Muškarci i žene...i nešto između

..nešto staro, uz dodatak




Mogla bih danas kao neke – icokej. Želim mir u svijetu. I da svi ljudi budu sretni.

Dlanovima izravnati nabore haljine. I blentavo se nasmiješiti, skrivajući nervozu i nesigurnost profi osmijehom.


Neću.
Ali budem nekaj drugo, na neki način nastavka od jučer, ali i ne.




Uz sve ono kaj nam je emancipacija, kao ženama, omogućila, dozvolila ili pružila, s druge strane i s*ebala nas je, da oprostite na izrazu.

Ukratko, ako dođem u fazu da zaboravim koliko imam godina jer godine, kao, samosvjesnim ženama se ne računaju, tak vele, pa počnem mljackati u blizini nekog osjetno mlađahnog frajera i fokusiram pogled na njegovo dupe, nervozno mrdajući prstićima koji bi rado provjerili čvrstoću njegovih gluteusa, nadam se da će me netko, u dobroj namjeri, besplatno zveknuti i prekinuti tok mojih trenutnih, a grotesknih misli.

Ako mi svaki dan započne mrmljanjem estogenskih mantri i ponavljam ih tijekom dana, dopunjavajući afirmativnim savjetima kako da budem(o) i dalje zgodne, uspješne, poželjne i sexy žene, znam da sam otišla k vragu i da bi mi bilo pametnije da rješavam križaljke, pikam goblen, hranim kvartovske mačke ili nogom lupam o dupe. Svoje, naravno.

Ako poželim iskoristiti sve raspoložive komparativne prednosti, dokazujući da još nisam zahrđala i da su godine u kojima jesam puno bolje u ponudi od onih 10 ili 20 manje, a zanemarujem jutarnju zgužvanost i odraz u ogledalu s utisnutom čipkom jastuka na faci, nadam se da će mi netko pomoći da skužim, na vrijeme, da to kaj delam je potez žene koja pokušava dokazati ono što je uzaludno dokazivo, ma koliko se trudila.

Ne sviđa vam se ovo?
Ni meni.

A ne sviđa mi se naša potreba da sve ono kaj muškarcima zamjeramo, prihvatimo kao svoje, zaboravljajući na kaj smo njurgale ili i dalje rogoborimo.

Ok, riješile smo se čipiranog ponašanja prekriženih nogu i pognutog pogleda, rubom kiklje pokrivenih koljena, ali postale smo skoro kao muškarci, samo sa cicama iznad pupka i pripadajućom anatomijom ispod, natječući se s njima tko će bolje, brže, dalje. Ili prije.

Zamjeramo im anatomsko uvjetovano ponašanje i guranje žena u samo jednu ulogu, a same sebe definiramo istom tom, svojom anatomijom jer i seksualnim ponašanjem dokazujemo da smo, samo ne znam kaj i ne znam kome.
Njima?
Same sebi?
Da smo poželjne još?
Da vrijedimo na tržištu razmjene emocija, seksualnih usluga i svega onoga kaj je između ovo dvoje?

Ili...

Svaka od nas zna odgovor.
Ne znam da li se svakoj od nas odgovor i sviđa.


Probajte razgovarati s frendovima, partnerima, o ovome. Možda ćete ostati iznenađene kako razmišljaju.
O nama. Ženama. Danas.
Ja jesam.



...2014.


Pola godine kasnije nemam kaj dodati.
Ma imam...

Razmišljam da li da budem pristojna ili ne.
Da biram par ne-par? Na tri dobivena, pa vidim kaj dalje? :D

Bolje ne.

Samo ovo - ako želimo da muškarci budu nekaj više od pimpeka koji imaju u gaćama i stalno cendramo da su upravo samo to, a mi bi htjela puno više, bilo bi dobro da se i same pomaknemo od definicija žene kroz njenu anatomiju i uvjetovanu ulogu koja joj je dodijeljena zbog rasporeda kromosoma.

Jer nismo to! Ni jedni ni drugi...


Ide?
Ne?


'dan! :)

Cmok! :)

vuvuzele

zanimljivo te čitati, as usual...