Laprdarij

Promatrala sam leglo svojih ptica. Tri mala ptiča bila, najstariji je najveći pa redom, obično je dva dana razlike među ptičima, što je puno u njihovim ranim danima jer od jajeta do pune veličine treba oko 30 dana. Takoreć naočigled rastu. Napredovali su lijepo, s tim da je drugoizlegnuti bio znatiželjniji od prvoizlegnutog, prvi je izašao iz gnijezda. I kod tako malih priča se već vidi razlika u karakteru.

Najmlađi je bio i najmanji, i sve je štimalo do jednog trenutka u kojem su ga roditelji odbacili. Prestali su ga hraniti i napadali bi ga. Već je dosegnuo svoju veličinu i perje mu je izraslo, ali još nedozreo za samostalno hranjenje. Mi smo se primili njegovog hranjenja, no nije to bilo to. Ptica je kopnila i uginula.

Meni je zanimljiv taj trenutak u kojem su roditelji nešto vidjeli kod tog svojeg djeteta, nešto zbog čega su ga odbacili. Ptica se nije ni po čemu razlikovala od svoje braće, meni barem. Jednako su pokušavali poletjeti, jednako su se naguravali, mala ptica je išla za roditeljima kao i one dvije starije, ali ovi ni čut. Što se to promijenilo? Vjerojatno aura ptice. Nisu je više prepoznavali kao svoje mladunče iz nekog razloga. Možda u auri postoji otisak koji služi prepoznavanju vlastite mladunčadi. Otisak koji se pojavom bolesti iskrivljuje, ili briše.

A opet nije kod svih životinja jednako. Sjećam se neke emisije gdje je majmunčić uginuo, a mama ga je i dalje nosila sa sobom.

Ili ovisi o vrsti bolesti?

hm...zanimljiva dijagnoza! mislim s obzirom na mjesto objave (blog) i neka učestala događanja u bloškom jatu. no, u čovjeka je to ipak malo drugačije...dapače, upravo one koje su odbacili može život poslije donijet na krilima npr privatizacije? pa postanu uvaženi članovi društva (todorići, gucići i ini). a i bolesni se lako kamufliraju...ta ti bar znaš da postoji cijela jedna industrija (umjetnost imitacije života) a zove se...farmacija!

Dobro jutro.
Mi smo isto ko mojih imali papigice, pa sam fektala nek kupimo još jednu da ova ne bude sama, pa su onda počeli naskakutavati, i onda je papigica snijela jaja u krletku, pa je tata morao na brzinu napraviti i kućicu s pomičnim poklopcem radi uvida u situaciju, a onda je jednog dana ženka istukla mužijaka jako, tako da je on sjedio na prečki i skoro pao u nesvjest, bilo je i krvi, a to zbog toga što je razbio jaje, kasnije smo ga izdvojili da ga ona ne ubije, jer je izgleda kad se jaje razbilo probao jesti, pa se navukao na razbijanje jaja.
Druge godine je opet sve bilo normalno, ona je virila iz kućice, on ju je hranio, a ovi ptići su bili slatki kad lete, jer su malo debeljuškasti, pa podsjećaju na helikopteriće.

Ja mislim da su ga ova dva druga možda tukla- tog tvog ptića, pa su roditelji dali suglasnost. A i nisi mogla ništa napraviti, osim izuzeti dva ptića, i njega ostaviti roditeljima, ali onda to ne bi bilo dobro niti za prva dva,

Hej, Mai :) Da, imitacija života...

Zapravo se jasno ne razaznaje tko je uistinu živ, a tko glumi život..

Georgi :) Teško se papigice spare, sreća je da se tvoje jesu. A i moje su kod prvih jaja imale čerupanje, ženka je mužjaka do krvi izgizla za noge, zvala sam veterinara što da radim, reče ona - makni jaja. Maknula ja jaja i mir u kući. Sljedeća jaja - opet krvi. Ne sjećam se više zašto, ali zaključila sam da gnijezdo nije bilo dogovarajuće, i da pozicija nije bila dobra, linilo mi se da nemaju dovoljno intime, ili prostora... Pak smo djeca i ja konstruirali novo gnijezdo, išli u bauhaus da nam ispile, zalijepili i pribili čavlićima i metnuli gnijezdo na viseći ormar u kuhinji. I onda je upalilo... Možda zbog gnijezda, a možda iz nekog drugog razloga. Sad je prošlo skoro godinu dana i nema jaja na vidiku...

A za moje male ptiče, nisu se oni međusobno svađali, bili su vrlo kooperativni jer je za svih bilo dovoljno, koliko se sjećam nisu oni tjerali brata, oni su bili zaokupljeni istraživanjima..