Laprdarij

Brzo, da ih ne zaboravim:

1. Ljudi bez djece ostaju vječna djeca. Jedino ne znam je li nemaju djecu zato što su još uvijek djeca i ne mogu pomisliti na konkurenciju, ili - djeca su nužna za konačno sazrijevanje, a njima je to uskraćeno. Uglavnom, jaje i kokoš su tu pa tko prije, tko kasnije.

2. Brat koji ima mlađu sestru, i to ne puno, a samo ih je dvoje, postane ženomrzac. Jer kog se klinca uopće rodila ta sestra? I sva pažnja je na toj sestri, nju mama i tata naravno više vole od njega, a i svi ostali se prvo zapiknu na mlađu sestru. I nema sile koja to može popraviti. To je uvid od doma.

Skoro pa istina, ja nemam djecu ,
ali obozavam zato svu ostalu, mislim uvijek da su to pravi angeleki :)))

Coco, jel pun mjesec?

Zanimljivo mi je to kad netko kaže da ne želi imati djecu. Primarni nagon. Razumijem ako je neki genetski poremećaj pa je tu strah. Razumijem i ako je rat, glad, bolest, i tak. No to mi spada u primarne nagone. Imati seksualni nagon, a ne htjeti dijete? Oksimoron. Zanimljivo mi je i kad netko nema nagon za jelom. S mojom je malom u bolnici bila jedna od 10 godina i nije htjela jesti. Hranili su ju infuzijom. Tu i tamo bi pojela nekakvu šniticu nečega nakon sto nagovora. Jesu li i to oblici suicida?

Jučer još nije bio, debljao se je, ne znam je li danas pun. Jučer sam šetala pod takvim skoro punim po groblju. A bršljani se zacrvenili, valjda su to bršljani na arkadama

Sjećam se, imala sam 35 i jako sam htjela djecu. Bolno je to jako bilo. Željela sam ih oduvijek, a što starija to mi je ta tema bila bolnija. Bog me je nagradio i hvala mu, već sam mislila da ne bu niš.

Ako je to istina, je li bolje priznati da nam je bolno nemati djecu, ili to potisnuti? Dajem prednost priznanjima.

Teška tema, ali sveprisutna. Nekako mi je žao da ljudi otvorenije ne pričaju o tomu što im je bolno, što im je teško.. To iscjeljuje.. A junačenja samo potiskuju pa problem skoči negdje drugdje

Coco, nemam taj poriv, i nisam ga nikad imala, normalno jer nisam srela osobu koja bi mi bila
podrska u svemu, tak da nisam srela osobu s kojom bi stvorila obitelj
, no i kad sam odlucila se, dogodila se tragedija.

i jos najgore dolazi, cemu i kome ostavljamo djecu?

shvatila sam da sam jedinka, nicija....

Žao mi je, Cyb..

A kako to misliš komu ostavljamo djecu?

Ne treba ti biti, meni bi jako rastuzilo da moraju prolaziti sve ove grozote na Zemlji

Pretpostavimo da živimo dovoljno dugo da se osamostale.. a ionako žele pobjeći od kuće vrlo brzo

Nadamo se da ce maksimalno dugo pozivjeti i stvoriti jedan bolji svijet, jedino to ...

Ja sam optimistična, na svijetu postoje mjesta i načini da budemo bolji ljudi. Svima se događa i lijepo i ružno, neki klonu, neki pak to smatraju izazovom..

Znam kako izgleda zeljeti dijete a ne moci imati. Moje prve dvije trudnoce zavrsile su spontanim pobacajem, Drugi put sam jedva prezivjela. I lijecnik je rekao ako zelim da zivim da zaboravim na sljedecu trudnocu. Nisam to prihvatila, promijenila sam lijecnika i uz bolje pretrage (medicinu) odlucila sam za treci pokusaj, rodila prvo dijete u najtezoj situaciji tada (bio je rat i ja nisam vjerovala da cemo morati otici, na zalost .otisli smo, kad je beba imala samo 3 mjeseca). Dugo vremena sam bila pri odluci da drugo dijete ne rodim, zbog straha od teskog poroda (takav je bio prvi, jedva smo prezivjeli) ali sam odlucila ipak za jos jedno dijete kad smo sredili zivotnu situaciju u kojoj smo se nalazili...Hvala Bogu da ih imam ...

Coco, nije to tema, da su se poklopile prilike, znas ono:
prilike se mnoze kad se iskoriste, a sto ce djeca moci iskorititi?

recimo da svijet izumire

Optiimizam me umorio Coco
ne mozes popraviti nikoga i nista, meni to uzaludno
ali oni koji imaju djecu ionako se lavovski bore, stoga svaka vam cast.

Svijet se po meni mijenja, jako se promijenio i od mojeg djetinjstva.. A gle, i mi smo ovdje i živimo

Una, netko bi rekao da si previše riskirala, ali ja te razumijem. To je taj nagon koji postoji, kod nekog jači, kod nekog slabiji.

Cybi, ja sebe popravljam i to je beskrajno zanimljivo! Nikad kraja! Ni ne stignem druge gledati..

Uspjela sam ostati budna do 11, jupi! Eto, i tomu blog služi.. sad idem prileć konačno..

da sam sa 26 i 31 godinom znala ovo što znam sad, ne bi rađala djecu, usprkos silnoj želji.

ajd..laka ti noć :)

hm...aneračice ne radi se o tome...radi se o tome da je čovjekovo najveće postignuće stvoriti i postaviti novog čovjeka! nema ništa vrijednije niti važnije na ovom svijetu...što je to smislenije u životu? posao? hm...imetak? hm...zabava hm?...normalno, to najviše i najveće zahtijeva i veliku žrtvu! i mi rastemo i stasamo kroz ta nova bića (djecu). nismo isti ljudi bez njih i s njima...nakon njih! i svaki dan opet oni mene sad odgajaju...mijenjaju...saznajem kroz njih o sebi...ma to je cjeloživotno učenje iako s čovjek umori! pa onda radije ima pesa, leptira, mačku etc...valja se i odmorit! tu mi na pamet dolazi ona predivna misao tagorina:
sanjao sam da bi život trebao biti radost. probudio sam se i shvatio da je život napor. radio sam i uvidio da je u naporu radost (r. tagora)
eto, to je sav smisao i djece u životu!

btw da, puni je mjesec...sretoh ga malo prije kad sam se vraćala doma!

bila u lisinskom, sutra opet na sljeme (glavica) u petak armani...hm...sinoć neka šetnja na jarunu...reče mi majka danas da ja stalno landram! požalih se kćeri da mi mama ne da izlaz (ha ha al ima istine u tom) a ona mi reče sva sretna: hvala bogu mama da nisi ko ostale mame u tvojim godinama? sjede doma i drežde! hm...eto i ja sada...dreždim!