Laprdarij

Jučer opet pokrenem video s govorom Dalaj Lame. I Eckhart Tolle je na tom panelu. Ima na youtube. Pa kaže Dalaj Lama:

Materijalna dobra služe za ugodu u materijalnom - fizičkom svijetu. S materijalnim dobrima si ne osiguravamo duhovne vrijednosti. Obavezne i standardne škole u službi su materijalnog svijeta. Škole ne daju duhovnu komponentu i ispunjenje. Prije je bio jak utjecaj religija, i postojala je velika obitelj. Taj je dio bio zadužen za razvoj duhovne sfere. U današnje vrijeme je utjecaj religije oslabljen, a obitelj je razorena. Djeca odrastaju bez mjesta na kojem mogu razvijati svoju duhovnost. Zato raste depresija i suicidalnost.

Kaže on kako nije stručnjak za provedbu, ali su oko njega stručnjaci (i nobelovci) i da ih on potiče da smisle način kako vratiti mjesta za razvoj duhovnih potreba, i kako vratiti obitelj. On naime tako i djeluje, poticajno. Ne govori on kako, on ukazuje na probleme i ukazuje na smjer rješenja. To si faca poput njega može dozvoliti.

Padne meni tako na pamet blog. Blog nije mjesto gdje se ostvaruje nekakva materijalna korist. Osim mjesta na serveru koji zauzima i tehničke mreže, nema tu ničeg materijalnog. Temelj bloga su ljudi. Interakcije među ljudima. Ako materijalna komponenta nije bitna, znači da prevladava ona druga, duhovna. Duhovno ne znači nužno i dobro. Ono čega ovdje nema je voditelj, moderator, netko poput Dalaj Lame koji bi dao smjernice i zadaće. Ovo je poptuno otvoren totalno demokratični prostor u kojem mi sami gradimo nekakvi duhovni svijet.

Netko više, a netko manje pridonosi gradnji tog svijeta. Tu očito dolazimo jer nam blog ispunjava tu potrebu za duhovnim. Netko je više otvoren negativnim silama, a većina ipak pozitivnim. Po meni, nije ovo samo puka zabava. Ne znam postoji li uopće samo puka zabava. Jer svako mjesto gdje ima ljudi, proizvodi se neka duhovna interakcija među ljudima, bilo da odem na plesnjak pa se izđuskam, ili odem na koncert, ili u kino.

Nadalje si mislim, mi stariji smo još generacija odrasla u cjelobvitim obiteljima, kakvim takvim ali s mamom i tatom. Kojih već nije bilo baš doma, ali su nam ipak pružali to sigurno mjesto. Imali smo i bake koje su nas čuvale. A naši klinci nemaju niti to.

Zapravo, ono u čemu smo uskraćeni su mjesta za druženje - obitelj, religijska mjesta, a čovjeku trebaju drugi ljudi. Internet je mjesto gdje uvijek ima nekog, poput velikih obitelji, udomaćimo se i nadoknađujemo izgubljeno.

znaš koko, moja mama je uglavnom bila doma (nešto malo je radila)...a i obitelj mi je velika...imam (ili sam imala) dvije sestre i brata! dakle, imala sam sve što mi treba? brus! nikad nemamo dovoljno i uvijek tražimo još...ljubavi, topline, socijalizacije...i dobro si rekla ljudi su nam potrebni! al meni ne bilo kakvi i bilo koji. uvijek sam tražila ljude koji su mi slični, s kojima mogu dijeliti istinski sebe! toliko puta sam se osjećala usamljnijom u gomili nego li kad sam bila solo. s vremenom i godinama to shvatiš i naučiš...nije svaka grupa...terapijska! a onda se okreneš prirodi, životinjama i...samom sebi! ljudi su uvijek dobro došli, ali nemam više obzira (ne znači da sam bezobzirna) da šutim i klimam iako mi to ne odgovara! skinem šešir i odem...usred razgovara, druženja ili čega. to su prednosti kad si star (tako barem drugi misle). kad se samo sjetim kolikim sam ljudima pridavala važnost koje nisu bili vrijedni, koliko sam druženja i boravaka s ljudima imala a da je to bilo čisto gubljenje vremena? no, ako u toj gomili naiđeš i na jednog čovjeka s kojim možeš razmijeniti djelić sebe, puno je! zato i jesam ovdje. eto, sinoć sam dugo opet pričala s jednim starim znancem...to mi ozari boravak ovdje! i još uvijek i ovdje na blogu srećem ljude koji mi pašu..s kojima se mogu zapalit verbalno...bilo u fajtu bilo u ugodnom oduševljenju! mi smo u stvari...sretni ljudi! imali smo to što smo imali, nažalost današnja naša djeca i mladi (do 40.g.) su prilično izgubljeni...no uče oni svaki dan plivat u svemu tome! lijepo ih je gledat i rast s njima al i strepit!

Jap, mai, ima smisla i na miru
doći u kafić, i pročitati novine,
bez nekih ljudi koji bi mi pričali priče
od stoljeća sedmog :)
Jutro, Koke.

suglasni, baš sam suglasna s tobom! (jesam li dobro pročitala tvoji nick..nadam se da se ne ljutiš kaj sam izvela neku...izvednicu?)

nema problema, mai :)
Ovaj put smo agree :)

Dok su postojale velike obitelji, i mjesta okupljanja, ljudi su se prilgođavali tim ljudima oko sebe. Nisu prilagođavali obitelji sebi, nego su sebe prilagođavli obiteljima. U današnje vrijeme kad ne postoji grupa kojoj se moramo prilagoditi jer nas ništa ne uvjetuje, izgubili smo se. Kao - mi biramo s kim ćemo se družiti. odbacujemo ljude kao krpe, i na kraju smo - sami. Neprilagođeni niti samima sebi. S druge strane, velike su obitelji su i nas morale trpjeti kakvi smo, ili religijske zajednice, a danas ne postoje takve grupe kojima pripadamo. Kad zeznemo, otpadamo, i to vrlo grubo.

Dobro jutro, Koke!
Dobro jutro, Mai!
I Dis.

I ja se ponekad zanesem i pomislim kako sam dio nekakve grupe zvane blog. Koja će mi možda tolerirati propuste. I kamo ću se moći vratiti kad mi je teško. Ha ha. A opet se tu vratim.

Hej :)

Svaki normalan čovjek bi volio provesti malo vremena uz neku tako mirnu i bezazlenu osobu poput Dalaj Lame ili Eckhart Tolla. Ono što je slično osjećaju u zdravoj obitelji i osjećaju boravka s ovom dvojicom je osjećaj sigurnosti, mogućnost opuštanja.
Čovjek je čovjeku vuk i ljudi imaju vrlo malo odnosa u kojima mogu osjetiti opuštenost i imati takvo povjerenje u nečiju bezazlenost i dobronamjernost.

Da, i tomu treba težiti. Biti takav. No, veličine poput njih se više rijetko tko usudi izazivati. A kad nisi Dalaj Lama ili Tolle, onda si svatko daje pravo noge obrisati. Ako sam dovoljno jasna.

Jesi. Naravno.
Postoje čuđenja koja moramo odraditi, jer smo i dalje samo ljudi.
Ali, mene privlače mirni ljudi, koji ne idu u prostor drugoga po svoju umišljenu vrijednost, nego jednostavno znaju mirovati.

Ova dvojica su spojeni direktno na izvor, i to autoputem, nemaju potrebu isisavati ljude oko sebe.

Danas je ljudima postalo teško biti jednostavni.

Ja mislim da su njih dvojica kako treba, i znaju biti jednostavni.
I to mi se sviđa. Sjedneš s takvom osobom i piješ čaj, jogurt, nebitno.
Sjediš. Boraviš. Nema soljenja pameti, optužbi, nema provokacija, divni i rijetki ljudi.

Zanimljiva mi je Tolleova priča. Kad je imao 13 rastali su mu se roditelji i više nije htio ići u školu. Mama očajna šalje ga k tati u Španjolsku. Iz Njemačke. Tati je bilo ok da ovaj ne ide u školu. I tako je Tolle nekoiliko godina proveo čitajući, baveći se stvarima koje mu pašu, (joj, a koliko ja jašim po svom da tu srednju završi, možda i ja trebam tako ga pustiti), da bi poslije ipak počeo studirati. No, negdje s 29 mislim bio je toliko očajan da se htio ubiti. I veli, pomislio je da više 'ne može živjeti sa samim sobom'. A onda je zastao, i pitao se - čekaj, kako ja to ne mogu živjeti sa samim sobom. Koliko nas to ima, jedan ili dovjica. Tko sam to ja koji ne može živjeti - s kim to? Je li taj s kim ne mogu netko drugi? I nakon tih misli je doživio prosvjetljenje.

Oni žive u sadašnjem trenutku, rekao bi Tolle. Znaju uživati u onom što imaju upravo sada. Ne misle što će biti za pet minuta, a ni ne vrte prošlost.

Zato mene prehiti kad muško čuje pjev ptičica. Znači da je tu. Sada.

Dobar je trenutak u životu, naučiti raditi ono što nas zanima i što volimo. Ne biti ovako sovjetski i komunistički odlikaši, nego baš se baviti onime što nas privlači i zanima. Lijepo je kad to čovjek nauči kad je mlad. Kasnije je teško izaći iz toga osjećaja grižnje savjesti jer nismo napravili što okolina očekuje. U principu okolina najviše profitira od nas ako smo sretni i razdoznali kao mala djeca. Djeca ne dijele pažnju, nego ju svu usmjeravaju na ono što ih zanima i to je za njih jedna stvar na svijetu, ali isto tako pažnju niti ne vežu, nego s istom lakoćom djeca premiještaju pažnju dalje. To mi zaboravimo kako se radi kad nas usisa sustav.

Prve "stranke" primao na klupi u parku. Tamo je živio neko vrijeme. Na toj klupi :-))

Krishnamurti je brutalan. Tvrd je. Teoretičar i veliki mislilac.
Ovi su mekši. Fluidniji. Ugodni.
Krishnamurti je prozivao na ploču :-))))

Louise Hay je isto prekinula školovanje s 15 i nastavila pod stare dane..

Učitelji na koje ja nailazim su mekani, nježni :)

Louise Hay ne znam, ali ću se malo posvetiti, kad je tvoja preporuka.

Jedino takve se i sluša.
Pravi autoritet nikad nije negativan i nasilan.
Nego blag i kao izvor voda, uvijek ima, što god pitaš dobiješ odgovor i veselje što si uopće pitao išta, a ne kad udre kričat kako si bena, kako ne znaš, to nije autoritet, to je izgubljen čovjek s titulom.

Samo takve ja priznajem.

Imam kolegicu na poslu. Toliko me naučila i toliko mi je rado prenosila, da bi svatko drugi tko nije toliko kvalitetan ucjenjivao u najmanju ruku, jer zna vrijednost znanja. A ona, ona je samo tresla iz rukava sve što zna, bez zadrške, izuzetno ju cijenim. Naučila sam izuzetne stvari od nje. Možda je samo željela uzgojiti kvalitetnog sugovornika. Pa, eto i je. Trebalo je 8 godina, ali nema detalja kojeg ona ne razumije vezano za naš posao, a kojem me nije podučila. Lijepo nam je bilo dok sam učila, a lijepo nam je i sada. To je The odnos.

Što se struke tiče, ja sam pak skoro skroz samouka. Jer sam načinjala područja kojima se kod nas u HR nije bavilo. I još uvijek to radim. Ono što sam si željela i želim si, je neko mlado biće kojem bih prenijela svoje znanje, ali mi to ne dolazi.

Doći će :-))
Uvijek dođe.
Pogotovo sad kad si izrekla :-)

Ja velim dajte mi tog i tog, taj ima kapacitet, a oni mi daju nekog drugog s kojim ne znam otkud krenuti. Ako netko nema predznanje, i još k tomu volju, nije nikakav izazov. A onda si mislim, pa meni je svejedno. Ako moje znanje ne treba postati korporativno, ok. Moja je cijena time samo veća.

Meni je problem što moje znanje ovdje nema tko evaluirati. Tek kad dobijem pohvalu izvana, onda me šefica pohvali. Ovako ne zna što ja znam i koliko znam. Je li to puno, malo, dobro, loše.. A kad stvari idu glatko, nitko se ne zapita zašto je to tako. Ne razumijju da je veliki trud i znanje uloženo da to ide. A kod nekog drugog ako ne ide, onda se kaže da se to ne može. Kod mene praktički nema - ne može. Ali to se ne vidi. Jer ne dramim dovoljno. Jer mi se ne da. A i nemam volje učiti dramiti.

Slično je i na blogu. Ali tu je razina znanja i razumijevanja - katastrofa. Tu ako ti je lijepo i zadovoljan si, onda si kreten. Ne vidiš dobro. Glumiš. Glup si. A ne pomisli se koliko je truda uloženo u to moje zadovoljstvo.

No, meni opet svejedno. Ja svoje znam.

Geo, mene si sad sjetila mog prvog (muškog) šefa;
bio je sjajan motivator-ispriča mi što bi htio (u poslu),
i onda mi da tjedan dana da njuškam po dokumentaciji
kako to napraviti. Sjajan čovjek, vizionar...

Umro s 44 godine :(

Tuđi svemir treba cijeniti, a ne gađati ga pokvarenim jajima.