Putovanjem po galaksiji riješite se stresa.

Vrijeme je penjati se, vrijeme je napredovati stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena niti utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopće.

Sve su to stepenice na putu osobnog napretka i usavršavanja koje u tijeku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, točnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje, možda razumnije i čovječnije.

Ali to nije dovoljno.

Vrijeme je da se pređe na dostizanje višeg stupnja, a to je: unutarnja šutnja. Što vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vrije od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost?

Često se mogu vidjeti takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga.

Bilo je vrijeme da već naučimo u sebi šutjeti. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja živimo zlo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.

Ivo Andrić - Znakovi pored puta

Bravo Okica, to je zapis ...:)) odlično..doći do tog umijeća je izuzetno teško, ali se isplati. Ja se penjcolim po stepenicama, sva sreća pa ima rukohvat, pa kad se umorim čvrsto se primim za njega da se ne smandrljam dolje :))

Jutro, da, lijep je zapis :) To je Tolle slikovito opisao. A to bolji čovjek ja shvaćam kao bolji prema sebi i za sebe prvenstveno.

Riješiti se unutrašnjih monologa i dijaloga, što može biti ljepše?

Sviđa mi se zapis, i druga slika mi je osobito lijepa.

Unutarnji dijalog je vrlo koristan, jer u tišini "izbrusimo" neke sitnice za koje se naše misli zakače, i obično dođemo do prihvatljivog rješenja i mira u sebi. :)

Ti o vuku, a ja o golubovima jer su im tzv ljudi jako slični.
Kad su na zemlji papaju iz ručice, a kad se dignu i polete onda kakčicu po njima.

Čuj, odlično ti je ovo. Fin odabir. Gospodin Andrić je jedan od najistaknutijih mislioca našeg doba. Čudo od čovjeka. Čudo!

;)

Purpurna, a tko su sudionici tog unutrašnjeg dijaloga? To je zanimljivo..

Coco, pa moje misli :)) Lijepo ih ja sve skupim na hrpicu, kad postanu naporne, napravim Kućni savjet...i onda se u tišini pospominjemo, odbacimo suvišne, one preteške koje stvarno muče, ostavimo samo one koje nas nose dalje...I onda ide delete suvišnog , i blaženi mir bar neko vrijeme :))

Recimo, kad razgovaramo sami sa sobom, tko to zapravo razgovara s kim? Ja si to zamišljam kao pozornicu na kojoj smo ja dobra, ja ljuta, ja uplašena, bla, i onda one međusobno razgovaraju.

A ja JA ih promatram.

I kod mene radi vizualizacija, da ne bude predosadno :)) Filmići dokumentarni :)

Jutro drage moje... :)

Sad ne stignem pisati.. malo kasnije vas budem čitala..uživajte.. :)

Meni je puno pomogao rad s djecom...Oni su pravi bistrići, topli, dragi :)) Jednom sam objašnjavala momćiću malom zašto treba sporije jesti, bacao je hranu u sebe...lijepo ga ja učila da mora čuvati svoj želuček da mu što dulje traje...žvakati svaki zalogaj duuuugo i usitniti ga što više. Tako je i s mozgićem, ne valja ga opteretit nejestivim tvarima, teškim...ako i dođe takvi "zalogaji" treba ih usitniti što više, reciklirati, pa i odstraniti. :)))

da, vrijeme je...nakon pola stoljeća kak reče Andrić, većina toga se i sama događa...valja samo nešto malo dometnuti?