čudan čovjek čudnog imena

Ugašeni televizor,
crna rupa dvodomenzionalnog svijeta.
Jutro je traka svijetla.
Nit Sunca prošla je kroz filtar zavjesa,
fotoni prkose nijemom tkanju crne,
prišili su se za ekran.

Blijeda traka šumova buđenja preko ušutkanih vijesti
i crnih kronika.

Vikend lijenost drži me pod krovom.
Sve vani je u bučnoj dostupnosti,
razgrađuje nutarnju tišinu prostora i misli
i dnevnog boravka i mene.
Dimenzija osjeta gutala je noćas previše.
Smrznute slike,
razlomljeni slide show uspavanog umora,
ponekad me prebace na periferiju apatije.

Kava i užarena aroma autodestrukcije,
odškrinuta vrata utočišta.

Kad se tope nadanja,
kao šminka brzopoteznih starleta pod reflektorima,
i putar s glave nemoćnih moćnika,
ciljevi su fleke u daljini
a hrabrost se dvoumi koraknuti,
baš kao u jutrošnjem prigradskom osvješčivanju,
uz povremene drhtaje,
shake svježine novog dana i nepriznate bojazni
za nas, za njih, za tebe i mene,
za one u slatkim i čistim okovima oznojene moralnosti,
prihranim optimizam aerobnim mislima,
udahnem duboko, spretno izbjegnem kašalj i šljam,
....ljudi u opreci s Gradom,
slijepi šeću trendove...
....listopad škripi kroz sipinu...
....koraci gnjave usnulo lišće...
....lirika zagrebačke jeseni dimi se iz kartonske čaše...
...mlado vino, cimet, klinčići...
....udaljene mrlje mijenjaju strukturu...
I sitna radost je naposlijetku radost.

sitna i povremena...al je radost...ne umanjuje joj to vrijednost

nemam pojma, ali stvarno ne znam
zaboravila sam šljapkati po lokvama promrzlih nogu
počela presvlačiti cipele

dobar prijelaz boravka
taman dovoljno komformistički i moderno da ne bude poetično

stvarno supstrat

Ti si to napisa ka da si malo prije bia u šetnji
pa sve to lipo pretočia u pismu o današnjem
vikendu.