Laprdarij

Iliti - više od oprosta

Netko nas je povrijedio, žulja nas to, patimo. Taj koji nas je povrijedio možda ni ne kuži da nas je povrijedio iako smo mu rekli. Možda se je i ispričao, onda je lakše. Ali povreda ostaje. I ono - kako mi je to mogao učiniti? Zašto mi je to učinio, čime sam to zaslužila?

Da bismo se oslobodili, trebamo oprostiti, kažu. I to je istina. Oprost ne oslobađa krivnje onog koji nas je povrijedio, nego oslobađa nas od vrćenja jednog te istog po glavi i beskrajnih unutrašnjih monologa i dijaloga.

S druge strane, ako razmišljamo o oprostu, onda smatramo da je taj netko pogriješio, i da postoji nešto za osudu. Povrijedio nas je i mi ga osuđujemo zbog toga. A to je loš osjećaj, osuđivati nekog. Jer i nas često osuđuju a nemamo pojma zašto jer niti smo svjesno imali loše namjere, niti smo htjeli nekomu nanijeti zlo, a opet nas osuđuju.

Srećom, postoji nešto veće od toga. A to je - razumjeti. Dok sam učila za terapeuta puno smo radili upravo na tomu - razumjeti, ući u tuđe cipele. Ne možemo nekomu pomoći ako ga ne razumijemo, ili ga još gore - osuđujemo.

Recimo, nekog osuđujemo zbog nečega. Mučimo se s oprostom i ne možemo. Ali ako se potrudimo da spoznamo s koje je pozicije on napravio to što je napravio, koje je znanje imao u tom trenutku, a kojim se on povredama tada borio, koji su ga strahovi proganjali, postanemo svjesni da bismo i mi reagirali slično da smo u njegovoj koži. I to je taj trenutak razumijevanja. To je suosjećanje. To je empatija. Tu prestaje osuda. I nema se više što oprostiti.

Oslobađajuća je spoznaja da svatko u svakom trenutku radi ono što najbolje zna, i da u pozadini ima najbolju namjeru. Da može bolje, bilo bi bolje. Da razumije, bilo bi bolje. Da se ne boji, bilo bi bolje..

Vrlo kvalitetan zapis. I lijepo objašnjnje u ove blage dane. Zanima me koje su granice opraštanja? Pojasniću...ima ljudi koji nesvjesno, a možda i svjesno povrede druge osobe...riječima, djelima. I ukazuje im se na to...no, oni i dalje idu po svom..Gdje je tu granica i što činiti? :)

poanta je u ovom zadnjem kaj si rekla! kad shvatiš da je to maximum...bilo tvoj bilo tuđi i da nemre bolje, više, jače...hm...kak reče jedan divan čovo...oprostivo je tada okretanje zvijezdama! prihvatiš ljude (a i sebe) takvim...nesavršenim! no, da nismo svi isti glede oprosto nismo. znala sam ljude koji bi prije umrli neg nekaj oprostili...a opet ima nas (vodenjaci su baš ludi glede toga) kaj opraštamo sam tak...nije ni to baš dobro!jer, onda ista budale te povrijedi na desetke puta i misli kak može uvijek još. a ipak nemre! dobro ti jutro ovo hladno jutro, koko!

Pokušat ću ti odgovoriti koliko najbolje mogu :) U skladu s ovim gore, ne postoje granice opraštanja. Postoje granice razumijevanja. Ljude koji čine zlo drugima, oni su vođeni velikim strahovima. A ti strahovi su: nije dovoljno dobar, nije dovoljno moćan, nije dovoljno cijenjen, nema dovoljno materijalnog, nije dovoljno uspješan.. i tako slično. To su zapravo slabi i jadni ljudi. Pa imaju potrebu zastrašivati i nekako dokazivati da nisu oni tako slabi i da se ne osjećaju manje vrijednima.

Da prevedem na jezik energije, takvi kradu energiju jer ima fali, jer ne mogu crpiti energiju iz vlastitog osjećaja zadovoljstva i ispunjenosti. Velika im je sreća kad kod drugog osjete nesigurnost, kad zastraše, onda se osjećaju moćno, iz toga crpe energiju.

Hej, Mai :) Ma vi vodenjaci lepršate i ne zadržavate se negdje dovoljno dugo, čak niti toliko da biste zamjerili, nemate vi vremena za to jer vas čeka toliko uzbudljivih stvari :)

Jutro :)
Mene muči malo kada ljudi nemaju dobru namjeru...
Iako pate, razočarani su, ne mora biti u dobroj namjeri, ta njihova reakcija.
Ili još gore, kako se veli, put do pakla popločan dobrim namjerama.
Jel dobro univerzalno ili je za mene dobro,nešto a za tebe to nije?
I onda...takva reakcija postane obrazac ponašanja...

I kad si tako nekog tko ti čini zlo zamisliš kao nekakvu poveliku bebu koja se joguni i viče "Plašim te, buuu, prestraši se!" onda taj postane smiješan.. a kad on osjeti da mi nemamo straha, onda se povuče, ako je još toliko zdrav. Ok, ili pribjegne većoj agresiji.. Možda čovjek ima već ozbiljni poremećaj.. Ako je moguće, maknuti se od takvog. Jer glad za energijom je kao i svaka glad, pomuti pamet, a oni jako gladni mogu biti spremni na sve..

Ovo o energiji mi je jasno :) Mali kradljivci :) .I razumijem ja njih, na neki način. No, što se događa kad smo u prigodi promatrati te osobe duže vrijeme kako se "poigravaju" i "crpe" druge osobe ne bi li sebe nahranili...reagirati ili ne? :)

Jutro, Ovco! Moje je iskustvo da ljudi uvijek odnekud izvuku nekakvu dobru namjeru. Često se čuje - činim mu svjesno to i to da ga NAUČIM PAMETIi. Znači, ovaj maltretira da bi 'pomogao' tom nekomu. Da bi mu 'otvorio oči'. I pod tim 'dobrim namjerama' puno se zla napravi.

ha ha kažeš uzbudljivih? pa makar to bila ponkad i sranja...nije važno kaj, glavno da se nekaj dešava! ima to svoju draž, al znaš...dojadiš ponekad i sam sebi. sve više! voljela bih npr da imam malo više tvoje energije...smirenosti, pomalo usporenosti...no ti valjda svoj višak energije ispucaš tam u svom znanstvenom radu? za biti znanstvenik fakat trebaš biti vudren (nisam mislila u lošem smislu i ne pada mi neka druga riječ napamet sad al možda ova nije najbolja, više kao imati smisla za to) , al mislim da je važno imati i strpljenje...beskrajno strpljenje? ili su to zablude nas običnih smrtnika? takvi ljudi su vjerojatno i jako strpljivi u stvarnom životu...vi mora da praštate sam tak (bezgranično ponavljanje opita testira čovjeka glede strpljenja)?

Mai :) Točno je da me je struka sistematizirala, iako sam u duši kampanjac. A po prirodi imam strpljivost lovačkog psa :) Sviđa mi se taj izraz! Tj. nikam mi se ne žuri. Ne bude danas? Bude sutra.. Bude kad dođe vrijeme..

A što se praštanja tiče, ja zapravo ne zamjeram. Pa nemam niti što oprostiti. Tu i tamo me nekaj zapeče, no onda si to prevedem u - nije taj mogao bolje, i opet sve dobro. A i ne da mi se trošiti energiju na zamjeranja, jalov je to posao

o da, toga nismo imuni...nitko od nas! ak nikom onda smo djeci stalno govoriti..znaš, trebaš to i to, to je za tebe dobro! i možda jest, al sama dobra namjera može biti loša ako u njoj ustrajemo. desilo mi se ne jednom da sam naišla na zid...osobito je to kod ovisnika...nemreš doprijeti do njih "u dobroj namjeri"..odbijaju svaku promjenu svog "bolesnog" stanja. sjećam se sebe kao ex pušača...koliko god su mi govoriti prestani, nemoj, nije dobro...nije vrijedilo! kad sam sama došla do te spoznaje, prestala sam ko rukom odnešeno! to je ta samospoznaja...nekom treba dugo, nekom više..a netko nikad ne prihvati i ne shvati. e tu se ja možda razlikujem od drugih, jer mislim da svatko ima pravo i na svoje pogreške. tako ne osuđujem niti ove koji izvrše samoubojstvo! svatko ima pravo na svoje greške, pogrečke...čak i loš život! njegovo je sveto pravo da radi od svog života što hoće...ma što mi mislili o tom? kako vi gledate na tu krajnost?

Samo da još dodam u vezi s onim gore: osvete su isto 'lekcije' koje netko ima potrebu očitati nekomu. Da taj netko shvati.

Nemam ja problem da opraštanjem...imam jedan drugi problemčić, ne zaboravljam kad mi netko nanese veliku bol i nepravdu, meni drag i blizak...jedino od njih boli.
I možemo mi dalje, a učim se, svaki dan, to potisnuti i podsjećati da sam oprostila i krenula čisto dalje.
Možda sam škorpion u podznaku :(

ups...u osvetama sam grozna...često (kad me povrijede il kad je neprevda u pitanju) imam škorpionsku potrebu očitat ljudima lekcije! sva sreća da se onda javi u meni i vodenjak...pa odem dalje i ostavim ih da se koprcaju u svom neznanju! ha ha...to škorpion onak osvetnički uživa i misli si svoje. ma šit...u osnovi čovjek ne jebe drugog čovjeka baš preveć! svi smo mi veliki egoisti...što je u konačnici i dobro! nemremo voljeti druge dok ne volimo sebe! no, potrebna su nam mišljenja drugih ljudi čisto kao opozicija...kao second opinion...da ga čujemo (ne nužno i uvažimo) i da makar razmišljamo o tom drugom i drugačijiem! nažalost, mnogi to nemreju?

Uh, kad si već načela temu samoubojstva.. Imala sam jednu tetu, koja je bila uz mene više nego mama, (ja tada imala 22 godine) koja se pripremala na samoubojstvo. Imala je težak život, da sad ne idem u detalje, suosjećala sam s njom. Izgubila je roditelje, dijete, muž ju je ostavio.. i njoj je bilo dosta života, bila je kao ja sada, i odlučila je otići 'k svojima'. Sredila je sve svoje papire, rekla mi je gdje se što nalazi, riješila se suvišnih stvari, i bila spremna. Bilo mi je teško ali sam ju nekako razumjela. Otišla sam na skijanje i ona je 'otišla'. I dan danas ju razumijem. Teško mi je, no to je bio njezin izbor.

oprostiti hitleru,staljinu,pol potu,mao zedongu,titu,inkviziciji i ostalima po receptu cipela https://www.youtube.com/watch?v=YsjmuvCN3q4

Hvala Koko :) Stručno pojašnjeno :) Kod mene nije problem ni razumijevanje, ni empatija , imam toga puno :) Veći mi problem predstavlja to što poželim ponekad takove osobe zaustaviti ,da to više ne čine jer svatko od nas se drugačije nosi s povredama. :)

Ja pak mislim da su nama drugi ljudi jako važni, i da se stalno uspoređujemo nesvjesno ili svjesno, i da otud sva nezadovoljstva. E, kako i ti Mai veliš, ako volimo sebe, i to onako, bezuvjetno, što je ideal kojemu težimo, onda se sve manje uspoređujemo, a sve više uživamo u tim istim ljudima :)

Purpurna, moje je iskustvo da se netko može zaustaviti samo - stavom. Neverbalno. Tu se sjetim onog šaptača psima, Cezara. Riječi su tu sporedne, što manje riječi to bolje. Ako poradimo na mjestu u koje nas netko bode i zacijelimo ga, onda nas više ne boli :) A ti gladni energije napipaju ranjivo mjesto u nama u ruju jer tako najviše dobivaju.

Romane, pa je li im opraštaš?

Ovdje govorim o našem osobnom stavu, i o čuvanju naše psihe. A zna se što su kažnjiva djela, to je legislativa u koju ne ulazim. Ako netko ubije čovjeka, on je za to odgovoran bez obzira razumjela ja njega ili ne. No, može mu se pomoći da to ne ponovi.

kako pomoći

Živimo u društvu koje se temelji na strahu. Od malena se straši djecu i uvjerava da ne valjaju. Počevši od roditelja pa na šire. I njeguje se KOMPETICIJA, isto jedan od oblika zastrašivanja: moraš biti prvi, najbolji... Da se više njeguje SURADNJA ljudi bi bili sretniji..

Dobro jutro coco...dobro jutro svima..:)))

sviđa mi se komentar od purpurne pa ga kopiram:

Nemam ja problem da opraštanjem...imam jedan drugi problemčić, ne zaboravljam kad mi netko nanese veliku bol i nepravdu, meni drag i blizak...jedino od njih boli.

To je ono što sve nas može, dovesti do razmišljanja. ZABORAVLJANJE.
Jer svi kažu: mogu oprostiti, ali ne mogu zaboraviti. Čovjek je duhovno i osjećajno biće, znači sjeća se, prema tome, ne zaboravlja naneseno zlo. U kojoj mjeri je ono opravdano, tko zna...ali nema nikoga, tko će nas naučiti kako zaboraviti nepravdu...

oganj i mač ili alternativa

Romane, ljudi su agresivni zbog straha u njima. Veći strahovi, jača agresija. Poraditi na strahovima, da uvide da ih ne ganjaju lavovi, pomoći takvima da zavole sami sebe, da se osjećaju vrijednima. Znam za jedan takav projekt po zatvorima.. Ne mogu svi, no mnogi reagiraju, to su samo jadni mali ljudi koji se osjećaju nevažno i gladni su ljubavi

ispričavam se....komentar je bio od ovce...:)))
ovco, oprosti na pogrešci..:)

Oprošteno i zaboravljeno, vrbi :))
Ja se učim zaboraviti...zbog sebe, prije svega...

ovca...i ja...dok mogu..:)))

Bok, Vrbi :) O tomu i pišem, u dubini i ne možemo oprostiti ako ne razumijemo. Ali ako pogledamo tog nekog koji nas je povrijedio kao nekog kog je recimo otac mlatio i ponižavao u djetinjstvu, kao nekog tko se boji bliskosti jer su ga doma odguravali od sebe, kao nekog tko je odrastao uz emocionalno hladnu mamu pa nije mogao naučiti osjetiti vlastite osjećaje, ili mu je bilo zabranjeno smijati se doma, onda ga možemo razumjeti. Nije on nas povrijedio zato da nas povrijedi, nego zato jer ne zna drukčije.. Boli ga rana, a znamo kako ranjene životinje reagiraju..

pravo počinitelja ili pravo žrtve na ljubav

I ono što je Mai u jednom od komentara napisala, svatko može dati koliko može, i primiti koliko može, i toga trebamo biti svjesni gdje je granica našem partneru, jer ako pretjeramo bilo u davanju bilo u zahtjevanju nije dobro. Jer više od toga ne budemo dobili. I mi imamo svoje maksimume i ne možemo preko njih.

koliko ubojstava treba napraviti masovni ubojica za kraj ljubavi prema njemu

https://www.youtube.com/watch?v=6Ejga4kJUts

coco, ako netko i je odrastao u uvjetima koje si navela, mislim, da bi (u našim godinama) trebao naučiti da mu nisi sve žene mama ili svi muškarci tata.
Znači, ako se u nekim godinama nije "promijenio" shvatio da život nije parodija, trebao bi i znati kad je nekog povrijedio ili ne. I tu nema opravdanja za mene. Jer, svi smo mi prošli kroz razne neugodne stvari u životu, pa ne ne pozivamo na njih i kažemo: e, ja sam imao/la, takvo i takvo djetinjstvo, pa to zato radim, a svi me moraju razumjeti.

Dobro jutro!

i evo nas do čopora a neprilagođeni kruže okolo tkz drugačiji

Vrbice, kad moja kćer u razgovoru, jadna i povijeđena spomene da sno joj ja i tata krivi jet nema normalno djetinjstvo ( nije bilo nasilja i zlostavljanja u braku, da bude jasno, no svaki razvod je gadan za djecu) velim joj da može birati...
Ili " izvlačenje" na tu foru ili odrasti i živjeti najbolje kako može.

Jadne povrijeđene ženice,
mogu li vam ikako pomoći?

Poanta je...sve manje je ljubavi među ljudima, a sve više gladnih

kradljivci energije/frkvencija/imitatori

Eheeeej, dobro jutro :-)!

ovca...o tomer i ja pričam...:)))
geo, jutro i tebi..:))

Srrk...

Georgi, jutro :))

Ja vama niš ne zamjeram.
Nikad.

Cmocmok

Što se radi? :-)*

idila rehabilitacije https://www.youtube.com/watch?v=1zgja26eNeY

kako zaboraviti? to i da hoćemo ne možemo, vrbi! tijelo pamti...sve opekline jer da se nismo opekli kak bi znali kaj je vatra? snijeg i led...hladnoću! dakle, sve dodire i one nježne i one grube...tijelo pamti! um, prije svega! da nije toga ne bismo razaznavali. nažalost, nakon silinih godina pamćenja (desetljeća, u mom slučaju i pola stoljeća i više) normalno da nismo više ti koji ćemo samo tako prihvatiti vatru, led ili nešto što nam može izazvati bol? oprezni smo...sve više na daljinu opipavamo ljude, bojimo se. jebeno iskustvo donosi strah s jedne strane al i oslobođenje...sve ti je već poznato? pa niti bol više tako ne boli, što ne znači da smo imuni. naprosto, toliko puta nas je bolilo da nam je prag sve viši...više možemo podnijeti, trpiti etc...i to je život! to je iskustvo koje se zove...zaborav kojeg nema! a opet, kad bi zaboravljali što bi nam ostalo? pa nit nemamo u životu ništa do li sjećanja! koja nova svaki dan stvaramo! tako gledano, hvala bogu da ne zaboravljamo...niti loše niti dobro! sve smo to novi mi, često puno drugačiji od one tabule raze sa cca 18 let! i treba prigrliti to svoje jastvo i opet se bacati u vatru, u led...ionak sve to nećemo preživjeti! to je po meni smisao života!

Sin je tražio pažnju :) Vrbi, kaj se tebi čini da su svi u našim godinama zreli? Bome, manjina ih je.. Čini mi se da žene brže sazrijevaju valjda zato jer imaju odgovornije životne uloge. Muški zaglave u 17-oj i možda odglave negdje sa 70, to još ne znam

Ovco, ništa osobno, ali tvoja kćer je vjerojatno u pravu, jer svi roditelji čine najbolje što znaju, ali su svejedno njihova djeca traumatizirana. I tek kao roditelji imamo priliku to spoznati, koliko ulažemo, dajemo se, trudimo, a rezultat je - roba s velikim greškama.. a onda shvatimo da su i naši roditelji tako, i svačiji roditelji, da su bili najbolji što mogu i znaju

Hej, Georgi, dobro jutro:)

Bitno je ono što je bitno i da to bitno lijepo funkcionira.
Sve drugo nije bitno.
Nije život ravna crta, mora ić to malo +/-, ali mi nastojimo nek uvijek lijepo funkcionira, a što nije baš dobro to izbjegavamo. Kao ona tvoja igrica, Koke.

Pitali me na poslu u jednoj radnoj grupi gdje sam bila duplo starija od ostalih, kako je to kad se ima toliko iskutsva i godina? Je li sve teže ili sve lakše raditi? Rekoh - sve lakše. Pa kako? Pa tako jer je sve već viđeno, scenariji se ponavljaju. Za ono za što sam prije mislila da je katastrofa i da je kraj svijeta, sad samo odmahnem rukom. Već smo to vidjeli i doživjeli, i živimo i dalje, tresla se brda, rodio se miš. I niš :) To je ljepota iskustva

Kad prelistam po svojim osjećajima, imam li nešto što ne mogu zaboraviti da mi je učinjeno? Možda nešto sitno.. Da trebam imenovati, ne bih znala.. A nekad mi je bilo gadno, i povrijedilo me, a onda sve to nekako postane nevažno. Sazrije i otpadne. Nedavno me je bivši muž zeznuo kao rijetko tko, i zaboljelo me je, da bih nakon nekog vremena skužila da sam zapravo ja krivo odigrala, i tko mi je kriv. Da sam prešutjela, a znam kakav je, bilo bi dobro. I kak da se ljutim na njega? Kad on ne može bolje..

Imam i ja jednog koji dolazi po savjet i olakšat dušu, pa velim: Odlično je to sve. Ajd, idi sad :-)

Kako dati savjet? Nikako. Mogu reći što bih ja napravila, ali imam znanje i iskustva koja su samo moja.. imam svoje cipele..

Koko, naravno da ja prihvaćam svoju krivnju za njeno djetinjstvo, ali je isto tako na meni da joj pokažemda nije u redu izvlačiti se na to...koga će kriviti silovana i zlostavljana djeca, ostavljena , odrasla u domovima?
Ja sam zato svjesno zanemarila svoje potrebe i njih stavila na prvo mjeston da im pomognem u nadilaženju te traume.
Ali ne želim joj to bude isprika...za odustajanje, neuspjeh.
Nešto ovisi i o njoj, ipak...

Zamjeranje nekomu/nečemu je svjesno trpanje sebe sama iza rešetaka. Suludo.

Nepotrebno :)

Ovco, da, dala si joj sve i najbolje što si mogla, a ovisi i o njoj kako kažeš, i o tomu kakav je karakter, o njezinoj prirođenoj i stečenoj snazi. Ima ih koji sve nadvladaju i budu još jači, a ima ih kojima su uvijek drugi krivi i tako prožive život.. Ima i neuspješne djece, i nezadovoljne, i propaliteta, i kriminalaca..

Ivo, naravno, no tebi je to jasno. A ipak je svijet prožet zamjeranjima.. Što ti misliš zašto su ljudi skloni tomu?

Neću ništa novo napisati ako krenem nabrajati možebitne razloge. Sve stoji u tekstu i u komentarima.

Možda bih samo naglasila da je preuzimanje odgovornosti za vlastite osjećaje i za vlastita djela ono što oslobađa.

Kažu da ima samo jedan odgovor - voljeti sebe. Tko sebe voli, i tko sebi ne zamjera - jer to znači voljeti sebe, taj neće niti drugima.. A to bi pak značilo da smo svjesni svojih ograničenja, i da ih prihvaćamo, i da ne očekujemo od sebe nešto što ne možemo ili ne želimo, da smo si dobri i lijepi i ok takvi kakvi jesmo.. Isto tako i s drugima..

Zato je lakše voljeti ljubimce jer znamo njihova ograničenja, a od ljudi očekujemo često ono što nisu u stanju, pa dolazi do razočarenja..

... a možda bi bilo dobro i istaknuti da bismo, ako smo skloni kritici, najstroži kritičari trebali biti sami sebi :)

Meni se pak čini da je previše kritike svuda, pogotovo negativne.. Sve su to roditeljski zapisi - moraš ovo, ne smiješ ono.. Po meni svi bismo mi trebali prema sebi biti što nježniji, fali nježnosti općenito, i kad napravimo neku bedastoću reći, ok, napravila sam to jer sam bila slaba, ljuta, ovo, ono, drugi put ću pripaziti da se ne ponovi.. pusa mi.. A onda ćemo i prema drugima biti takvi..

Kritika ide iz straha

bok.
ovo je vece od osnovnonog nivoa o kojem pricas, no i to je put k svjesnosti o toj drugacijoj situaciji u meduljudskom odnosu o kojem pricas. pozdravljam to.
odlican zapis.
:)

Coco, ljudi su kompleksna, slojevita, božanska bića, no to ne znači da su samim rođenjem dobili neku vrst dopuštenja da vlastite emocije preslikavaju na druge, pogotovo ako su te emocije nabijene negativom. I još se za to cmoknuti u šašavu tintaru jer su, eto, bili slabi. Daj nemoj.. :)

Koki, možda je u ljubimce manje ulaganja a više zahvalnosti zauzvrat , nego u ljude koje volimo :))

Ivo, a što ti radiš kad pogriješiš? Kako to procesiraš?

Proarte, mislim na ono kad recimo mačka izgrebe skupu fotelju, ne zamjerimo joj jer ne zna ona koliko košta ta fotelja i koliko nama znači. Njoj se bruse nokti. A draga nam je pa eto, dogodilo se. Dok ljude s druge strane kritiziramo za puno manje propuste jer očekujemo da znaju koliko nam nešto znači i koliko nam je vrijedno. A eto, možda pojma nemaju.

Jer ljudi bi trebali znati:
- da smo ranjivi
- da smo umorni
- da smo nestrpljivi
- da nam je vrijedno x, y
- da ne podnosimo x, y
- sve o ovomu i onomu

Trebali bi biti svjesni:
- kako se osjećaju
- kako se drugi osjećaju
- što je za mene dobro
- što je za mene loše
- ...

A uglavnom ne znaju..

Nastojim ne uplitati druge u svoje dvojbe. Ne znam zapravo kakva ti je vrst pogreške na umu. Koliko god bila budnom i trudila se djelovati svjesno, vjerojatno ipak ponekada pogriješim. A onda, kao i većina onih koje poznajem, pokušam ispraviti pogrešku.

Koki, vrijednosti su širok pojam. Koga briga za materijalnu štetu, postoji nešto vrijednije, uzvišenije, pa su drugačiji - kriteriji :)

Jesi li stroga prema sebi i kažnjavaš se?

Nije da ´vjerojatno pogriješim´, nego ´pogriješim´. Nego, ovo sam htjela reći. Postoji nešto što se zove pozitivna kritika. Što se mene osobno tiče, ona mi je mnogo draža od one negativne :D , ali i jednu i drugu ću objeručke prihvatiti. Možda nešto korisno iz njih naučim.

Proarte, ajde budi konkretniji, sve si izrelativizirao

Ne kažnjavam se, nemam se zašto kažnjavati. Živim uredno, misli su mi čiste, osjećaji isto, ne bojim se niti sebe niti drugih. E sad, neki od mojih znanaca bi rekli da se kažnjavam jer ne jedem meso :), ali ja ga ne jedem jer se fizički bolje osjećam otkad ga ne konzumiram, tako da to i nije baš neko kažnjavanje :)

A što se strogosti tiče... ne poznajem mekaniju osobu od sebe. Doduše, dopuštam da je to radi toga što ne poznajem baš svaku osobu na planeti. Eto.

Ja to gledam ovako: svaka odluka (i reakcija) je funkcija vremena i uvjeta. U danom vremenu i danim uvjetima donijela sam najbolju moguću odluku koju sam znala i mogla. Ako se za dva dana promijene uvjeti, odluka ispadne loša. Trebam li si zamjeriti što sam donijela krivu odluku? Ne mogu vratiti vrijeme. A uvjeti se često mijenjaju, i vrijeme teče..

Ivo, o tomu i pričam, biti nježan prema sebi. Pogriješila sam, drugi put ću paziti, i to je to. Volim se i takvom pogrešivom :) Samo sam čovjek, tko radi taj i griješi..

A tuđe odluke (i reakcije) su isto funkcije tuđeg vremena i uvjeta. I svi donose najbolje odluke i reagiraju najbolje što znaju i mogu u danim uvjetima.

Ma, jasno, vrijeme se ne može vratiti. Ali može se sljedeći put u istoj ili sličnoj prilici djelovati ispravnije. Možda se uvjeti i mijenjaju, ali ono esencijalno u ljudima se ne mijenja. I to treba poštivati. U sebi, a i u drugima.

Pričamo o istom :)

Lijepi pozdrav! Odoh pripremati mahune.... mljac!

Da još dodam, moj je imperativ - što više djelovati iz područja ljubavi, a što manje iz straha.. Naravno, koliko mogu i znam

:D

Pozdrav i dobar tek :)

Bok! :)