Laprdarij

Sada, nakon 33 godina uspjelog braka, mogu reći da ga konačno poznajem. Ili možda ne? Doduše, znam svaku njegovu unaprijed, i on moju. Više niti ne moramo razgovarati, samo se pogledamo. Kao ono s vicevima - vic broj 14. Ili 23415.

Volim ga potpuno, čak i njegov zmazani veš. Volim kad se ponaša kao mladić, student, kad zaboravi čarape, a ja ih skupljam. Volim zato jer su to čarape mojeg najdražeg.. Što bi bilo kad tih čarapa više ne bi bilo? Ne mogu zamisliti... Volim kad je on doma, kad se smuca i ne zna kud bi sa sobom. Ne da mu se više izlaziti s prijateljima, svi mu već pomalo idu na živce.. a doma može biti u gaćama cijeli dan, i u istim gaćama tjedan dana, i nitko se ne buni. A moj je, što ću s njim? Valjda mi ga je Bog dodijelio.. I sretna sam što nisam sama.. Mislim da je samoća nešto najgore što se može ženi dogoditi. Trpim ga, da.. Ponekad je nemoguć. Ne zna stati. Zna me i rasplakati jer bode li bode po jednom te istom mjestu, u istu ranu, i tako već godinama.. a opet kad pomislim da bhi to jednog dana izgubila - stepe me. Želim biti s njim i pokraj njega, takav je kakav je.. Znam mu najgore strane, i najbolje. To je ljubav. Prihvatila sam njegove mračne strane.. A to ne bi baš bilo koja..

O da, prevario me je, ne jedanput. A mora, muško je.. Znam da je muškima to pitanje časti, pitanje samopouzdanja.. A i znala sam da će i dalje biti moj. Nema veze, to su ionako samo avanture.. Doduše, jednom je bilo i ozbiljno, rekao je da se seli i da je naš brak gotov. Sledila sam se, problijedila, pala u nesvijest. Moj život bez njega nema smisla. I ostao je. Jer znam da me voli. Ipak mu je rizik od nepoznate žene, koja ne zna sve njegove mrakove, bio prevelik.

S njim sam izgubila nevinost. I to je jaka veza. Neraskidiva. Jesam li ja imala koga u međuvremenu? Ma dajte... On ispunjava sve ono što meni treba. Ok, možda mi ne treba puno, ali to je to.

Gledam ga, i u njemu vidim onog od prije 37 godina, zavodnika, prelijepog, ajme.. al je bio lijep! I sad je, ali sad je prosijed, udebljao se, vuče desnu nogu jer je imao moždani, i desna ruka mu malo visi.. Ne mogu si pomoći, u njemu još uvijek vidim onog od prije..

Sex? Ne ide to više kao prije, njegova desna noga mu ne dozvoljava neke karobacije, moguća nam je samo jedna poza.. ili svatko obavi posao za sebe, gledajući drugog.. Koji put mu dođe onako na cesti, dok šećemo, i onda se prisjećamo kako smo se kao mladi skrivali u grmlje, u sjene lampi.. ah..

Planiramo odlazak u Međugorje. I on će probati popeti se na Križevac. Znam, bit će mu teško, podupirat ću ga, kupit ću mu štap, tamo ima štapova ovakvih i onakvih.. A želi si to, neka.. Uz njega sam. I on je uz mene.

Evo, mogu i ja pisati o nečemu o čemu nemam pojma..

statistike pokazuju da se navjše brakova odrzalo u parovima gdje je jedan ili oboje od partnera imao samo jednog seksualnog partnera, ili dva navjše tokom života, pa..ko voli nek izvoli:)

Gerardina, ima smisla :) Sve sam izmislila, ali sam se baš ufurala.. Nakon svih iskustava koje imam na tu temu, pitam se - što s njima?

Jesam li bolji čovjek? Žena? Jesam li sretnija? Sve je to samo lutanje, ispunjavanje tjelesnih šupljina - a zapravo su to duševne i duhovne praznine.

a sta sad, nismo sami sve krivi. zrtve smo zrtava.
osvjestiti, pa bude lakse

Da, ali nije jednostavno osvijestiti. Možda jedanput napišem blog o tomu kako sam ja osvijestila otkud moji problemi, ali ionako mi nitko neće vjerovati.

Čiju ja sudbinu nosim, čiju razrješavam, čije grijehove iz prošlosti moram raspoetljavati..

Još uvijek se čudim svemu tomu, ali znam da je tako. Je li mi lakše? Na neki način.. Budućnost će pokazati jeli rješenje blizu ili ne

osvjestis zbog sebe i onih koje volis, za dalje..
a za druge, vjeruju ili ne, nebitno. vazno da ti znas od kud se to tako vuče.

Opisala si nečiji život, život jedne žene. Uvjerljivo, jako uvjerljivo. Vjerujem da baš takav postoji. Možda tu u susjedstvu, prekoputa, u drugpj ulici, selu, gradu. Zar je to važno? Da, i drago mi je što će mu pomoći popeti se na njegovo Križevo.

Htjela bih svoju djecu što više osloboditi prošlosti, to mi je ideja vodilja. Ja sam svoje napravila, i ono što još napravim to je to. Ali njih želim poštedjeti koliko god je moguće..

Gerardina, kako ti stojiš s tim osvještavanjem?

Medo, možda sam to ja iz paralelnog svijeta :)

Nakon 37 godina!

sigurno je lakse kad znas.
neznanje nije blagoslov, to je utjeha za lijene i nesposobne

Dobro došla iz paralelnog svijeta. Ako se ne snađeš, javi....

Zapravo, opisani lik postoji. Nisam baš sve skroz izmislila. I istina je da planiramo odlazak u Međugorje. I da ne znam kako će on uzbrdo, a pogotovo nizbrdo.No fali ovaj bračni dio..

A možda i to bude moja priča nakon 27 godina... i zaboravim na sve muškarce u životu, ostane samo jedan, taj.. Koliko ću tada imati? 89.

hm, trudim se razumjeti sve sto mi se događa. sigurna sam da nije bilo nekih problema, ne bih nikad naučila neke stvari o sebi. i o drugima.
jedino je neudobno što je svjesnih ljudi malo..
onako, sve po nekim obrascima, inerciji..dok ide ide.
i boli ih patka. kad stane, novi krug i sve od početka do kraja identično. zabave se..napate se, al brzo to krene u novi krug pa..sve 5

37 godina

Da, malo je svjesnih, ali ih je ipak sve više :))

A ovisi i o starosti duše..

gle, zasto ne bi bila tvoja priča - dobra je, dobri motivi..u glavi je vec ostvarujes..

ne znam. mislim da je sve vise onih koji biraju udobnost ispred realnog zivota.

i da, čitam ti ponovno priču - ne treba nikoga trpiti. nego voljeti.
ak trpiš ne voliš.

starost duše? kaj je to?

i da, čula si za onu vreću soli koju zajedno morate pojesti da bi se poznavali?:)
ja sam čula i za 10 000 sati koliko ti otprilike treba da netko sraste s tobom u ono željeno jedno.
vele da je to oko 7 godina, ako se posvećuješ 3-4 sata na dan.
ali ne uzivanja, nego rada.
ko dobar kosarkas, umjetnik, majstor, znanstvenik. rad a ne (samo)talent ili želja..
problem je da nakon toga skuzis da si dobar i prestane ti biti izazov. ha!

ha ha...vidim da je sve rad, trud, muka...a ja bih ipak citirala mog rabindranata tagoru:
"Spavao sam i sanjao da je život radost. Probudio sam se i otkrio da je život služenje (rad). Dao sam se na služenje i spoznao da je služenje radost."...e sad, kada to služenje prestane biti radost i postane samo služenje...nekom, nečem...e tada u tome ne treba istrajati...barem tako mi hedonisti! inače se klonim savjeta i recepata (čak i u kuhanju) stoga neka svatko sebi prostire svoj log. meni je recimo nezamislivo da baš nekog tako trpim i služim...samo zato da bude pokraj mene? ali, znam jako puno žena koje upravo to rade...sve će pretrpit samo da ne budu same, samohrane...bez svog muškarca u kući (makar samo na papiru). e to je već patologija a ne psihologija žene!

Ma ajd, pa nije to tako grozno ponekad nešto istrpjeti ako znaš da će to biti nagrađeno.. Pa i djecu trpimo, roditelje..

Mai, ma može se i ovako i onako, kako komu paše. Ne bih imala ništa protiv služžiti muškarca kojeg bih s guštom služila.

Moji su bili u braku 29 godina kad je mama umrla. Tata je njoj bio prvi, jedini i zadnji. Može se i tako. I bili su sretni. Barem koliko ja znam.

A i on mene nek malo istrpi, nisu ni moji dani svi baš bajni..

jok, coco, njih volimo.
to ti je ono kompromis - da ili ne.
neki vele da bez kompromisa nema odnosa, neki da ne dolazi u obzir.
trpjeti znači podnositi i nema veze s ljubavlju vec s uslugama i obrascima ponašanja. ne hvala.

A recimo kad hodaš uzbrdo, i bole te noge, teško dišeš, ukratko - trpiš. Ali znaš da kad dođeh na vrh da će ti se svijetovi otvoriti. Nekomu nije važno osvojiti vrh, već mu je važno da se ne oznoji. Osobno nemam ništa protiv trpljenja ako je zbog nečeg. Velim, i mene je ptrebno ponekad istrpjeti.

Pod trpjeti ne mislim teško podnositi.

Iako se ponekad i nešto teško podnošljivo isplati potrpjeti. Pa nema života s drugim ljudima bez trpljenja. Ne smatram to nečim lošim. To je tak.

I na poslu ponekad trpimo svašta, ali znamo zašto.

A što kad naš voljeni recimo jednog dana zalegne, trebaju mu pelene, ili počne zaboravljati. E, tada ćemo ga trpjeti takvim u ime prijašnjih dana. Ili se to nama dogodi.

Djeca kad su mala, puno treba potrpjeti. Pukla bih sto puta, ali znam da će proći, i da će ti teški trenuci biti nagrađeni.

prilagodiš se, a ne da trpiš. ako možeš.

Da, zanimljivo je to s trpljenjem. Ili - strpljenjem. Ne kaže se uzalud - strpljenje.

ljude treba voljeti a ne trpjeti, coco.

Što to znači? Ako nekog voliš, niti u jednom trenutku ne trpiš?

Izgleda da je na živim u idealnom svijetu, moj je nakakav drukčiji. U kojem se povremeno treba i (s)trpjeti. I bude se nagrađen.

..ne živim...

Ljubav daje snage za (s)trpljenje.

Volim svoje tijelo i želim mu najbolje. Zato ponekad trpim - napor, glad, odreknem se neke zavodljive hrane, ali znam da će mi tijelo vratiti zahvalno.. Kaj je to čudno?

slusam te, ima smisla
do neke mjere..

i nije bas isto strpljenje i trpljenje. strpljiv čeka, razmišlja, traži načine. trpljiv - trpi i šuti

Ovisi zbog čega trpimo. Što je nagrada. Ljudi idu u rat, trpe svašta, u ime nekih viših ciljeva. Netko će čuda istrpjeti. Za malu nagradu. Netko ne želi trpjeti nimalo. Mnogi svašta trpe zbog ponosa. Sebi na štetu. E, tu vrstu trpljenja ja ne kužim. Ali znam da si oni ne mogu pomoći. Njima je najteže. Recimo, netko ode u gastarbajt i tamo mu je puno gore nego mu je bilo doma, ali se ne želi vratiti i priznati to zbog ponosa.

Po meni, strpljiv čeka. I samo čeka. Ne djeluje.

Zašto je to tako teško - pustiti? I čekati?

ma koko, ako nekgo voliš tad ćeš i otrpjet! no, ne uvijek i ne stalno...jer to nije onda odnos, već trpež! normalno da svaki odnos (ljubavnički, bračni, roditeljski) ima trpljenje...čak i više no što mislimo da možemo? kad pogledamo unatrag vjerojatno smo više prelazili prek grubosti, bedastoća ili kaj već...svojim bližnjih...roditelja, djece, partnera...no, ako i kada se to pretvori u muku...tada (ja berem) idem off...jer ljubav nije trpljenje, odnos nije sužanjstvo...treba se čovjek izboriti za sebe! a boreći se za sebe bori se i za druge...dakle, ako sam ja ok i zadovoljna, onda i moja djeca imaju zadovoljnu mamu...etc....ništa nije dobro kad se pretvori u muku. neki odu...promijene posao (ja sam npr mijenjala prvi posao nakon 4 godine, potom drugi nakon 6 godina, potom opet nakon 6..i tak...kad je nezadovoljstvo istim bilo takvo da sam željela novu priliku, otišla sam. bilo je jebeno...jer počinjati ispočetka nije baš lako. no, nije mi žao...proširila sam horizonte...tako i sa novim odnosima...ljudi uglavnom nemaju muda nešto mijenjati pa ustraju u onome što je loše...za svaki iskorak treba i hrabrosti, rizika i tak...desi ti se i zajeb...al ak ne probaš nemreš znati. jednostavnije je ostat stalno zajedno npr. i jamrat kak si trebao otić (to je u većine parova koji ostanu zajedno...stalno jamraju da su trebali otić, al nisu...ha ha...zanimljivo). iako ne mislim da je lako ostat...ponekad je to teže...no svatko bira svoju težinu (u tom je poanta)...ne treba nikom nametat njegov izbor!

Nije mi namjera nikomu nametati ništa. A ne vidim niti način. Razmišljam samo pa zapisujem kako mi dođe

sorry, nisam mislila da ti namećeš...dapače, priča je posve ok...jedan život takav kakav je....moj pogled na njega opet takav kakav je...ima tu dosta elemenata koje sam i sama proživjela...često se pitam možda je trebalo živjeti drugačije? možda...no, da sam mogla drugačije vjerojatno i bih...to je tak...neke stvari su nam zadane...karakter, ponašanje...često smo izabrani od nečeg a da nit ne znamo da sami ne biramo...a onak mladi i nadobudni se busamo kak smo mi izabrali...i tak...što sam starija sve sam manje sigurna...sve više dvojim...nije ni to dobro...no važno je zadržat jednu dozu humora, smijeha...osmjeha...i na svoj račun. toliko gluposti i loših stvari mi nikad nitko nemre napravit kolko mogu sama sebi...a opet, tako se volim (ili bi bar trebala)...no često se pitam da li? btw oćemo li densati ovaj vikend, koko? fališ mi?