čudan čovjek čudnog imena

Obazrivo
grizem ti usnu
«saugam» krik u dahu
sam na kauču

projiciram nervoznu maglu jutra

Otežale ruke u zagrljaju mirogojskog vela
blato
sipina
sol

Čvorovi mrtvog korijenja
tišinu plaše vrane
limena glazba
suzno inje breza
grimiz oko vrata popa

Dan kao stvoren za bol
tjeskobu slike hrane
idealna tugina meza
loša brija razumskog dopa.

Jučer je odkapalo lakše.
Degradirano, nepovratno jučer.
Kao narušena arhitektura rime.
Mijenjaju se role sluzave osobnosti zime.
Od friške romantike pokislog jutra
do patetike, sivom zamusanog neba.
Ipak, lako me nose šljapkavi koraci.
U perolakoj sam, u melankoliji.
Službeno sjetan
da izbjegnem obrazlaganja radosti
koju ćutim dok kasom kisnem ka tebi
a grad je pun retuširanih osmjeha,
sa zaostalih plakata vlastoželjnih hijena.

Kad bi barem naša ljubav
(mala pred zvijezdama)
mogla mijenjati svijet krivnje,
licemjerje trendovske milosti,
propuštenost neizrečenih šapata.

Obazrivo
grizem ti usnu,
ubrzanim disanjem lepršam niz tebe
U tebi, koje nema
sam na kauču
uzmičem stvarnosti
obazriv u čekanju.

ova ne :))