubljenosti u idole?
tako se i iznova zaljubim u tvoje rijeci :)

Čak i u Očenašu postoji: " Kruh naš svakidašnji DAJ nam danas ". Nezahvalnici smo. Nemamo nijedne molitve o darivanju....
Takvi smo i u međusobnim odnosima, ili još gori!

Zanimljivo sročeno, vrijedno promišljanja.

Samo ovo o Bogu..tako nam je najlakše uobličiti ono nepoznato, jače od nas. A zapravo, nije odgovor ni u svemiru, ni Apsolutnoj sili koja ga pokreče, pa tako i nas, nego u nama samima. Svemir smo za sebe i preslika ovog svemira oko nas, ni manje ni više od toga.

A mašta..ona je potrebna, itekako. Čini nas vrijednijima, kreativnijima, smislenijima...možda se tamo nalaze odgovori koje trebamo.

hvala Vam(-:

:-)))