*Babinjak*

...kad sam prije dosta godina...odlučila suočiti se s manijakalnom potrebom za gomilanjem i čuvanjem stvari..posebice onih, koje kakti imaju sentimentalnu vrijednost, uz suze...puno suza...ipak sam svoj životni prostor učinila prozračnijim.
Vodila sam se po principu : ako mi nije trebalo do sada...neće ni u buduće. Svojski sam se trudila ...sjećanja zadržati u mislima...a stare, prašnjave...i stvari koje pripadaju prošlosti..jednostavno..baciti.

Sindrom hrčka...pobijedila sam odricanjem od gomilanja stvari..zauvijek.

Toj odluci, ponajprije..doprinjela je činjenica da me svaki put prejako zaboli kad izgubim nešto za što se vežem. Zato...otkako se vežem za jako malo toga...gubitak više, gotovo da i ne osjetim. A to znači...da sam lišena nepotrebne boli. Hvala mi, na toj odluci.

Što se tiče pragmatičnosti...sindrom hrčka dozvolila sam si samo u slučaju administrativne papirologije. Nečega, što nema emotivnu vrijednost...već onu 'zlu netrebalo - birokratsku'. Npr. odreske plaćenih računa unazad 20 godina...dopisi, spisi, rješenja, odluke, obavijesti..bla bla.

i tako je jutros zvao bivši...uznemiren i očajan. Hitno mu treba neki dokument, koji se odnosi na naše zajedničko poslovanje iz bračnih vremena.

Izvučem ja tako svoje kutijice s oznakom 'zlu netrebalo' i krenem, papirić po papirić, pregledavati. Bio je to fora prizor. Na sred poda, šest kutija prepunih papira..i ja.
Traženi dokument pronašla sam u petoj kutiji....a kad sam, onako..za provjeru, zavirila i u posljednju kutiju...između čvrsto natiskanih papira..izronio je mali žuti..'post it' papirić...s porukom.

Odmah sam se sjetila čiji je...tko mi je napisao tu poruku...i kada.
Ajme...gotovo sam zetečena količinom iščeprkanih emocija..koje me preplaviše u trenutku. Eto..to je to! Toga sam se prije nekoliko godina odlučila odreći. I mislila sam da jesam.
Baš je čovjek smotano biće. Kad ide..ono..sam sebe varati.
Trenutka, u kojem taj papirić spremam među službene spise, koje NE bacam...uopće se ne sjećam....ali očito je da tada..ipak nisam bila dovoljno hrabra i jaka...da se odreknem sentimentalne vrijednosti, koju posjeduje. Što sam očekivala? Što će se dogoditi kad ga jednom...ako ikad....nađem?

I eto...našla sam ga.
Napisao mi je to Kralj. Jednog jutra..dok sam još spavala. Ta me poruka dočekala na šalici svježe skuhane kave!

huh...sad važem. Je li sjećanje nestalo? Nije. Jesam li se trebala podsjetiti? Ne znam baš. Da jesam...sjetila bih se sama. Ovako...samu sebe stavila sam pred gotov čin.

Zaista je glupavo čuvati 'uspomene'....one opipljive.

hm,ovisi...kako si i sama rekla,nekad nam te sitne uspomene znače više nego smo uopće svjesni toga... ja ću bacit puno stvari,iako isto tako čuvam račune i slično,ali neke sitnice koje su mi nekad značile nesto,neću iako znam da pripadaju vremenu koje je davno završeno ....

mišljenja sam da bismo si trebali omogućiti..znaš...kad nam dođe...da si malo zavirimo u sjećanja. Jer to je puno drugačije...nego kad te iznenadi i prisili nešto..što možda trenutno i nisi u stanju izvlačiti iz prošlosti.

ovisi,ja volim kad nekad naletim na nešto sta me sjeti na prošlost,čak i na stvari koje i nisu završile baš najbolje za mene..... sve je to dio naše prošlosti...

Kužim...ja ipak ne volim takva iznenađenja. Sve čega više nema...želim se sjetiti u 'kontroliranim' uvjetima. Namjerno. Kad sam spremna prihvatiti eventualne emocije. ...Zato (uglavnom) sve bacam.

sve je to ljudski....ako ne želiš takva iznenađenja,baciš sve i mirna si :))

tjah....da! Osim ako samu sebe ne smuljam malo..tu i tamo..ehehe.

Kad sam već tu
a nisam donija ružu
ne miriše ,
da pozdravim ,,
sve najbolje