Laprdarij

Ima neki kanal na TV na kojem pokazuju kak se ljudi udese: nespretno padnu, ili ih nekaj sruši, a moji klinci umiru od smijeha. Ja to ne mogu gledati. Pogotovo ako su djeca u pitanju. Meni je to grozno. Ne mogu shvatiti poriv da to netko pokazuje, i još namontira smijeh u pozadini. Kaj je tu smiješno?? Dok sam ja u blizini, taj kanal se ne gleda. Ili ako na nekom drugom kanalu bude nešto slično, mijenja se program. Ne mogu, meni je tih ljudi žao. Nek to sve dobro završi, fala blogu, no nije to za pokazivanje, a još manje za smijanje.

U srednjoj školi išla sam s ekipom u hotel Dubrovnik na kavu, u podrum. Nisam se družila baš s njima, ali ajd, nek idem. Sjedimo dole, i spušta se neka žena po stubama i rastepe se. Ljudi joj skoče u pomoć. A ove s kojima sam sjedila se zacene od smeha. Ja ih gledam i ne mogu vjerovati. S kim ja to pijem kavu! To je bilo posljednje s njima.

Da, volim ljude. Baš volim! Svi mi imamo maske, nekakve izloge koje aranžiramo već prema vlastitoj želji i znanju pa ljude privučemo ili odbijemo, i to je prirodno. A iza toga smo krvavi ispod kože. Svatko od nas ima neku tešku priču. To što volim ljude ne znači da ću se družiti sa svima. No, neću im odmagati. Ako im već ne mogu pomoći. Koji put ću zaigrati ako mi se igra.

A ako im pomažem, znam da moja pomoć nije uvijek razumljiva. Uglavnom se svodi na preuzimanje vlastite odgovornosti onoga tko direktno ili indirektno traži pomoć. No, vrijeme će pokazati. (Ne dajem ribe, ali budem rado naučila dotičnog pecati. I znam da radije primaju ribu..Tu je Isus mogao bolje odigrati, a ne podijeliti ribu, još uvijek vučemo posljedice.. )

bok koko ....samo da te pozdravim i gibam...

bok koko ....samo da te pozdravim i gibam...

bok sikk

bok sikk, da ne ostanem dužna

Zakaj se ljudi imaju potrebu svađati s nepoznatim ljudima? Ja se svadim jedino sa sinom. I ponekad s bivšim kad ga zapili. Ali da se idem svaditi s nekim koga ne poznam? Ili se istresati na njemu?

Istresanje na jednoj strani podrazumijeva gomilanje na drugoj. A ako se gomila na toj drugoj, znači da se ne rješava.

A zakaj se ne rješava? Vjerojatno zato jer se ne zna, ili je strah.. Kad imam problem sa šefom, odem kod šefa i raspravimo to. Velim kaj me muči i kako vidim izlaz. A onda mi on veli može ili ne može. Koji put može, koji put ne može. Ako ne može, ok. Postoje viši razlozi. Ali ne nosim doma to i istresam se na djecu, ili ne dojdem sim pa potamanim pet redova blogera..

To bi recimo bila svjesnost. Spoznaja gdje je problem i gdje ga treba rješavati. Istresanje je totalna odsutnost svjesnosti.

jutro koko! viš, tu smo jako slične...glede ovog smijeha i podsmijeha tuđoj nevolji! nema u tome ništ smiješno ak se netko stropoštao stepenicama. a nema ništ smiješno (pače, odurno je) u jutarnjem veginom blogu gdje jedan tuljan sere po drugima! to govori o seratorima! toliko na tu temu...no, znaš zakaj se ljudi smiju tuđoj gluposti ili nespretnosti...,zato kaj time amnestiraju svoju i sebe! jer, znaju da će kat tad i oni stropoštat se, pasti ili ispasti na neki način glupi? kako bi to anulirali, smiju se drugima! eto, ja sam se zadnji put tak ražljala po plesnom podiju...i fala bogu puno njih je pritrčalo da vide jel sve ok...nisam primijetila ili čula cerek, smijeh ili takvo što? znači da sam u dobrom društvu!

A i inače ne mislim da je galama i agresija učinkovit način komunikacije..

Jutro, Mai :) Pa daj zamisli, padneš i boli te, a netko se cereka.. Jedanput sam tak pala s bicikla, nisam vidjela nekakvu grbu i rastepla se ispred birtije, vani ljudi sjede. Nije mi bilo niš, digla sam se, no pitali me neki dečki - gospođo, je li sve u redu? I nitko se nije smijao. Dobar osjećaj!

No, taj cerek ne mora značiti zlobu. Može samo biti način izbacivanja stresa. No, svejedno, zreo čovjek bi trebao biti svjestan da se u takvim situacijama ne cereka..

Ako želiš izbaciti stres, digni se i pomogni onomu tko je pao..

A sad idem gledati natjecanje moje maličke..

uživaj...da, poanta je pomoći čovjeku kad je na podu...bez obzira da li samo figurativno ili stvarno! i to mi je uvijek bio tako dobar osjećaj kad sam takvom pružila ruku...jer u stvaari tako pomažemo i sebi!