Laprdarij

Moja je baka bila jedna od sedmero djece, rođena u Pragu. I kao dijete došla je živjeti u Zagreb. Najmlađe od sedmero rođeno je u Zagrebu, ali je kao odraslo otišlo živjeti u Prag. Ja sam ih upoznala troje. Čula sam i za četvrto koje je rano umrlo, a za ostale nemam pojma gdje su. Tek sam na ostavini saznala da ih je bilo sedam.

Moja hrabra baka rodila je osmero, a rano djetinjstvo preživjelo ih je šestero, završila je i nekakve škole ali nije nikad radila. Imala je teškog muža. Dok je bila živa sve je nekako klapalo, ona je bilo ljepilo familije. Ali kad je umrla, sustav se je naglo urušio. Odjedanput su izronile nekakve potisnute traume, braća se posvađala, ima toga još, ispalo je da je ta obitelj vrlo, vrlo opterećena. Bakina su djeca poumirala relativno mlada, sva u nekakvim tragičnim okolnostima, živa je samo jedna tatina sestra, sada preko 80, koja nosi preteški križ. No Bog misli da joj još nije vrijeme.

Moja generacija, generacija unučadi, nastavlja nositi terete.. Od nas osam sestrični i jednog bratića, samo su dvije uspjele osnovati i zadržati cjelovitu i zdravu obitelj. Tek im je 40, klinci još mali, no držim im fige.

Bakina braća i sestre svi su imali djecu, po više njih, osim jedne. Bila je neka tužna priča iza toga. Ta sestra je pak bila nabogatija, imala je krojački obrt u Petrinjskoj 4, i stan u Ilici 26. Muž joj je bio sposobni poslovnjak, a i ona je znala s penezima. Imala je i nekoliko kuća u Zg, i za preokreta morala je većinu toga prodati, jednu kuću je zadržala (to je kuća o kojoj sam već pisala), a jednu je poklonila mojoj baki.

Ta je teta bila osobenjak! Po vani bi hodala u najfinijem krznu, a po doma je nosila nekakve haljine prišvršćene sa zihericom. Bila je presmiješna, stalno bi izvodila nekakve bedastoće: nas klince, imali smo oko 5 godina recimo, učila je kako brzo govoriti - bijela čipka, crna čipka, bijela čipka, crna čipka. Mi bismo se naravno spetljali, a ona se hihotala..

Bila si je dobra sa Đimijem Stanićem, tada 'dečecom', i s Nelom Eržišnik, tko se je sjeća. Nela je jednu radijsku emisiju posvetila toj mojoj teti.

Za svake blagdane nakitila bi se ta teta poklonima, doslovno, i obilazila familiju. Znala je otići u Češku kod familije, i vratila bi se prepunih kofera, što porculana, što igračaka, posteljine, suđa, bešteka, čuda.. Zato smo ju mi klinci i prozvali - teta Mraz.

Još jedan za moju djecu. Oni će dobiti i ime i prezime. Tek sam neki dan pretraživala Mirogoj i našla njezin grob. Nisam joj bila na grobu više od jedanput, dvaput, a umrla je 1977.