Laprdarij

Volim djecu i često sam znala uzeti neko tuđe dijete s nama na izlet, na more. E, ali što mi se događalo.

Vodila sam dvoje djece na more, brat i sestra poput mojih, iz iste škole. Super, idealno! Tjedan dana smo bili zajedno. Jedan dan idemo na plažu, lagana nizbrdica, jedva vidljiva. Mala hoda i u jednom času - bum na nos. Spoplela se sama o sebe i nije stigla metnuti ruku pred lice i doslovno zaronila nosom na beton. Nije ništa slomila, ali je izgrebla nos i dio lica. Nakon par dana kupamo se i djeca izlaze iz vode nekakvim metalnim štengama. Tog brata kojeg sam čuvala jedna nepoznata mala gurne i ovaj lupi zubima u metalnu prečku i slomi prednji zub. Mama tog klinca je bila prenesretna. Ajd lice od kćeri bude zaraslo, ali prednji zub, trajni, nedavno izrastao - ne bude.

Tog istog brata vodila sam u Gorski kotar na produljeni vikend. Malog prvu večer zaboli zub, i mali lud od boli. Plače, ne može spavati. Ajmo na hitnu u Delnice, tamo nemaju zubara. Vele, odite u Rijeku, cca 50km, a bilo negdje 23h. A joj. Mali zaspao i sad ga gledam, da idem, da ne idem, ako je zaspao možda ga manje boli. I ne odem u Rijeku, ali zovem roditelje koji su sutradan ujutro došli po njega i odveli ga u Zagreb.

Jednog drugog klinca vodim u Gorski kotar, moji i on se valjaju po livadi, nigdje ničeg, nikakva opasnost. Mislim si ja - gle kako je život lijep! Kad u jednom času taj klinac primi se za uho i počne plakati! Boli ga jako, nešto ga je upiknulo! A joj, opet mi na hitnu u Delnice, a malom je kako se valjao ušla u uho neka tvrđa travka i izgrebla ga. Srećom je bubnjić ostao cijeli.

Vodim jednu kćerkinu prijateljicu na more, i ovaj put je sve bilo ok, nitko nije stradao, ali nam je mala prenijela uši. Njezina mama prvo nije vjerovala. Malo neugodno.

Prošle godine vodim opet kćerkinu prijateljicu na more za Uskrs. Sve pet, svi živi i zdravi. I Idemo na uskršnju misu u crkvu. Gužva u crkvi, mi stojimo, i u jednom času mi se malička okrene i veli 'Teta, nije mi dobro'. Ja da ću je odvesti van, kad mala samo klone. Padne u nesvijest. Ajme! Mala ima 40 kg, nema više, i mršavica, ali samo mi je skliznulka iz ruku, nisam je mogla podignuti, kao riba. Polegnula sam je na pod u crkvi, došla neka žena navodno liječnica i podigla joj noge u zrak. Mala došla k sebi nakon 5-10 minuta, ali kaj, za nas gotova misa, a možda i biravak na moru. Zovem tatu od maličke sva u mukama, a on mi veli 'ma da, to je kod nje normalno!'. Joj, da si mi barem rekao.

Eto.

dobro jutro, koko
al si uporna, svaka čast
ja jednom vodila kćer prijatelja u gardaland, moje dvoje i mala... a svi oko desetak godina starosti.
i rekoh sebi ......... nikad više tuđe dijete ..... toliko sam bila u strahu u tim gužvama u gardalandu... veneciji .... da mi još i sad žuta boja njihovih kabanica urezana u pamćenje..... samo sam gledala di su ..... da ne kažem da su se i svađali i mirili i da sam bila i živčana i iscpljena od stalne brige da se ne izgube u gomili, pogotovo tuđe

Jutro, Bell :) Da, to je prenaporno. Pogotovo ako su gužve, ili na moru kupanje - stalno pratiti svo četvero. Teško mi je i mojih dvoje bilo... Ali kao da djeci bude zabavno..

Moju su djecu uzeli jedni prijatelji na par dana, išla sam na službeni put. I tad im se je moja mala ispovraćala po sobi, tepihu, kauču.. A ta žena je jako gadljiva, godinama je to pričala.

prenaporno, koko .... možda još i onak na more, na jednom mjestu.... al strana zemlja... i to još Italija... turista gomila... a ja samo gledam di se kaj žuti i povlačim za rukave. ma nije ni njima bilo zabavno, osim u parku.... tam smo uživali :-)))

e da. sa nekih dvadeset i nešto otišla sam tisućama kilometara od doma čuvati djecu. tuđu. dvoje ih je bilo, dečko i curica, četiri i šest godina. kompletnu brigu o djeci prepustili su meni, obzirom su oboje u ta dva mjeseca imali obveze radi kojih su morali privremeno otići van zemlje. s roditeljima sam im bila u kontaktu uglavnom telefonskim putem. divno iskustvo, ali samo i isključivo iz razloga što svako iskustvo obogaćuje :))

bila, vidjela, hvala, nikad više :D

Da, kužim te skroz. Bila ja prošle godine s klincima u Londonu. Samo sa svojima. Imali smo pripreme prije da im objasnim kak je tam kad su gužve u podzemnoj i kako se moramo držati jedni za druge. Doslovno. I kad smo ulazili u podzemnu, isti smo čas zakoraknuli u vlak da se ne dogodi da jedan ostane. Htjeli moji da vodimo njihove prijatelje, ali nisam pristala.

Ivančice, meni je lijepo s tuđom djecom, i s djelom općenito. Ali da je odgovornost ogromna, je. Jedan od najnapornijih poslova. Ako ga radimo odgovorno. I ta stalna pažnja koju djeca traže...

jutro koko! ajdo povedi i mene na more...obećajem da ću paziti nase! za ono podase već malo teže! eto uzela godišnji u lipnju a još ne znam nit kud nit s kim...

Haha, Mai, usudila bi se nakon ovog što sam napisala? A tam gdje ti ja ljetujem nema ništa za podase :(

coco dobro jutro, nemoj uzeti mai rađe uzmi mene, ja ak i opadnem uskoro ću se opet dići :))))))

Ček, evo pišem. Javim vam tko je ušao u uži izbor :) Koga bi Mai izabrala, mene ili Pakla?

njihova djeca išla su u vrtić i u malu školu i svako jutro bi ih vodila na bus, a oko podneva bi ih dočekivala. jednom mi je mali napravio takvu spačku da sam mislila kako ću ispaliti i na mars i na jupiter i na saturn i na sve ostale planete istovremeno. izašao je iz busa i sakrio mi se iza nekakve zgrade. tražila sam ga desetak, petnaestak minuta, a te minute izgledale su mi kao vječnost. a ja sama u stranoj zemlji u kojoj svi govore mješavinom njemačkog i francuskog. tek navršila 21. brrrr.

tada sam si obećala da ću ubuduće energiju ulagati konstruktivnije. u vlastitu djecu, naprimjer.

Da, Ivo, djeci mašta radi sto na sat, a mi lipšemo! Dobra ti odluka... Svatko bi trbeao biti uz dsvoju djecu, a dnaas je sve naopako. Moju djecu čuvaju drugi, njihovu djecu opet neki drugi....

hehe. sad kad čitam čini mi se groznije nego što mi je to izgledalo tada. ma bilo je i lijepih trenutaka, naučila sam štošta. samo što su mi ondje jako, jako falili moji prijatelji. pisali smo si pisma, tada nismo niti mobitele imali. ta pisma imam i sada negdje, samo ih treba pronaći :)

A ja si mislim kak će ovaj zapis moji klinci jednog dana čitati s veseljem. Oni se vjeorjanto tih stvari više ne sjećaju osim ovog zadnjeg.

memoari :) i to ću isto jednom pisati. možda. ako. hm.

kad me već pitaš...može u paketu...tj sendviču...ti i ja vani, a pakao između...ko salama!

btw kad smo već kod dece...znate kaj slijedi nakon ove faze? sada mene moja deca tretiraju kao da sam ja njihovo dete..pa me stalno savjetuju...čuj pazi, nemoj opast, nemoj ovo, nemoj ono...jel si dobro i tak? zanimjivo je sad videt kak smo mi bili naporni kad smo bili (i još jesmo al sa distance) roditelji!

Hahha, Pakao zvan - kobasa :)

Uh, a kaj bu tek kad moji dosegnu godine tvoje djece, ja bum negdje oko 70... Da mi je barem dočekat unuke dok sam još kak-tak pokretna

hm..zanimljivo koko da je tebi asocijacija pakla bila odma kobasa (ja spomenula salamu)...hm...a meni kobasa odmah asocijacija...ne daj bože bluda u rano jutro i to još nedjeljom! a što se dece tiče...i ja bih rado bila baka al ne pitaju mene...tak da ću i ja valjda to bit prije 60 (?) no, kak stvari stoje vjerojatnije da neću uopće bit? ima svoje prednosti imati rano djecu...ono kaj si se ti zdivljala u mladosti, ja eto prolazim sad nakon 50!

Ivek, prvi sam tekst za djecu napisala prije oko 5 godina. I sad ju nemrem nać. Bila je o tomu kak se je njihovj baki rasipala ogrlica po kuhinji. I moj mali je našao jednu kuglicu i ugurao si ju je u nos. Imao je oko 3 ogdine. Srećom sam to vidjela pa sam ga natjerala da jako ispuhne nos i kuglica je ispala.

Mai, pa kaj ta današnja dejca, tj. ljudi u plodnoj fazi misle? Kod mene na poslu ima dosta mladih koji nemaju djece, a izgleda ne budu niti imali, mislim na ove između 30-40. Ok ako netko ima s tim problema, ne može, ali kaj s onima koji mogu?

I moje kolegice u dobi za biti bake, rijetko je koja. U mojoj familiji generacija moje djece, tj. djeca mojih sestrični, to su sad već 30+, nitko nema djece. To jeveć za zabrinuti se.

Je li problem u komociji, u izbirljivosti, u hrabrosti, u sreći? U prezaposlenosti?

Ili je moja generacija sve upsrakala zbog nečeg?

ovi moji i imaju problema (dok su bil mlađi nisu htjeli) a zet je sada već 40 i tak trude se al nejde...a ovi mlađi (i oni su 30) kažu da sad ne misle na djecu (imaju pesa i mačku) i tak...i ja se pitam kaj je to došlo! mi smo se nekad čuvali da nemamo djecu, a ovi danas se trude i ništ.

Uprskala... danas sam disleksična ksroz

Kažu da je svaki četvrti par neplodan. To se odnosi na parove. A koliko ih je neuparenih!

Nekaj se događa, priroda reagira na nešto... na otrove, lijekove? Mi smo još odrastali bez kemije ugavnom, zdrava hrana više-manje

znaš kaj koko...mi smo odgojili pomalo egoističnu djecu...sve smo njima podredili, dali i tak...i oni su sada sebi na prvom mjestu. a djeca će bit ako i kada dođu na red. na žalost, nit ekonomska situacija (posao, stan) im ne ide u prilog. u naše vrijeme sve je bilo stabilno...posao, stan si lakše dobio i tak..a i roditelji su pomagala. ja sad i da hoću nemrem pomoći i tak...idem sada na plac. ulovit nekog...škampa (a može i neki drugi rak) ha ha...mislim za kavu! šalim se...vani sunčano i nedjelja...dobar neki dan. a do navečer...ko i ovo vrijeme...izmijenit će se i kiša (pokoja suza, osobito kad se sjetim parnog valjka i njegove pjesme o nedjelji) i sunce...ćaos

Uživaj, Mai :) Ja idem kupiti šećer za moju bazgu..

Za dvadeset godina bit će rijetkost imati djecu. Tužno!

Ja svojima pokušavam objasniti da se moraju sami snaći, da ne čekaju 'da ih netko zaposli'. Uostalom, imaju grunta i nek uzgajaju krave, nekakvu hranu, ništa im neće faliti... Eh, sad, kako će oni i koji put će izabrati, njihova stvar...

Nerado priznam, ali Vega me sad nasmijala :)

Koko.... evo ideje.... ajd drugi put umjesto tuđe djece, vodi mene u London.
Velika sam curka, ne buš me morala držati za ručicu i obećajem da se ne bum izgubila ..... bum dobra :-))))