Različiti kutovi u zatvorenom krugu.
Radovala sam se tom susretu , brojala dane , sate i minute. Znala sam samo da on dolazi sa svojom ponudom koju mogu prihvatiti ili odbiti. Ako prihvatim to je moj novi početak , put u nepoznato , krećem od nule uz mogućnost ostanka u novom , boljem životu. To uključuje šansu da povučem i svoju djecu u taj dio svijeta , bez čega ne mogu da zamislim život , jer je to ustvari jedini način da ih izvučem iz ovog beznađa.
Odbiti bi značilo ostati ovdje i trunuti , čekati neka bolja vremena koja neće doći, to je bar svima jasno.
U tom vremenu iščekivanja bilo mi je jasno da ne mogu ništa ni započeti ni završiti dok ne saznam o čemu se radi.
Važan mi je prvi dojam koji osjetim kod čovjeka kojeg prvi put vidim. Onaj intuitivni.
Prvi dojam je bio - topla osoba , opušten čovjek i glumac. Ne znam zašto mi je ta asocijacija pala na pamet - glumac. Ali ima nešto teatralno u svom ponašanju. Kao da izvodi predstavu.. Iako to ništa nije moralo značiti za moju odluku.
Koliko god sam zamišljala , smišljala , prevrtala razne scenarije ovaj mi nije bio ni na kraj pameti.
Dakle- moj kut gledanja je totalno suprotan njegovom. Ja svoj bolji život vidim tamo odakle on želi pobjeći. Da bi on mogao otići ja trebam doći. A da bih ja došla i započela preuzimam obaveze koje on sad ima i još sam mu dužna to platiti u određenom roku , koji mi on velikodušno odgađa na 1,5 god. Što znači da u tom periodu ja nemam nikakva primanja nego dobijam mogućnost da učim jezik, idem u školu , polažem neku kvalifikaciju i dobijam papire za konačni ostanak i sve to do cca 3 god. U tom periodu možda nešto sitno i zaradim, ako se posreći da mi nešto pronađe.
Gdje su svemu tome moja djeca ?????
Slušajući njegov životni put , njegov pogled na svijet , stavove i razmišljanja nigdje nisam pronašla sličnost sa mojim.
Jedino što nam je zajedničko je - želja za boljim životom. Zapravo smo svi u zatvorenom krugu sa različitim kutovima gledanja na ovaj svijet.
Meni je obećana zemlja Švedska , njemu Južna Amerika. On želi otići iz moje obećane zemlje , jer mu ne odgovaraju ljudi , sistem , događanja u EU...a čitav njegov život je bio put u nepoznato. Bez straha i prepun rizika.
Koliko takav čovjek može razumjeti mene , moj život , moje stavove , moju želju za boljim životom , moje odluke da idem na ''sigurno'' (iako je to samo polazno mišljenje , jer ništa nije sigurno ) ?
Važući za i protiv , prihvatiti ili odbiti , analizirajući sve ništa nisam još odlučila.
Ali nekako mi se čini da je ovo sve bila jedna spremna i dobro odigrana predstava, kao da je on ovaj put igrao na sigurno .
08.03.2015. u 10:01 | Dodaj komentar