Važno je umrijeti mlad - što kasnije....

Link

Fascinirana sam kako ljudi doživljavaju svoj život. Ako im je ugodno,
onda je dobro. Ako nije - eto ti tragedije. Urušavaju se momentalno
na svim poljima u svoje napuhane oblike vlastitih mana.
Zašto zaštekavanje na nekim područjima života doživljavaju ko totalni
kuršlus...i zašto na to pitanje nikad nisam dobila suvisli odgovor?

A baš se na neugodnostima uči. Osoba, koja prizemno analizira svoje
životne ljepote i one manje lijepe događaje, kuži da se na lošim stvarima
uči, a ljepote služe da bi ublažile težinu životnih zadaća. I klinci znaju da
ne učimo da bi se mogli igrati, već se igramo da bi lakše mogli učiti.
Oni koji sve znaju i sve su naučili..., o njima ovaj tekst ne govori.
Oni spadaju u posebnu kategoriju.
Ovdje ne spominjem ni ljude koji imaju osnovne egzistencijalne probleme, jer
njima nije do igre. One druge ne razumijem. Opere ih i onda uđu u prostoriju
naziva "ni brige, a bome ni pameti". Tamo napušu svoje neugodnosti na
priručnom kompresoru za napuhavanje drame. Što su veće mane takvog
pojedinca, kompresor ima više posla.
Jedini problem je da ne kuže da taj problem i postoji da bi dotični mogao proširiti
svoj kapacitet korištenja uma i da bi uspješno dodao zrnce zrelosti koji
bi ga prikočio u suludom glavinjanju kroz život.
Osjetljivima se napumpa osjetljivost do enormnih razmjera. Dramaturzima,
drama dobije veličinu kataklizme - jao onima koji su u blizini. Vječno gladni,
požderu sebe i sve oko sebe. Tračeri napišu desetogodišnju sapunicu i krenu
s emitiranjem po tri nastavka u komadu na zaplotni blog.
I sve to može biti jako interesantno neutralnim promatračima, jer vaš život je
ipak vaš život. Mene kao što vidite obično opandrči po pilotpenu pa pišem
ne bih li potrošila svu tintu. I falabogu da najčešće to i ne pročitate. Ali ovog
trenutka ja napuhavam svoju blošku želju. Dajmibože dane da ovdje mogu
češće čitati neke zapise u stilu: - Eto, sjebalo me na tom polju, ali nek je!...
..sad sam kvalitetnija, postojanija, i nisam postala čangrizavo znanovijetalo koje
će ostatak života provesti cendrajući i pumpajući svoje frustracije..I gle me,
izašla sam iz živog blata s mirisom govna i sama sebi dala peticu. Oprana sam,
mirišljava i krećem dalje s osmjehom....:)...do iduće rupe, bujice ili novog izazova.

jutro Jano...
eto, meni se čini ko da do sad, ovih zrelih godina nisam ni živjela u punom smislu, sve je išlo glatko i ko po špagi, onda je došao kuršlus kako ti veliš i plivanje, a i nošenje s bujicom, pa sam tek sad ovo počela nazivati životom...postala valjda svjesna težine i lakoće stvari :))

jutro :)

mogu potpisati svaku rečenicu
a i nekaj dodati - sjebanost i priznanje, ok, ali ima varijanta kad je za to netko drugi kriv, a nije uvijek. priznati svoju udio u tome, veliki je korak. a slijedeći kad mirišljavost i osmijeh koji spominješ nije samo usputni outfit nego nešto s čim smo srasli

jutro curke :)
za vas dvije nisam ni sumnjala da će komentari biti ovako prizemni,
a istom lepršavi i normalnih tonova
Nek mi neki oproste na mom zapisu, ali meni stvarno fale osobe koje znaju živjeti
Kod kojih, dugo nakon upoznavanja skužiš da su prošli razne životne drame...
A gledajući njihovu pojavu i čuvši njihovu životnu priču (ispričanu humoreska stilom),
ispada nespojivo..
Kod njih nema priča i pričica o njihovom životu od PoncijePilata naovamo s patetikom
na licu..Postoji samo divna životna energija, koja mnogima djeluje ludo nestvarna.

preduhitrila si me zapisom :)

u stvari, svjesno sam temu izbjegavala, da se blog duhovi ne uzjogune, a znam da bi :P

znaš kae ovdje najveći problem? bloga oaza za angažiranu empatičnost koja ima veze isključivo s osobnim filingom i prepoznavanjem određenih situacija
uljuljkanost!
tapkanje na mjestu jer ugodnije je osjećati se jedan od nego biti drugačiji. i nema pomaka. godinama
zato ovdje neće biti niš drugačije. jer kad bilo tko pokaže odmak od uobičajene forme, ili je čudak jer s njim nekaj ne štima, ili mulja ili radi na svom PR-u zbog ....trebala bih u nastavku napisati pimpeka? :D

vjeruj mi meija, čim više pišem, sve je manje pimpekov :)
al mi piz*e iskaču iza čoška
lako tebi, ti si uparena....ti imaš svoj primjerak :))
meni je bitno kod tog pisanja da od sto pimpekov, većina
sama napusti teren, a da ostane onaj jedan, najhrabriji...
koji ima poveznicu s gornjom glavom

i nema nade za drastičnim pomakom, toga sam svjesna..
ali opet znam, ako postoji potencijal u osobi,
i ako ostane samo zrnce zapisa u cipeli...
kad tad će biti nekog blagog pomaka u svijesti...
jer jedino tamo nekog vraga možeš napraviti da
bi bez žuljanja hodal dalje

bose noge, možda? tada jedino mogu nažuljati kamenčići...:)

kad već o blogu pričamo, neki dan sam napisala da ovdje više vjerujem zlicama neko smjehuljcima.
danas dodajem - kad me netko počkalji, znam da noga nije bila slučajno.
tapšanje? hvala, ne. ne treba mi. mogu sama.

;)

čitamo se. ugodan dan :)

čitamo se :)
ugodan hod svima kroz ovako lijep dan