Laprdarij

Čudno je kako se misli slažu. U nekom trenutku navru mi neke misli, i kao slika od pazli koju raspemo- ali odvrtimo film unatrag - i pazli se sami slože u neku cjelinu, i sve dobije neki smisao. Ili samo red. Kao da se pospremi sam od sebe. Koliko uviđam, za to je potreban odmak. Vremenski, prostorni, emocionalni, i možda još kakav..

Ovih dana mi se posložila prošla godina, kalendarska. Čudna neka godina. Počela je mirno, stabilno. Da bi se negdje oko polovice počelo uzburkavati.. Sve nekakve loše vijesti stizale su do mene, bolesti.. Rak, rak, rak.. pa rak, na sto načina. Oko mene se je zavrtjelo poput vrtloga, kao da me želi uvući.

U razgovoru me je upozorila moja učiteljica - ne daj se, to lako povuče. Uđeš u tu energiju i pitanje je trenutka.. A nije to bila samo energija raka, bilo je još nečega tu.. nečega od čega su mi se leđa ježila. Čudno je promatrati situacije koje sve vuku stalno na jedno te isto, a meni muka od toga kamo to vuče.. Znate ono, upoznate nekog - ista priča. Čujete neku vijest - ista priča. Oni koje već poznate odjedanput vam opet pričaju istu priču, i tako s više strana. Ludo! No, odlučila sam bila slušati svoje tijelo. Ako mi se tijelo protivi onda to nije za mene. Ako pri pomisli na to nešto osjećam kako mi rastu bodlje na ramenima, onda to nije za mene.

Pitala sam se - ok, tijelo mi reagira tako kako reagira, i to se nije moglo zanijekati, ali čemu onda ta situacija koja se ponavlja? Provjera? Čišćenje? Što god bilo, znala sam da moram izdržati i slijediti put koji mi tijelo pokazuje.

Kako se godina primaknula kraju sve se rasfufljalo. U tri dana. Općenito su mi dani oko Božića neki posebni dani, svake godine se tih dana zbivaju čudne stvari. Tako je bilo i prošle godine. Osjetila sam olakšanje. 'Napad' je prestao. Iako ne znam s kojom je bio svrhom, osjetila sam mir. Uspjela sam!

Eto, imam osjećaj da sam od sebe uspjela odmaknuti nešto što ne bih bila sposobna prije. Znači, uspjela sam se obraniti, skupila sam snagu, shvatila da to trebam učiniti, i sretna sam :) Tko razumije, razumije. Zapravo sam samo slijedila osjećaj u sebi. Samo sam išla bez otpora. Vjerovala sam i vjerujem da 'ono' zna bolje. I sad se osjećam mirnom u vezi s tim. Kao da sam preskočila prepreku i sad mogu dalje. Neki ljudi su otpali, neki nažalost umrli, neki novi došli..

Coco, jučer sam razgovarao s djetetom od 9 mjeseci . Gledala je u mene a ja sam rukama vukao crte po zraku, pravio figure oblaka prstom slikao rijeku, most, dubinu, facom opasnost i sve vrijeme slao radost prema njoj. Odjednom se onako iznenada stresla, udarila mamu, nasmijala se, pa me opet pažljivo gledala. Pokazivao sam kako je rijeka puna zavoja, plava, hladna, kako ja ne mogu plivati ali nema veze...i ja sam se počeo smješiti a ona vrištati. Htjela je k meni od mame. Mi smo komunicirali na nepoznatom jeziku bez zvuka.
" Vas dvoje ste i u mozgu negdje na istoj razini!" - kazao je njen djed.
Potvrdio sam to, ali nisam rekao da sam osjetio svu radost tog kontakta.
Još uvijek osjećam i zato i pišem