čudan čovjek čudnog imena

Iskačem iz zapisa matrice
kad mi kao Ćaja zatitraš
na jarkoj svjetlosti opuštene,
tihe radosti svakodnevice,
baš nekako na ušću Frankopanske
dok sedamanestica bučno uplovljava u
čarobnu deltu Ilice.

U vrijeme utišanog kaosa.
S očekivanjima u ledenici misli.
U nevinom jutru, krmeljivom, radničkom,
s mrvicama prenutih snova na licu.

Tad minute grle napetost.
Neugoda.
Poput opipljive šutnje
koja tinja međuprostorom
istrošenih ljubavnika.
Strepnja mi se podvlači pod korake
koncima tvojih nesuvislih, strasnih, udaljenih dodira.
Posrćem pod gorkim okusom svijeta
u kojem je dobrota glasna vijest kolportera.

Zagreb me opet spašava.
Bojama, golotinjom krošanja, bojama.
Friškim dodirom lista na obrazu.
Primam ga u dlan, mrvim prstima,
otpuhujem prolaznost i hitam,
pjevušeći neki jesenji refren,
s falšem u stihovima, tamo
gdje miruju sjećanja.

Šećerim dan sa smiješkom.
Prošlost je sadašnjost s greškom.
Savršena u svojoj nesavršenosti.

jutarnje lamentiranje jednog boema...naslov

rano poslijepodne je(-: odnosno poslijepodnevna večer(-:

ali je pjesma o ranom jesenjem zagrebačkom jutru

baš kad moja 17tica skreće u frankopansku :))

a njena u ilicu ...hehh

zeleni....nisam baš poetična.....ali to kako ti slažeš riječi...to je za totalni respect! Kapa dolje:)