*Babinjak*

Moje klasično nedjeljno rezimiranje..otpočelo je na Babinjaku, s Jelenom, Biljanom i Anitom. To su moje curke još iz osnovnjaka. Doduše…bilo je perioda kad smo se pogubile..i bile u skoro nikakvom kontaktu…ali, nekako smo uspjele održati prijateljstvo do danas.
Te tri curke…moje su boginje. Oduvijek su bile. I u osnovnoj. Otkako ih znam, njihova me snaga, razboritost i mudrost hranila. Nemali broj puta, poželjela sam njihove živote, ali nikad nisam ..jednostavno nisam bila na tom nivou.
U osnovnjaku sam imala bolje ocjene, odlične tretmane svojih profesora zbog literarnih i likovnih umijeća..i mislim da su se tada, samo zato htjele družiti sa mnom.
Inače ne bi. One su dolazile iz bogatih, doktorskih, pravničkih obitelji i živjele su na viskoj nozi od rođenja. Lijepo su se odijevale, puno putovale sa svojim roditeljima, skijale, jahale, svašta. A ja nisam.
Mojim starcima je sve to bio snobizam i preseravanje i zato su se svojski trudili da 'život' doživim na najteži, najradničkiji mogući način.

Anita i ja, otišle smo na ekonomiju, a Biljana i Jelena u gimnazije. Tu smo se malo razdvojile, ali ostala su druženja vikendom i izlascima. Koja sam ja propuštala, jer ja nisam 'fifica'…kako je moj stari objašnjavao.
Po završetku srednje, Anita je dobila odličnu ponudu za vježbeničko mjesto u dobroj korporaciji, pa je odluku o upisu na studij, prebacila za slijedeću godinu. Biljana je upisala pravo..a Jelena ekonomiju. Nas su svojski pripremali za ekonomiju i po završetku svih priprema za prijemne, moj otac je odlučio da na fakultet trebaju ići 'dupe-glavci' koji ne misle ništa raditi u životu, a ja…ja trebam početi razmišljati kako ću biti dobra majka, domaćica i žena budućem mužu, koji će se, naravno, za mene brinuti.
Jedini tip, s kojim sam smjela u to vrijeme izlaziti…svaku drugu subotu do ponoći, je upravo završavao vojni rok. Stari je zaključio da me ni jedan frajer neće čekati da završim godine studiranja, kako bih rađala djecu, pa mu je moj prijedlog o studiranju bio besmislica, koju ne misli financirati. Ne bi si oprostio, kaže, da si 'upropastim' život, zbog pomodarstva studiranja. I tako je dogovoren moj brak.

Ako za nečime u životu žalim…onda je to upravo taj period, u kojem iz nekog neobjašnjivog razloga, uopće nisam imala 'muda'. Što sam mislila da još uvijek nije vrijeme da sama donosim odluke o svom životu..i da 'moji' znaju kaj je najbolje za mene. Istovremeno…baš tada, započeo je period mog najvećeg srama. Samopouzdanja nisam imala…ni malo. Sramila sam se svega. Sebe, svojih roditelja, svog budućeg muža, braka…a potom i trudnoće.
Ne znam je li mi išta na svijetu teže padalo…od te posramljenosti ..u kojoj mene nije bilo nigdje. Ja nisam bila ja. Moj život..moje tijelo…pripadalo je drugima…a moj duh…skvrčio se u najtamnijem kutku mog bića..da ga nitko ne vidi.

Godine su prolazile..a o svojim prijateljicama sam samo slušala. Izbjegavala sam ih..a i one mene. Biljana je završila pravo i pisala doktorate. Jelena je završila ekonomiju i otišla na dva semestra na neko londonsko sveučilište…a Anita je napredovala na rukovodeće mjesto još veće firme i istovremeno studirala.
U periodu, kad sam dotakla dno..s kojeg nema niže, neka čudesna sila..iz mene je izvukla potrebu da se spasim…tj. Bar nešto..ponešto..od mene, što je ostalo. Tada je krenula moja prva, prava borba. Borba za mene samu. Bijeg od ništavila, jada, primitivizma, pećinskih tradicija i ono najvažnije…srama.
Ok, godine bačene u vjetar..uzele su danak. Svatko iole normalan…ustabilio je svoje staze…integrirao se u društvo..u neki radni kolektiv…otpočeo nekakav građanski san…a ja sam bila na početku. S još dvoja gladna usta…sama.
Moji prioriteti nisu mogli biti ništa drugo, nego djeca.
Curke su putovale prema egzotičnim zemljama, vozile lijepe aute, kupovale stanove i poznavale sva kultna mjesta u gradu…a ja…jbg. Ja nisam.

Ipak, nekakvu sreću u grudima..i nadu…osjećala sam kad bih se podružila s curkama. Bilo mi je bajkovito gledati kako snovi zaista mogu biti stvarnost. Ne moja, ali bila je njihova…a njih poznam, pa se čini bližim.
Ostatak života, do danas, prioriteti su mi ostali isti. Djeca. Omogućiti njima ono što su meni moji uskratili…pružiti im bolji 'start', nego li sam ja imala.

Duboko u sebi znam…da meni ostaju sitna zadovoljstva…onako..kad si ih stignem priuštiti. Nije to puno…tu i tamo neka sitnica poput dobrog filma uz kokice i kolu…kavica u ugodnom kafiću, vožnjica kroz prirodu za gušt…i jednog dana..možda, kad djeca potpuno porastu…priuštim sebi vidjeti taj Grand Canyon.
To je to.
Čak sam i od studija odustala. Nema smisla da babac od skoro 4 banke..dokazuje sebi ili bilo kome…nekaj takvoga. Sve što želim naučiti…pročitam. U struci imam dobro iskustvo…i položene sve moguće najbolje obuke..i više mi ne treba.

Jbg…u ovom životu…nije mi bilo suđeno krenuti kako sam htjela…a onda valjda barem mogu završiti ..kako sam najbolje mogla.

Anita je presretna dojurila na kavu : Dala sam otkaz!!! Gotovo je!
Iskamčila je vrhunsku otpremninu i sredinom 6. Mjeseca odlazi u Ameriku. Ondje će raditi na jednom institutu, posao svojih snova. Ne misli se vraćati u Hrvatsku.
Biljana je zapela u nekakvim političkim prepucavanjima. Svoju smjenu s mjesta direktorice uglednog sektora…naplatila je, također dobrom otpremninom i počastila se odmorom na Kubi. Na jesen je čeka mjesto u jednom ministarstvu.
Jelena je prošla završni krug testiranja i intervjuiranja za vodeću poziciju kod principala u Kanadi, pa se vrlo veseli mogućnosti da i ona zapali iz Hrvatske.
A ja…kako curke kažu: Ti bar imaš djecu! Pogledaj se! Još malo..i ostvarila si nešto, što ni jednoj od nas, ne pada na pamet…jer, nismo dovoljno hrabre!

Danas…na tom našem Babinjaku…shvatila sam, da nas četiri…živimo jedan izvrstan život, onako..zajednički..jedna kroz drugu! I moram priznati….ponosna sam..i drago mi je..što smo se 'našle' u ovom životu!

ovo nas zapadnjačko društvo uči da moram imati SVE inače nismo uspješni..koliki bi se lupali u guzicu od sreće da su na tvom mjestu npr. osim toga, u tvojim godinama imaš prilika za nove početke koliko oćeš, i bilo na kom polju. sretno!

Odlično si ovo napisala... našla sam sebe u onom dijelu gdje se ti sramiš sebe i snova i ''svojih sa dobrim najerama''..no, kod mene je bila situacija obrnuta. Moji su sanjali moj faks, birali školu, faks, društvo, muža, svašta nešto.. svakim novim njihovim snom gubila sam sebe...ali i pronašla. Faks nisam završila iz inata. Njima i sebi.Jer nije bio moj izbor. Doktorirala sam na ljudima.. posmatrajući njihove živote, učestvujući u njima.. ulazeći u njihove psihe.. Doktorirala sam na sebi. I konačno preuzela uzde u svoje ruke.. ne tako davno. ali ipak zajahala svoj život i odluka da ne mislim o tome što oni misle o meni je bila najbolja odluka mog života. Tad sam postala ponosna na sebe.

mene oduševljava što smo svi tako izvanredno različiti,
nas smo tri prijateljice, različitih profesija, imovinskog (ne)stanja, stupnja obrazovanja, načina na koji smo odrastale, afiniteta prema glazbim, filmovima, muškarcima...povezuje nas što smo sve tri rastavljene, s manje više odralsom djecom, ali....već se godinama viđamo skoro na dnevnoj bazi (srećom smo u istom kvartu), svaka u tom triju ima svoju ulogu koju ispunjava, nadopuna smo i korektiv jedna drugoj...
imamo svoje živote, ali u stvari i jedan sasvim živahan i pun zajednički život...

što se faksa tiče, jedna od mojih cura je diplomirala prošle godine (48 g.)

važno je živjeti svoj život...ne tuđi...ali to treba shvatiti na vrijeme...što ranije to bolje