Laprdarij

Priča prva
Sjećam se negdje s 18, 19 bila sam ludo zaljubljena, onak karmički. No, s druge strane nije bilo isto. Pak sam patila. I često sam se uhvatila kako bih rado bila negdje s njim, a ne doma, ili već gdje jesam. To mi je zazvonilo kao da sam podvojena, rascijepljena, tu sam, a želim biti negdje drugdje. Loš osjećaj! Bila sam već tad svjesna da to nije zdravo. I otad se trudim biti sva na jednom mjestu. Ne volim i ne dovodim se u situacije u kojima se trebam 'dijeliti'.

Priča druga
Nekako u to vrijeme moj tadašnji podstanar ispričao mi je zgodnu priču. Jedan njegov prijatelj imao je zubobolju, i odugovlačio, boljelo ga je sve više, već pola glave, da bi konačno otišao zubaru. Ovaj ga pregleda, slika, pa opet gleda, ne vjeruje, i veli dotičnom otprilike: gnojna upala je jaka i proširila se je na kosti, krenula je i prema mozgu koji je zahvaćen, ja ne vidim kako to riješiti. Uglavnom, zubar je rekao tipu da mu preostaje svega još par dana života jer se ovo ne može riješiti antibioticima ili nekako drukčije. Zubar je napravio neki zahvat, ali je sumnjao u poboljšanje.

I taj tip, sav zgrožen, odjedanput se probudio. Sva čula su mu se aktivirala, primjećivao je oko sebe stvari koje pojma nije imao da postoje. I tih par dana je proživio u posebnom stanju svijesti, svjestan svakog trenutka, boja, mirisa, zvukova, ljudi, veli da mu je to bilo zapravo prekrasno iskustvo. Otkrio je kako je život lijep. Budući da ipak nije umro, išao je po drugo mišljenje i naravno sve je dobro prošlo, upala zuba riješena.

Bila ta priča istinita skroz ili djelomično, ili uopće ne, dojmila me se je. I razgovarala sam s podstanarom o tomu kako bi bilo lijepo tako živjeti svakog trenutka bez obzira je li giljotina nad glavom ili ne. I urezalo mi se to duboko, 'živjeti intenzivno kao da su posljednji dani'.

Priča treća
U slično vrijeme planinarila sam intenzivno. Išli smo na Škrlaticu pokraj Triglava, uspon 6 sati. Digli se rano ujutro, nakrkali i krenuli, uspon i silazak u jednom danu. Bilo ljeto, sunce upičilo na tu istočnu stijenu, strmo, kamenje se sipa, pa neko snežišče u sjeni.. Hodamo, i mislim si - 6 sati uspona da dođem na cilj, na vrh. I na vrhu sam 10-15 minuta, i opet silazak oko 4 sata. I, što je tu zapravo cilj? Ako je cilj od 10 sati hoda uživati samo 15 minuta kad dosegnem vrh, to nema smisla. Uostalom, zašto uživati samo 15 minuta? Znači, nije cilj doći na vrh. Cilj je - hodati, uživati svake minute, to ima smisla.. To je bilo prije ca 35 godina..

-------------

O tomu piše Tolle.

Isot vrijedi i za blog. Tu sam i jesam dok se osjećam dobro. Taj čas. Nije mi cilj nešto postići na blogu, nego jednostavno ovdje biti.. Prije sam pisala dnevnik. Sad pišem blog. Čini mi se da je tako bolja rezonancija. I budem dokle se god osjećam dobro s tim.

Najjača stvar kod Tollea mi je što um/ego smatra zasebnih entitetom u nama. Skup sa svim traumama iz prošlosti. I taj entitet ima svoj neki život, i vrlo je agresivan. Ako mu dozvolimo, potpuno nas opsjedne. Demončić, reklo bi se. Um - dobar sluga, loš gospodar.

Zaboravila sam dodati i emocije kao dio tog demona. Kad emocije divljaju, zapravo demon vlada nama. I kad um caruje, isto demon vlada nama.

Ima ljudi koji su skroz u umu. Sve racionaliziraju, znaju hrpu podataka, barataju vješto informacijama.. no to je sve samo um. Plitko.

U današnjem društvu se potencira um, igra se na emocije. Taj demončić se provocira u nama kako bi zavladao nama. A kako Tolle veli, mi smo svjesnost, a svjesnost se može predočiti kao prostor, i o nama ovisi što ćemo pustiti u taj prostor, a što ćemo istjerati iz njega..

Svoje svjesnosti gospodar.

Prekrasno je rekao Tolle: ono najvrjednije što možemo darovati najbližima to je - prostor u nama. Našu svjesnost. Iliti našu pozornost, naše ovdje i sada.

A moj um trenutno kombinira kako utrpati sudoper, perilicu suđa i hladnjak unutar određenog prostora. I koje boje kupiti hladnjak.

I koje boje uzeti radnu ploču. Kak su te ploče skupe! Plus upasivanje ploče pod kutem, plus bušenje za sudoper, plus rupa u samom sudoperu. Uh!

Nei dan je Mai napisala nešto u smislu kako će se loše ponašanje vratiti istima, kroz njih same, kroz njihovu djecu.. tak nekaj.. Da, i ja tako mislim. A onda sam si pomislila, ovo što je netko sada bezobrazan prema meni, možda taj karmički rješava što sam ja u prošlom životu prema njemu bila loša.. I palo mi na pamet rješenje, što se i radi na razini duša: zamolila sam za oprost za svoje bivše ponašanje te duše koju se bezobrazne prema meni..

Evo, još jedanput: vi koji ste bezobrazni prema meni, oprostite što sam u prošlim životima ja bila loša prema vama. Ne zamjeram vam.. Nek se karma iščisti..

Jer nismo mi slučajno ovdje. No, možemo stvari iščistiti, ili ih možemo još nagomilati.. Meni se ovo prvo čini smislenije..

Time to go. CU

Vezano uz treću priču: cilj je-imati cilj,
nešto što nas vuče naprijed...
Pozdrav