zmajić

Da mi je
Da polozim oci
Na tvoje andjeosko lice
Jos samo jedan put
Prije no odes

Da te mogu pamtiti
Najljepsu do sada
I pozeljeti
Da ti bude lijepo

Usamljen
Ostajem da volim
Svog andjela
Sa kojim dijelim
Sve osim tuge

Predano cu ti
Poklanjati srce
Svaki dan
Da znas
Da moja je ljubav
Vjecna

Mozda cu morati
Cekati neki novi zivot
Da te imam
Spreman sam na to
Jer te bezuvjetno volim

A moja ljubav ce
Svakim novim zivotom
Traziti tvoje lijepo lice
Da na njega polozi
Jedan poljubac
Malu poruku ljubavi
Velikog srca
Tvojim ocima

Kada se vratis
Uberi jasmin
Cuvaj ga u sobi
Neka ti mirise
Za mene

Sjeti se kave
Sa okusom cimeta
I toplog pogleda
Sjeti se ljubavi
Kojom si okrunjena
Sjeti se zanosa
Sa kojim sam te docekivao
Sretan sto si tu

Jedina moja
Kada se vratis
Ja mozda vise
Necu biti tu
Da te volim


Voljeti nekoga znači dopustiti mu da ode…
Sada, dok ti se čini da ostaješ bez svega,
umorna, tako umorna.
I dok još uvijek,
gotovo dan i noć
u tebi tinja: „Zašto?“
baš sada,
osmjehni se
širokim osmijehom,
onim u kojem je utkano mnogo sunca
i dobrote koja te čini spremnom oprostiti.

Sklopi oči.
Prestani ga dozivati.
Pozdravi se s njim sa malo riječi.
Neka te nimalo ne zbuni to što ti on nema baš ništa za reći.
Ne traži više ništa.

Isprati ga sa osmjehom
i velikim srcem.
Da,
srce treba biti veliko,
samo onda je živo i samo onda mu kucaje možeš čuti.
I nemoj, nemoj više misliti da je moglo biti nešto čega nije bilo.
Daruj mu blagoslov.

I pusti ga da ide svojim putovima i drugim ljudima.
A ti,
ti se okreni novom danu.
Gle koliko je sunca na prolistalim
laticama proljeća.
Otvori svoje dlanove onome što dolazi…..

Volim te…
Između dva uporednika dok provirujem glavu
Između dve žiške u slepoočnicama
U pauzama dok radnici piju čađavo mleko
I prašnjavi maslačak lepi se za plućna krila
Dok crpem med iz jezika i sipam u tvoje uši
Između dva daleka poređenja
Volim te.

Brodovi se ljuljaju kao poljupci
I sloj vazduha se na lepe senke cepa
U mašineriji noći
Moje srce je slično kompresoru
Naklonjenu svemu što nema veze samnom
Dok pokušavam nestati u poljupcu
Volim te.

Rudnici kamene soli u mom srcu
Zora lomi suđe od porculana
Kad si sa mnom znam da si na drugom mestu
Postaću prašina ako voliš prašinu
Ti koja me tuđim imenom zoveš
Volim te.

Dolazi proleće i jednu pravu damu
Niko ne može zamisliti bez pudlice
Stavi mi ogrlicu oko vrata i vodi me
Ja ne znam put – krijem se u tvojoj senci
Ja sam tvoja senka i noć je moje carstvo
Svet me izgubi, ali ti me dobi
Volim te.

Što vide slepi ne vide zaljubljeni
Pokvareni anđele; o, sneže u avgustu
Moje su ruke ostale oko tebe kao obruč
Ljubomoran na vazdušni pritisak i vodu
Ljubavnu vodu koja gori dok se kupaš
Odavno već svojim očima ne verujem
Volim te.

Ne bira se ljubav
Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.

Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.

Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.

Pero Zubac

Na moje rame naslonjena
Na moje rame naslonjena
bila si mi desno krilo.
Kao da bi razastrla
svoje milo, crno perje,
dizale me tvoje reči
u svetlo i belo nebo.
Uzbđenje. Tišina.
Sad sedim za svojim stolom,
iz ramena krv mi teče,
odsutnost me tvoja boli…

Atolaguire Manuel

Biti srećan
U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.

Herman Hesse

Zora
Golubovi prvi lete preko luka.
Ne znam šta je, srce s njima bi mi htelo!
Kao da me davnih dana jutro srelo,
Kad sam trčo majci raširenih ruka

I pado joj glavom u krilo i meku
Ljubio joj ruku… Sav treptim ko prutke
Jasike, i hodim putanjom uz reku,
I gledam na njene srebrne svijutke.

Jutros, kao i ti, lepa reko čista,
I moja sva duša žuvori i blista,
Razleva se, raste, i hučno koleba…

Gle, vrelo joj biva sve šire i veće,
I u njezinijem dubinama sreće
Ogleda se zora i plav šator neba.

Aleksa Šantić

Ne vjeruj
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime -

Ne vjeruj No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tjelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše

Aleksa Šantić

Šta ti nedostaje noćas
Šta ti nedostaje noćas
mislim osim mene
jer drugo je sve u redu
drugo nije važno u ovoj noći
jer zvijezde će ionako padati
i ovdje
i na zapadnim i istočnim obalama
mene nešto drugo zanima
mene zanima što da učinim
s ovim depresivnim
magnetskim poljem
i kako da umaknem nepovoljnim
strujanjima vjetrova s juga
koji u tvom srcu stvaraju
zrakoprazne prostore
što ti nedostaje noćas
osim kucanja sata
mislim osim mene
jer sve drugo nije more koje se pjeni
nije to šlag na sve
posebno na ono što me dovodi
do ludila
pazi
jutra će svejedno dolaziti
bez obzira na naša stanja
ali mene nešto drugo zanima
meni to što me ubija
može biti slatko
i suzama razmazano lice
može i to
a to što ne možeš pogledati u oči
nikom
hajde molim te
ti baš kao neko dijete
uživaš u svemu što ne možeš promijeniti
ma priznaj
da ti ja najviše nedostajem…

BAŠ SAM LETIO NOĆAS--SVIJEĆA MJESECA ME PRATILA

prelijepo ...

https://www.youtube.com/watch?v=cAM82GHa6Iw&list=RD9IK4nyIO1Hw&index=2

A ja volim zidove sobe
i oslikavam ih tvojim dječačkim licem.

Otišla si.Ti ćeš uvijek otići,
kada dan na grudi stišće sive golubove
i kada sumrak svoju maramu baca na vas.

Noć dolazi s obojenom kosom i mirisom badema.
Mjesec stoji nad strnište koje miriši po metvici,
i rana rosa pada na rijeke, u kojima rastu jegulje.

Otišla si. Crno je postalo plavetnilo
u frulama encijana.
Ostala je soba i zelena boja jakne od baršuna
nad vunenom suknjom,
odsutni pogledi, koji bijahu kao znatiželjne mušice.

Zidovi;obloženi nemirom i broncom
jednog potiljka!
Otišla si.A ja volim zidove sobe,
i oslikavam ih tvojim dječačkim licem.

Karl Krolow(1915-1999)

Lijepo... :)

http://www.youtube.com/watch?v=sF0V7YobT6Q