Laprdarij

Po glavi mi se mota nekoliko misli. A jedna od njih je:

Je li bivši bio uistinu toliko loš da se je trebalo rastati? I je li ponuda nakon njega bitno bolja? I vrijedna toga?

To vrijedi i za one koji su učinili taj korak i otišli, ali i za one koji su dozvolili da taj ode. Jer za to je potrebno dvoje, i kad krene nizbrdo oboje su krivi. Što znači i da su oboje mogli poduzeti/poduzimati nešto da ne dođe do rastave, pogotovo ako su djeca u pitanju.

Najlakše je popizdit i reć - on me ne voli, ja od njega ne dobijam ono što trebam/zaslužujem. I pokupit se.

Već sam i prije pisala - danas je prelagano rastati se. Ljudi posegnu za rastavom prije nego su sve isprobali.

Ako je partner grub prema nama, koliko mi pridonosimo tomu? Ajde, sad pucajte u mene, ali za neke žene koje muž mlati i meni dođe da ih puknem jer ne znaju stati. Znaju ga zapiliti da zaboli. (da se razmemo, ima i muškarca takvih). Da, znam, one imaju pravo i ovo i ono, ali ipak dobiju po labrnji. Čačkaju mečku.

Uostalom, prisjetite se svoje djece. Ne dođe li vam ponekad da ih - uh... kad svrdlaju po najbolnijem mjestu, pa onda i dobiju po guzici? A dijete može slobodno reći - mama, kako si si dozvolila da te izbacim iz takta, zrela si, odrasla, i znaš da ja to ne radim namjerno. I mi mame znamo da nije u redu udariti dijete, ali mali ipak dobije po guzici.

Da podsjetim, mudar čovjek neće izazivati vraga pogotovo ako zna u kojem grmu čuči vrag.

A kako ta naša rastava izgleda u dječjim očima? Koju poruku im šaljemo? Vidim ovdje ima ljudi u zrelim godinama koji se još uvijek sjećaju kako su roditelji prema njima bili nepravedni, ovakvi i onakvi.

A kakvi smo mi prema svojoj djeci? Razmišljate li kad s pozicije svoje djece? Kako je njima kad roditelji ne mogu naći zajednički jezik?

jutric coco.....joj preteska tema za ovo predivno nedeljno jutro
mogla bi dobiti hrpu odgovora jer tema je skakljiva...gubitnici su uvjek djeca
koja to prenasaju dalje...

Da, teška je tema, ali je djeci još teže.

znam, to sam i naglasila..

Jedna od tema o kojoj razmišljam je agresivnost. To je ljudsko svojstvo koje ne treba poricati, jer postoji. Ne možemo iz agresivnog čovjeka napraviti neagresivnog. Samo su načini na koji ljudi pokazuju agresiju različiti. .

Koji put je laške podnijeti šamar nego verbalno maltretiranje.

Postoji anger management. Upravljanje svojom i tuđom ljutnjom. Ljutnja rađa ljutnju. Smireni ljudi smiruju i druge ljude.

Darling, zato sam odmah u naslovu napisala pa tko želi izbjegavati, nek izbjegne temu.

Kako pomoći djetetu da bude funkcionalano u svojim budućim odnosima? Iako doma nije imalo primjer.

Milism da je blog baš pravo mjesto za takva pitanja.

"Drugo ime za ljubav" - Colleen Mc Cullough,

Dužnost!- reče autorica "

( Ali su mi ovakvi razgovori ispod časti ) "- loptica od jedne druge autorice.

Medo, pridržavam ti masku.

Imam samo cjevčicu po kojoj me prepoznaju.

Ne mogu disati s maskom.

Vidim da ti nije jasno. Ispod časti mi je razgovarati s nekim tko nema petlje ostaviti svoje komentare nego ih briše. Ili mi kaži, ili mi nemoj kazati.

Bili smo nas dvoje u razgovoru. Kao da smo se sreli u prolazu. Tko bi tada zapisao te dijaloge. Ostali bi u našem sjećanju. Tako sam to sebi objasnio; jutros sam nekom poželio dobro jutro i produžio....

A zašto si izbrisao komentare?

Zato što sam mislio da su i tvoji i moji jako teški za provjeriti, ili za praksu. Imali su prolaz za neko osobno mozganje a nisu imali temelja za javnu raspravu. I nekako mi se učinilo sasvim jednostavnim da se oboje obrišemo. Ništa me tu nije podsjetilo na žuč " ispod časti " . Ali, imam ih, i nisam nikad bježao, osim kad ništa drugo nije preostalo.

Coco, čovjek uvijek stigne pobjeći!

djeca imaju veliki nagon za opstanak. u takvim slučajevima ona su najčešće premalena da bi bila svjesna svojih emocija (kamoli spleta emocija svojih roditelja) i situacije u koju su ubačeni mimo svoje volje.

rastava izgleda onako kako je roditelji prezentiraju djetetu. djetetu je važno dati do znanja da ono nije krivo za rastavu roditelja, da je stvoreno iz ljubavi i da nosi najbolje od oba roditelja.

uvjeti za interferenciju :)

crvene i zelene boje? oš ti platit tu pivu? q-pack

silovanje iterferencije je?

nije, ali valjda je trebalo! reklo bi se da smo nas dvije utvrdile gradivo, koko? naime, dva puta je ipak dva puta. nije tako jednostavno al bogme nije nit tak komplicirano. možda je moglo i drugačije. no u datom trenutku valjda nije. glupo je iz ove perspektive (ja sam prvi put razvedena još 90.g.) gledat kaj bi bilo bolje? btw u jednom trenutku svog života dođeš do neke spoznaje..i kažeš sebi...(medo) ispod časti mi je više tako živit..to nije, neću...etc. a najteže je kad sebi takvo što kažeš. nemožeš preko svoje riječi. pa ju održiš sam sebi, pa kud puklo da puklo...i tak...dalje je sve folklor...svatko dolije neku svoju žlicu i nastane požar koji više nemreš gasit. nema natrag...no, svatko najbolje zna svoj priču. vjerojatno smo se igrali video rec...godinama!

Ja se slažem sa svime,samo da Mai ima kraće osvrte,pa da nemoram tak puno čitati.Hvala.

Hej, Mai, ma da, samo razmišljam o tom dolijevanju žlica... Što bi bilo kad bi recimo jedan rekao - e sad je na meni red da dolijem žlicu, ali eto neću. Probat ću ugasiti požar.

Meni se čini velikim problemom to što ljudi ne razgovaraju. Zapravo niti ne znaju što drugog muči. Znaju površne stvari, ali ne znaju dublje razloge. Kaj je najgore, ne znaju niti svoje vlastite.

Ivančice, da, djeca nisu vjerojatno svjesna svojih i tuđih emocija, što ne znači da ih ne osjećaju. Tim gore. Jer si ne mogu objasniti, samo osjećaju. A ako osjećaju nesigurnost jer ostaju bez jednog roditelja, to će ostaviti traga.

I jedno je kaj mi mislimo da djeca misle, a drugo kaj oni stvarno misle

Najbolje je pokušati vratiti se u djetinjtsvo i prisjetiti kako je nama bilo..

osjećaju naše valne duljine sigurno ma šta mi mislili

Da, Romane. Djeci niti ne preostaje drugo nego da osjećaju, ali isto je i s ljudima oko nas. Mi mislimo da pokazujemo jedno, a vidi se nešto sasvim drugo.

svjetionik duše vidiš ili se nasučeš

ritmički se pali i gasi.svjetlo tama svjetlo tama

Jedino djeca su veći egoisti od roditelja
egoizam je taj što sve skupa sjebe

A kaj nije Pogni napisala da ne čita moje zapise? Danas više nikome ne možeš vjerovati... Čak niti nekom pravocrtnom kao ona.

Evo, recimo ja. Točno znam na kaj bu Pogni pukla, pa joj onda tak i napišem nekaj. I reakcija nepogrešivo dođe, em tajming, em oblik reakcije. Zato jer mi je simpa kak se Pogni zapjeni. Koliko pjene u njoj maloj, čudo jedno! Velika pravednica. A koliko sam tu pročitala, i nju je prvi muž prevaril i otišel za nekom drugom... Čudno da je NJOJ to napravio. To što je meni moj to napravio, to je jasno, jer sam ja to i zaslužila, po njezinim riječima.

Tj. ja sam kriva što me je muž ostavio, ali da me lupi, ne bih bila kriva. Ili možda ja i bi, ali ne bi ona. Ovo baš i ne razumijem. Za kaj sam točno kriva, a za kaj nisam.

Stari, uh, za djecu reći da su egoistična - to mi je malo preteško. Je li maleni mačić egoističan?

Kako bi izgledalo da mačka spuca male mačiće negdje (u drugu sobu) i ode.. kao - nek spavaju sami, nek čeliče. A njima treba majčina toplina više nego hrana.. S mačićima ljudi suosjećaju, ali s dječicom već teže. Zakaj je to tak?

Ajd, da ipak priznam. Ne pišem ja to radi Pogni. Pišem jer mi se piše, razmišljam na glas. Ali u svojem tekstu uočim mjesta na koja će netko reagirati. Onda si pomislim - da ostavim ili da preuredim. I kako sam kad raspoložena. Uglavnom ostavim. Pa nek se narod veseli. Ionako im teže ide da sami smisle temu.

Da rezimiram. Meni ludo s isprobavati dokle se može, bilo s kim. Bilo da je to moj partner, muž, šef na poslu, susjed, slučajni prolaznik. Ili čak i najbolja prijateljica. Ljudi imaju svoje granice. Koje pokažu prije ili kasnije. I to poštivam. Ako mu je granica tu negdje, onda ću ja stati prije granice. Ako se zeznem, ne budem se dvaput.

To sam već spominjala: to je kao da se bacate na pješačkom prijelazu pod jureće aute - zato jer imate pravo na tom mjestu prijeći cestu, a on vas NE SMIJE pogaziti. Aha.

I onda mu je na grobu pisalo - bio je u pravu. Tak da ja radije sačuvam glavu nego da sam u pravu. A vi kak hoćete.

Koliko vidim, Pogni nije napisala da svojeg klinca nikad nije mlatnula. Ili mi je promaknulo.

Ja svojeg jesam udarila. Po riti samo. Ali se loše osjećam zbog toga. A mislila sam da sam u pravu kad to radim. Kao - za njegovo dobro. Aha. Da sam onda znala to što sada znam, ne bih mu niti packu dala. Ne bih niti glas povisila na njega.

E, da, evo nečeg zbog čeg bu Pogni likovala. Jer sam valjda i to zaslužila.

Danas sjednem u auto, nakon tjedan dana što ga nisam vozila, i smrdi nekaj unutra. Otvorim prozor, otpeljam se 3-4 km, i odem u šoping. Nije mi se činilo prejako. Vratim se u auto, a unutra - joooj. Crkotina najgora. Gledam jesmo li stali u drek. Nismo. Je li ostao komad mesa negdje zaboravljen - nije. Otvorenih prozora dođemo do doma. Zaključimo da je to bilo vjerojatno u garaži.

Ipak, velim ja sinu, daj da pogeldam ispod haube da mi se nije nekaj unutra zavuklo u motor. Otvorim, a moj sin samo što nije povraćao. Unutra bila vrana onak u lijepom stanju, uh... Srećom nisam gadljiva. Uzela rukavice i s vrećicom je pokupila. A crve isprala tekućinom za prozore.

Hm. Mi koji imamo djecu, a razvedeni smo, trebamo li negirati da imamo djecu? Trebamo li u lošem braku negirati djecu? Na čiju guzicu treba prventsveno misliti u lošem braku? Točnije, na čiju ne?

Jesu li djeca uopće važna? Imam nekako dojam da nisu. Jer - ne smije se ostati u braku radi djece, ali se smije rastati radi djece. A tko ima pravo reći što djeca žele, osim djece? Ili - što je dobro za njih?

Tu ima puno moralistica koje iskreno ne znam na čemu temelju svoje moraliziranje. Koja mi od njih može reći - što je bolje za dijete? Pitajte svoju djecu što bi htjela, nemojte mi govoriti u njihovo ime.

A što je povijest pokazala? Koliko je uopće duga povijest laganih razvoda? Jednu generaciju. Je li to nekakav uzorak? I jesu li djeca iz razvedenih obitelji uspješnija od onih iz cjelovitih brakova? Ima li to uopće veze?

Ovo 'cjeloviti brak' je trebalo biti 'cjelovita obitelj'

Da, to je teška tema.

Kako se djeca osjećaju kad im mama dopelja novog prijatelja? Djeca od 7,8,13 godina? Jesu li barem tada bitna? Ili nije bitno kako se osjećaju?

Je li mi, razvedene mame, imamo pravo misliti samo na to kako se mi osjećamo, ili ipak povremeno trebamo razmisliti i kako se djeca osjećaju?

Kako se djeca osjećaju kad nas vide na iskrici? Ili - nije bitno?

Imamo li mi, mame, uopće pravo na život u koji nisu uključena djeca? Ako ne, tko nam ga oduzima, ako da, tko nam daje to pravo?

Jesu li mame poput one od Charlia i Alana iz Dva i pol muškarca - idealne mame? Izgleda da i nisu baš. To su mame koje gledaju samo svoju guzicu.

E, sad, gdje je tu granica? Što je ok, a što nije? Smijem li ja uopće nekomu reći što taj treba napraviti, ili nemam pravo miješati se?

To su pitanja koja postavljam sama sebi. Ali eto kažem to i da drugi čuju. Jer me brine status djece. Koji je zanemaren.

Ispada da je važniji seksualni život nego vlastita djeca..

Moja djeca žele sljedeće: da živimo svi zajedno, mama, tata, sin, kći, i da ja budem pristojnija prema tati. Jer oni vide moje ponašanje prema tati kao problem. Ne vide tatino ponašanje kao problem.

Jer oni vide sve najbolje u svojem ocu. I vide sve najbolje i u meni. Nas dvoje smo im nositelji svih njihovih ideja i svega. I mi smo idealni. Naše mane jednostavno ne vide. Jer ih ne žele vidjeti. Ne trebaju im. I eto, samo da ja ne popizdim povremeno na tatu, sve bi bilo ok. I njima ne treba nitko osim nas dvoje.

Taj dječji svijet je predirljiv! Eto, potrudila sam se ući u njihove želje, u to kako oni vide svijet, u to što je njima važno. Meni su moji klinci sve što imam. Živim za njih. Dugo sam ih željela, kasno ih rodila, i bome važno mi je da budu sretni. Žrtva za njih uopće nije upitna. To i nije žrtva. To im dajem s veseljem. Da je lagano, nije. Ali nije niti mojima bilo lagano sa mnom. A neće ni mojoj djeci biti lagano s njihovom djecom.

Sad gledam komentare.. to je svijet za sebe. Tekst bloga je jedan svijet, a komentari drugi. Razmišljala sam da neke komentare uobličim u tekstove jer su mi predobri... A opet - gubi se dimenzija.

Tako je to lijepo napisano.
Tako je to sve stvarno.
Tako sam se nasao u svemu tome.
Gotovo sam siguran da je rastava kod vecine nas bila nepotrebna i da smo samim tim cinom bili nepravedni naspram dijeci.
Sad se samo pitam ima li smisla se vratiti i jeli se moze pokusati izlijeciti sve te rane koje su zadobivene prilikom same rastave? Bijeg je najlaksi,uhvatiti se u kostac s problemima i na taj nacin izaci kao pobjednik mogu samo oni najbolji,najjaci,rodeni pobjednici. Kako se rijesiti napuhanog ega a kad s druge strane imas nekog koji apsolutno ne prizna svoj dio krivice? Da to mogu samo pobjednici.
Mozda na kraju ipak pokusam biti medu njima.