Laprdarij

Neki dan je bila tema depresija. Ovo što slijedi je moje razmišljanje na temelju pročitanog, izrazgovaranog i zaključenog, ne referiram se ni na što. Depresija, kao i većina poremećaja, mogu biti uzrokovani na dva načina i dva podnačina:

- vanjskim nepoznatim faktorima - recimo trovanjem, ili nedostatak nečega u prehrani, zatim
- vanjskim poznatim faktorima - gubitak drage osobe, ili neki drugi gubitak, bolest,
- unutarnjim nepoznatim faktorima (tu bi spadalo sve ono što nismo osvijestili, a nosimo u sebi, i duhovni aspekti naravno) i
- unutarnjim poznatim faktorima (sve isto, ali smo osvijestili). Jednostavno, zar ne?

A kao i u svemu - zdrav bolesnog ne razumije.

Moja je namjera poboljšati svoju kvalitetu života na način da što više nepoznatih faktora prevedem u poznate, i vanjske i unutarnje. I to mi je istraživanje beskrajno zanimljivo. Toliko je zanimljivo da odmah izvuče iz depresije jer di ćeš zanimljivije nego čeprkati po sebi? Barem meni :) Pa i nos čeprkati :)

Paralelno s tim uzrocima koje znam i koje još ne znam, podijelim sve u one na koje mogu utjecati i na one na koje ne mogu. Tu je pak ideja kako se pomiriti s onima na koje ne mogu utjecati. Jer time zapravo utječem na njih. Čemu gubiti energiju na nerješivo? Kažem, to je tak, i ajmo krenuti od toga.

Moja je depresija bila akutna, zbog gubitka roditelja i prekida jedne bolesne veze, sve u isto vrijeme. Znala sam od čega je, a ipak me je dotuklo. Prestala sam spavati i jesti, smršavila sam toliko da me prijatelji nisu prepoznavali. Mislili su da sam 'na nečemu'. Bojala sam se ljudi, nisam htjela u dućan da ne bih srela nekog poznatog. Sve bih tada dala da se mogu najest i zaspat. Nekako sam klapala dok me na poslu nije ukočilo. Leđa. Ostala sam sjediti i nisam se mogla ustati. Jedva sam dohvatila telefon i pozvala kolegicu iz susjedne sobe da dođe. Odvezla me je uz pomoć drugih k liječniku koji mi je sprašio injekciju apaurina. Tad sam se i ja zabrinula. Frendica me je uputila psihiću na razgovor, i to mi je puno pomoglo. Izvukao me je iz petlje.

Ponovilo se još jedanput nakon par godina slabijim intenzitetom, ali sam tada dobila napadaje panike koji su me držali nekoliko godina. Oblio bi me hladan znoj, srce počelo tući, trnu ruke i noge, i nagli nagon za pražnjenjem mjehura, crijeva... to je znalo biti prilično neugodno. Sve je bilo trigerirano opet jednim gubitkom.

Znala sam popiti apaurin. Dobila sam i nekakve male tabletice, ne sjećam se, prazine? I to bih roknula kad bi me strefilo.

Prije one akutne depresije bila sam relativno vesela, druželjubiva, otvorena, da bih poslije pala u nešto suprotno. Nakon desetak godina čmrljenja, odlučila sam nekako izaći s tim na kraj. Lijekovi mi nisu pomagali, pomogli bi oni trenutno, a poslije isto, ili čak gore. Nisam tip ovisnika, i ne volim ovisnosti pak sam prestala s lijekovima. Da, ali kako dalje?

Uglavnom, uvijek mi je pomagalo biti među dragim ljudima, što više njih, i što različitijih, među onima pred kojima sam svoja. A već sam imala oko 35 godina.. Iznad svega željela sam djecu, imati obitelj. Eto, srećom dobila djecu, ali ne baš i obitelj. I tu nije bilo lako, bilo je uspona i padova, no guram.

Sad kad gledam, glavni uzrok depresije mi je bila - samoća. Usamljenost. Gubitak kontakta s nekim dragim. Mogla sam se tješiti školama, poslom, hobijima, ljubimcima, no sve to na hrpu uzalud, ako nema nekog toplog pokraj mene.

Na temelju ovog dajem si slobodu dati savjet svim depresivnima - idite među ljude, kakve takve, osjetite njihovu toplinu, dobrotu, naravno - birajte s kim ćete se družiti da vas bez veze ne iscrpljuju. Osobni kontakt je bitan. Blog nije loš za hitnu pomoć, ali nema tu pravog kontakta, ovo je iluzija. Tjelesa uživo treba osjetiti, rukovati se, zagrliti.. Kad ste se grlili zadnji put? Ne morate čekati da vas netko zagrli, zagrlite vi nekog prvi.. Ne morate čekati da vama netko pirđe, priđite vi nekomu... Tiskajte se u tramvaju, čekajte u redovima i pričajte, šetajte pse i pričajte, meljite, i - pustite dobrim ljudima da vam priđu blizu.

u pravu si koko..ja kako skoro dvije godine idem u udrugu, drugačiije je to! tamo su živi ljudi..koji mi istina idu ponekad na živce, neda mi se ...ali oni su tamo...na plesu, na projekciji filma, na roštiljadi, na raštimanoj kad pjevamo, na izletu, na fejsu...uvijek su tu negdje! kada želim posegnem, kad ne želim...solo sam! to je ta bitna razlika...to su živi ljudi za razliku od bloga i iskrice, i otkada sam tamo manje sam tu! tko zna, morti se jednom i meni posreći ko tebi?

prošli put kad sam se tiskal u polupraznom tramvaju uz jednu cicatu pristalu djevojku, dobil sam pljusku:P Nemaju svi ljudi smisla za našu depresiju...:P

dobro, coco, potrudila se jesi..Imaš minus četiri...ak hoćeš pet moraš malo više elaborirat u segmentima koje nisi dotakla..Lijep pozdrav i još ljepši uzmak...:)

Hej, Mai, i ja se slično osjećam, nema do živih ljudi.. Sjećam se kad sam tek krenula u Armani kak sam se čudno osjećala kad bih s nekim otplesala, i to me je šusnulo - zaboravila sam na ljudski kontakt

Et, slobodno i ti elaboriraš segmente koja ja nisam. Svoje sam segmente obradila

spermi ja se tu borim za tebe a ti se zahebavas okolo...
si bankrot ili kaj je...upitnik

Sikki, nemoj mi trolati blog

eternise, eto ti prilike...kako sam javno zvala i druge sada zovem i tebe...dođi, bit će mi drago sresti te? ima tamo topllih i živih žena, naših godina! i nije samo plesnjak u pitanju...srijedom projekcije i književne večeri, petkom plesnjak, subotom kartanje i društvene igre (šah), subotom opet plesnjak, nedjeljom svirka na gitari i pjevanje, ovu subotu i roštiljada, djevičanski rođendani, česti izleti i posjete izložbama,. znam nisi ti takav čoporativni tip, al i mi individualci možeomo se ponekad naći u čoporu?

fuj.....
ima kaj akcije...upitnik

dobro nem bil bum dobar...
mene isto zanima : ))

I kak ljudi nebuju depresivni....kulturno uzdizanje...pa kaj ste do sad delali...upitnik
sad treba ziveti I uzivati keksati se I ludovati : ))

Koke, razvalila ti opet temu.
Depresija nije alibij, već motiv.
Kad se to tako postavi, onda se ide nečemu što je vrlo, vrlo zanimljivo.
Kruna života je radost, a napraviti čaroliju iz sitnice, makar ta čarolija bila samo naš subjektivni osjećaj, je ono što nas bodri i hrani energijom koja nam je svima potrebna.

cuj nekim ljudima svaki vrag smeta...
neki ljudi su pijavice I cucaju energiju...
nezadovoljni...

kad znas da ti se kraj blizi....kaj bumo plakali ili uzivali...
za plakati imate dosta vremena gore ili dole kam vas vrag uputi...

Georgi, dobro si rekla, ali bolesni od depresije nisu u stanju ni u čemu naći radost...ne mogu, bolesni su i nema te sile, koja ih može prisiliti na nešto, jer su jednostavno nemoćni...uz lijekove i kognitivnu terapiju, mogu se vratiti, iako mali postotak ne reagira niti na to

Depresija je vrhunac bezizlazne situacije u kojoj se lomi radnja.
Vrlo je teško, ali se može.

I svaka crna depresija je obojena specifičnom bojom osobnosti u koju se uplela.

Tko preživi depresiju može se zvati sretnim čovjekom.

Samo sam htjela reći kako mi se sviđa zapis.
Ajte, ja hitam u glazbenu.

Juicy, kao što napisah, postoje vanjski faktori, kao recimo otrovanost. Zadnje što sam saznala u vezi s tim je da ljudi koji imaju povišen bakar, da su depresivni. I ako se takvom makne bakar iz tijela, stanje se popravi. Tako da bih ja prvo krenula s poznatim vanjskim uzrocima. Preduvjet je da si osoba uopće želi pomoći. Jer depresija izaziva i psihičku ovisnost, to je stanje u kojem smo jadni i ugodno nam je u njemu na neki naravno sick način. Kako reče Paske, alibi. No, to je unutrašnji uzrok, kojeg se može otkriti ako se kopa.

Ako smo depresivni, a skloni drami, onda je to psihološka igra kojom pecamo pozornost. Igra žrtve koja treba puno igrača. Kao i alkoholizam. Depresivac je jadan (žrtva), onda kao takav izaziva u drugomu osjećaj da mu treba pomoći (spasitelj). Žrtva se, kao i uvijek, po tomu ju i poznamo, jako trudi dokazati spasitelju da joj ne može pomoći i pribjegava svemu i svačemu da bi to dokazala (prelazi u progonitelja). Muči spasitelja koji popizdi i odustaje. No, žrtva traži sljedećeg koji će je spašavati i kojem će ona dokazivati da joj nema pomoći.

Kao i alkoholičar, depresivac mora odlučiti da si želi pomoći, ali bez igara. A ovisnost o igrama je prejaka. Meni je čudno da ljudi nemaju baš pojma o tim psihološkim igrama. Jer da imaju, bilo bi nam prelijepo.. Potrebe za pozornošću, i druge potrebe zadovoljavale bi se na zdrave načine, a ne (prljavim) igrama.

Da ponovim - prvo eliminirati vanjske moguće faktore. Kad to uklonimo, onda kopati dublje.

Kako pomoći depresivcu (govorim o 'jadnim' depresivcima)? Ponuditi mu neko rješenje. I to je sve. Ne možemo mi umjesto njih odlučivati. Ne ulaziti u igru s njim tipa - meni nema pomoći.

Kako pomoći alkoholičaru? Sad kad gledam svoj bivši brak i što sam mogla učiniti, čini mi se da sam mogla jednostavno svaki dan kupiti litru konjaka i dati mužu. Ili dvije litre. Pa ili ćeš doći k sebi, ili ćeš propasti.

Nek mi Bog oprosti, moja jedna od ex-sveki je depresivka. Ima 80+ godina, i zadnjih 20 čeka smrt. A zdrava u tijelu, vitalna, lijepa žena. Njoj isto nitko ne može pomoći. Sad joj više izgleda i nema pomoći, jer su praksiteni, prozac, xanax (i ne znam što još), i alkohol učinili svoje.

Kaže Vega da samo tupavi mogu biti sretni. Jel? E, pa da je lako biti sretan, onda bi svi bili sretni. Samo bi 2% ljudi bilo nesretno :)A izgleda da je najteže od svega biti sretan. Uočavati lijepe stvari. Uživati u skladu prirode, ljepoti boja, zvukove osluškivati..