zamišljaji
Dosljedan neistini zbilje
(zamišljaji je uvijek čine lakšom)
lijepim na papile kapi žudnje,
s vrela tvoje ženstvenosti.
Kružim prstima po koži,
ljubim mjesta gdje ugoda ti trnce množi,
pa polako, bez dječačke žurbe,
kursorom krute pohote nestajem u tebi.
S glavom u poniznom stavu
jer lica mi nisu u interesnoj sferi,
a nebo je u monotoniji sivila,
na vrpcu kretanja nižem
mutne lokve jučerašnje kiše,
izgaženi granit pruge,
skliske fleke ispljunutog šljama
i preljevanja patosne duge
na mrljama iscurene nafte.
Pa nekako u grgljanju motora busa
iza leđa anonimnih putnika,
kao Om istočnih mantri,
poluluda točka zvučnog umirenja,
razbija zagrebačku sjetu.
Odjevam vjeru preko ofucanog pulovera,
vadim nedovršenog Pamuka
i prije nego me obuzmu Istambulske intrige,
radim krug bistrine na znoju prozora
i mišlju te ljubim,
mada znam da posrnut će u
metežu odbjeglih misli
i nestati u talogu neizrečenog.
22.09.2013. u 17:46 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar