Važno je umrijeti mlad - što kasnije....

Link

Odrastanje započne u onom trenutku kad se prestanemo
opravdavati za svoj život drugima.
Kad nas prestanu dirati napadi drugih.
Dok se opravdavamo nekom za nešto, pokazujemo
nesigurnost u vlastiti put kojim kročimo...
Put ne mora biti najispravniji, ali je naš i mi znamo
zašto je takav.
Kritika je subjektivno mišljenje kritičara, temeljeno na
iskustvu jedne osobe iz njezine osobne povijesti. Kao takva
mi nikad nije bila korisna. Ili je bila odraz ljubomore, ili
način dodvoravanja. Ali je uvijek bila pokazatelj onog što
muči i koje su namjere dotičnog kritičara (još uvijek govorim
o kritiziranju mog, nečijeg života).
Kritiziranje i sistem šalji dalje potječe iz odnosa dijete-roditelj.
Dijete ima stalni strah od kritike, stalno je u pozi obrane od učinjenog.
I tako nauči da kritiziranjem drugih dobiva moć (nekad roditeljsku).
Ja sam imala drugi način odrastanja. Bila sam prisiljena sama
odlučivati, padati bezbroj puta, roditelji nisu kritizirali....
Bili su nijemi promatrači mog odrastanja.
I znam da su mi pružili maksimum. I bili uvijek uz mene
ako zatražim pomoć. Jedino što ju ja gotovo nikad nisam tražila.
Isti model sam primjenjivala i u ogoju vlastite djece.
Samosvjesni, pošteni, uspješni, kreativni ljudi. Ponos na njih
nastojim obuzdati, što mi malo teže ide, jer je ipak zasluga njihova.
Ja jednostavno drugačije nisam znala odgajati.
Po tom obrascu zaključujem kakve su roditelje imali kritičari tuđih života...
Možda i nisam u pravu, a mislim da ni neću saznati. Nije mi ni bitno.
Ali bi njima trebalo biti važno......

hm...
opravdavanje nije uvijek baš odraz nesigurnosti nego i ublažavanje možda trenutne situacije, svojevrsni bypass, kupovanje vremena...
objašnjavajući ljudima zakaj sam nekaj napravila (ok, možda i ne ide moj termin pod tvoj - opravdanje), dajem im do znanja da želim razjasniti neke stvari koje su možda kamen ili kamenčić nesporazuma

kritike su me uvijek poticale, ako mi je nekaj bitno. jer sam inatljiva i želim dokazati, ako mogu, da to nije to nego je nekaj drugo

znaš kaj je problem u komunikaciji - svako mišljenje koje je kontra, smatra se kritikom i dijeljenjem savjeta.
a nije, ne uvijek

zaboravih - fora fotka :)

:)
ne postoji univerzalno mišljenje...
moje je odraz mog života...
svi na to imamo pravo

točno. svatko od nas, u određenom životnom periodu, stiče iskustva koja su neponovljiva
a opet, postoje situacije koje se mogu preslikati i iz kojih možemo probati nekaj naučiti, usvajajući tuđa iskustva, avansno kao svoja
lakše je. brže. ponekad i bezbolnije

svatko od nas bira životnu metodiku, prihvaćam to
ali i ne znači da ne bum imala nekaj na tu temu i dodati
;)

Moji su bili vrlo strogi i pravedni. Tražio se maksimum i disciplina- bez cendranja.

I danas ih iznimno poštujem. Mislim da su velikodušni i plemeniti ljudi.

Kad sam bila dijete i dugo u adolescenciji mislila sam kako su svi ljudi manje-više približno kvalitetni i puni vrlina kao moji roditelji, a kako ja tu letvicu nikad neću moći doseći. Još uvijek nastojim doseći tu letvicu, jako je visoka i jako stroga.
Naučili su me kako deklarativna ljubav nije bit odnosa roditelja i djeteta, već se ljubav roditelja prema djetetu manifestira nastojanjima učiniti dijete sposobnim, samostalnim i kvalitetnim odraslim čovjekom kojii poštuje druge ljude.

Sad kad sam ja majka, vidim koliko su pažnje, vremena, energije, posvećenosti dali u moje odrastanje, ali ne da bi ih ja voljela, već zato kako bi me razvijali i pomogli mi odrasti u samostalnu osobu. Čak i kada mi se činilo kako je nešto strogo i tada su to radili iz ljubavi- gledali su budućnost kroz sadašnjost.

Trebamo svojim roditeljima biti jako zahvalni. Jednako kako su nježno spašavali ptice zimi od gladi, tako su bili pažljivi prema manje sretnima od nas i nisu davali milostinju nego priliku zaraditi i tako su čuvali tuđe dostojanstvo. Riječ je uvijek bila riječ, a ja sam od njih učila što to znači biti čovjek.

I dalje mislim kako moram još puno učiti, jer su oni uvijek ispred mene po kvaliteti....vrlo plemeniti i uzoriti. a iznad svega skromni ljudi unatoč svojim osobnim dometima, koji poštuju druge ljude i njihovo ljudsko dostojanstvo.

dodavanje je poželjno :)
odma vidim s kim imam posla :))

Imam dvoje divne djece.
Jedno je vrhunsko po rezultatima, ali ne zna se orijentirati osim po isplativnosti (studirat će ono gdje će biti posla i novaca....to je bazni rezon, zbog kojeg sam nekad tužna, ali neka...), a imam i mlađe koje nije vrhunsko po rezultatima, ali po rezonu je :-) (kaže kako želi ili imati lunapark na moru ili raditi u trafici na moru:-)))).

Sreća i uspjeh nisu nužno povezani.
Ali bih im i jednom i drugom željela uspjeh u ostvarivanju svoje individualne životne sreće.

na blog me ponukala žena koja cijelo jutro vrišti i krešti na svoju djecu
mislim da najstarije ima 5 godina
i tako danima, tjednima....mislim da uvijek vrišti
i s pravom se pitam u kakve ljude će ta djeca izrasti
i koliko će njima trebati da stvarno odrastu, da ne krenu živjet po obrascu
za kojeg jedino znaju

povezani su onima kojima jedno bez drugog ne ide
vrijednosni sustavi, svima nama, razlikuju se i ako ne zadiru u osnove ljudskosti koje bi kao takve trebale biti univerzalne svima, treba ih prihvatiti
e sad, možemo li to ili ne bez njurganja, kajaznam..

A zašto djeca nisu u vrtiću...djeca te dobi bi trebala biti u vrtiću među drugom djecom kako bi se socijalizirala. Djeca će misliti da je normalno kad ljudi viču na njih. To nije dobro.

Paske, nemam pojma zašto nisu...
ali se pitam zar ta žena sebe ne čuje?
zašto ljudi općenito sebe ne vide i ne čuju?
s tom mišlju odoh na posao...:(
uživajte...ugodno popodne.....

Pitaj ju? Možda bi mogla razgovjetnije govoriti, umjesto vikati, pa bi ju djeca bolje razumjela.
Ugodan ti dan!

Amy ako citas, u ovom ti zapisu pise druga privlacna osobina: ne dozvoliti drugima da oblikuju ili utjecu na tvoju realnost.

da.
:))))