Muškarci i žene...i nešto između

U zadnjih 24 sata toliko tema me je puknulo, o kojima sam htjela pisati.
Mijenjale su se jedna za drugom. I svaka je bila baš ta. Ni jedna druga. A slijedeće je potisula prethodnu, kao da je nije bilo. ili je ostala samo u tragovima.

Listam neke priče koje sam napisala, a nisam ni znala da su mi ostale na ovom kompu.
Sve su, uglavnom, nekako cendrekave :P. Je, lakše je takve pisati. I lakše ih je čitati. Valjda se, ko čičak zalijepe na nas, kao da su naše.
Zakaj, nemam pojma.
Probali smo ovdje pisati i sretne priče. I nije išlo. Možda nam bude, jednog dana, i uspjelo.

;)

Do nekih novih, mojih ili nečijih, vaših, naših, jedna napisana, davno, o Maksu.




Maksa znam, koliko?
Dugo. Jako dugo. Od jučer i predugo. 

Bio je štrakljav malac. Na polugodištu sedmog preselio se u naš kvart. Tri ulice dalje od moje. Još jedan od rastavljenih klinaca čiji starci više nisu u istom filmu. I jedinac. Kao i ja.Maksimilijan. Zbog imena zahvalna meta za zezanje. A meni i simpa.
Znala sam namjerno rastegnuti mu ime, zavlačeći ga i razvlačeći do krajnje elastičnosti slova. Ili do smijuljenja ekipe. Najčešće do njegovog pognutog pogleda uprtog u vrh uvijek čistih cipela. 
Tek kasnije, kad smo postali frendovi doznala sam da mu se i dida tako zvao. Ma tko pametan klincu, bez obzira na sve, daje takva imena; imati 3 godine, zakeljenu žvaku u kosi, derati se iz sveg glasa i zvati se Agata, kao moja sestrična ili imati nešto više, zalutati u razred osebujnih klinaca i zvati se kao on. Maksimilijan.
Bio je lumen za matematiku. Sve što se na natjecanjima moglo pobrati, spretno je ostalim bistrookima ugrabio ispred nosa. I naravno, bio je štreber.
Za nas. Premiran. Prepristojan. Predosadan.
Pogotovo za mene, divljakušu, kojoj su dečki oduvijek bili zanimljiviji od tužibaba i drečavica u cvjetnim haljinicama, čipkanih volana i zglancanim lakiranim cipelicama.

U osmom Andrea je dobila brata. Za nju neplanirano. Za starce nemam pojma. Valjda su znali kaj delaju. 
Shvativši da moji ostaju na jednom podmlatku, na meni, i da unatoč moljakanju i ucjenama, čak i ozbiljnim obećanjima u smjeru mojeg angažiranog sister ponašanja ostalo je bez efekta, rascmoljila sam se k'o kišna godina. Ni manje ni više nego pod odmorom. Pred svima. Pogled na Andreinog buraza, malog slatkog, još zgužvanog bebača bila je točka na i. A ja slindrava i šmrkava ostala sam zaključana u WC-u do početka sata.Maks...Kasnije, samo mi je u prolazu, uz šuplju utjehu o prednostima nedijeljenja svega, pa i ljubavi, potiho rekao, tek toliko da ga samo ja čujem, da mi on može biti kao brat. Ako želim. Produživši istim smjerom, ne čekajući odgovor. Kao da se splašio svojih riječi. I moje reakcije. 

Srednja nam je protutnjala; on u MIOC-u, ja u Primjenjenoj. Kanije na FER-u, ja kao buduća arhitektica.

On i dalje onakav kakvog bi svaka mater poželjela za sina, a i za zeta, a ja kćer za koju bi moji mogli reći „jebi ga, nismo takvu planirali, dogodila nam se je.“Oni koji nas nisu poznavali, mislili su da smo kao dokaz privlačnih suprotnosti upareni. 

Uz njega sam zavoljela art filmove, čitala, bez cerekanja i poeziju, počela slušati jazz.
I zanimati se za sport. Na Jarunu prateći zaveslaje kojim je lomio i mjerio vrijeme, najčešće u ranojutarnjim satima, prije faksa.

U to vrijeme moj san je još uvijek bio u neprekinutom nizu, krmeljav, ali ni jedan trening prije tekme nisam propuštala.
Kao ni on otvorenja izloži na kojima mi je pravio društvo. 
Uz mene zavolio je pečene kestene i kuhano vino. Pivu još uvijek ne.
Crni humor i mačke. Četvoronožne. 

Skužila sam da više nismo klinci kad je Kruni rekao da će ga razbiti k'o pičku ako mi još jednom napravi sranje.
Slijedeće, sam je riješio. Bez mog preventivnog cmoljenja na ramenu. Ne znam na koji način. Nisam ni pitala. Samo se sjećam da je Kruno otišao i konačno me ostavio na miru. 

Maksove cure bile su moja sušta suprotnost. Iritantno zgodne. Uvijek sređene. Mirišljave.
Ali meni dosadnjikave u toj svojoj savršenosti. Iako smo rijetko dijelile isti prostor i isto vrijeme, nisam mogla izbjeći njihov pogled. Ne ne primijetiti ga. Jer za njih bila sam izgubljena u prostoru i vremenu. Samo, naknadno su skužile da su prolazne, a ja još uvijek na istoj poziciji, u istoj ulozi. I zato nisam reagirala; ni na komentare iza leđa, ni na poglede preko ramena. A ni na priče koje su ponekad, neplanirano, a možda i namjerno doplahutale i do mene.

S njim mi je uvijek jednostavno. Kužimo se bez puno riječi. Nema one šutnje koja grize zrak zbog nedorečenosti ili previše izgovorenog.
Ali je on, zato upravo to napravio. Zakomplicirao. Jučer....Nakon mjesec dana, ma i tjedan dva više, dobila sam odgovor. Na natječaju prošla je moja ponuda. Slijedeći mjeseci bit će mi radni. I zabavni. 
U pola rečenice me je prekinuo i poljubio. Ne kao nekad. Ne bilo kako. Ne na način kako se frendovi ljube. 
Nisam znala da su mu usne tako meke.

A mogla sam ga nazvati.
Mogla sam mu poslati sms.
Ili mail.
Ne odjuriti k njemu.
I sve pokvariti...


Ugodan vikend, ljudi! :)

zbaniralo me
uništiše mi seksualni život

dođe mi da napišem knjigu o iskrici
samo je zajeb što ne mogu na stare profile

što uglavnom ni nemam pojma koliko sam profila imala i šta sam sve radila ovdje
vremenske rupe

u stvari znam. ko i svi mi
ne znam što sam radila u reali
osim da sam se dosađivala

čudna ti je ova priča, stvarno čudna

bok mei:) epična kao i uvijek..ali ide to Tebi..:) (koja ti je otvorena?)