Laprdarij

A oko 5,5 godina bloga. Da budem u stilu i metnem neki zapis iz prapočetaka, 2009... Evo, našla sam! Moj prvi zapis na blogu:

"danas sam se opet prihaklala na iskricu, uhvatila me nekakva sjeta, usamljenost, došla mi želja da s nekim razmijenim par riječi, pa tko god to bio... klinci su s tatom u brdima, a ja samujem tu u zg... baš me nekako stislo... kad sam se prikvačila javio mi se jedan oženjeni koji je eto u sretnom baku ali je ipak i na iskrici i poševi tu i tamo koju... počeli smo se dopisivati iako ne želim ništa imati s oženjenima, i tako mu ja kažem kako sam usamljena i kako si želim naći nekog - naravno slobodnog, a on meni: da to ne ide preko noći, da moram biti strpljiva, da ovo, da ono, da nije dobro da si to želim!!!... održao mi besmislenu prodiku...osjetila sam kao da je sramota hjteti imati nekog... e, da, i tu sam počela u glavi anallizirati kako ljudi zapravo teško čuju da je netko usamljen i da želi imati nekoga... kaj to nije neobično? možda bi me trebalo biti sram zbog toga? ne kužim, pa kaj nije zdravo htjeti imati nekoga ako si usamljen? imam neki čudan dojam da bi bolje bilo kad bih rekla kako mi je super samoj i kako mi nitko ne treba... jel to zato što ljudi inače ne vole tuđe probleme? ne bih rekla, jer ljudima paše čuti da nekome nije dobro... ili ih svojim priznanjem dotaknem u nešto što sami ne žele dirati?

ljude nije sram priznati da žele recimo ljubavnicu, ili skupi auto, ili kuću prvi red do mora, ili bilo što, ali kad ja kažem da želim partnera, muža, to je sramotno? pa što je tu krivo? trebam se praviti da ne želim? zar je grijeh biti usamljen? ili nije moderno? ili je zarazno? i to mi spočitava neki tamo koji ševi ženi iza leđa? a da sam rekla da se hoću s njim zgaziti, to bi bilo valjda prihvatljivo? kamo ovaj svijet ide, svi su neiskreni, više se cijeni mržnja (ili barem ravnodušnost) nego ljubav, ljudi se zatvaraju u sebe, osamljuju se jer se ne ufaju reći da su sami... trebao bi jednostavno nastati pokret, revolucija, u kojoj bi svi morali imati partnere, gdje nitko ne bi bio više sam, svi bi birali nečije društvo a ne samoću... ja ugibam i venem od usamljenosti, do suicidalnosti... ovako rastavljena uvijek sam treća i ne zovu me ljudi rado... a ni meni nije ugodno među parovima... kao da mi piše na čelu... milijuni usamljenih, a privid je kao da se većina ludo provodi, ima puno prijatelja, poznanika, a drek, svi samuju i vikendima padaju u depresije, piju, seksaju se da zaborave, ne daju blizu svojim srcima, kao da im se nešto i može uzeti... ne žele dotaknuti svoje emocije uopće...

kad je netko usamljen, kao da je mrtav... svi ga zaobilaze..."

Usput, kako vam se da zagađivati? Bit će da su vam životi lijepi i prelijepi...

Ovo kao da je Mai pisala.. u to vrijeme sam se dopisivala s jednim književnikom koji je upravo tako pisao, pa sam i ja valjda to pokupila. A onda se to pogubilo vrlo brzo. Nastavila sam u svojem dnevničkom stilu. Stilu u kojem sam pisala svoj dnevnik, od 1970 i neke sitne

Volim veliko slovo, pa interpunkciju, volim lijepe rečenice. Volim čitljivost.

Volim hrvatski i gramatiku, no primjećujem da mi je puno toga izvjetrilo, a za neke stvari bih se kladila da ih nisam nikada niti učila. Npr. priložne oznake. A valjda jesam. Ili su se drukčije zvale u moje vrijeme.

Bella frase

n da..
samoća
iako masa nas kaže:- da, sama sam, ali je to moj izbor i dobro mi je
i bla
ali imaš pravo osuđuje se, pa je lakše linijom manjeg otpora

a samoća je jako zavodljiva...obećava
ali kad nastupi
eeeh onda ide druga spika
al priznat
no way

zaista svega ima
iako slažem se..ima onih koji vole biti sami
ali ja nekkako vjerujem da i ti koji vole biti sami
samo nisu našli ili nisu bili uporni ili kaj već
ali bi im itekako pasao neko..makar na par sati tjedno

samoća..nekako nije prirodno stanje čovjeka
a čovjek je društveno biće

ljudi koji slabo komuniciraju kroz druge ljude, s drugim ljudima
imaju sasvim pomakutu sliku svijeta, problema, života
zaista
i to je normalan i prirodan, ni malo čudan rad mozga..da se malkoc "zaglupi" kad si sam sa sobom..ili si rijetko u bilo kojem društvu
ili se namjerno zbog ovoga ili onoga osamljuješ
a teško da sad svi ti briju na neku novu filozofiju ili se žele posvetiti duhovnjaštvu..pa se odjeljuju

Slažem se s tobom.. i ja volim biti sama, ali da je netko u drugoj sobi. Ne volim biti sama u stanu, a pogotovo ne u nekoj kući.. brrr

točnije, ponekad volim biti sama..

Meni je najjača rečenica: "..ili ih svojim priznanjem dotaknem u nešto što sami ne žele dirati?" a i inače mislim da je to ključ svih reakcija..

Jako lijepo napisano tamo 2009 :)
Jako lijepo...
Podsjetila si me na moj prvi u jesen 2011 a naslov je bio : Imam ja svoj život...ali sam napravila mjesta i za Tebe.
Upravo o istom sam pisala, o potrebi za ljudskom toplinom i kako nije strašno priznati da je ljepše udvoje

Fala, Ovco :)