Muškarci i žene...i nešto između

Neke odluke dazrijevaju polako. Neke odjednom poprime svoj konaačni oblik....

Nisam se zezala kad sam rekla da ću pričekati do kraja mjeseca i vidjeti kaj dalje i da li dalje. Tu.
Ispalo je dobro, u stvari – danas je zadnji dan u mjesecu, sutra prvi u slijedećem i ponedjeljak. Obično to tako ide, krenemo s nekim odlukama od prvog ili ako nam je on predaleko ili smo nestrpljivi, ponedjeljak je bolja opcija.

Tu sam dugo. Nekoliko godina.

Sjećam se prvog zapisa i žao mi je kaj ga nisam spremila – cendrav, romantično-patetičan i fulan :)
Sjećam se i reakcije ekipe, ženskog dijela, ne baš prijateljskog.
Čini mi se da su oduvijek na blogu postojale inicijacije za nove, za one koji su ovdje slučajno zalutali ili s namjerom došli. Ma, i ja sam znala biti takva – pikati nove, ali nadam se da nikad nisam prešla granicu i bila neugodna, a ako i jesam, da se sad ispričam, ionako nema nikakve svrhe.

Blog mi je do nedavno bio gušt. GUŠT! Fakat sam ovdje s užitkom pisala, nekad svakodnevno, a u zadnje vrijeme sa sve većim razmacima.

Na blogu sam upoznala sebe, u onom dijelu za koji nisam ni znala da postoji. I vjerojatno, da nisam ovdje zaglavila, nikad tu drugu sebe ne bih ni upoznala.
Znala sam reći da sam na blogu odrasla. I jesam. Jer u inteaktivnom odnosu s toliko različitih ljudi (za neke od vas znam da nikad ne bih namjerno srela, a slučajne bih, ne slučajno izbjegla), i u situacijama koje izvan virtuale ni u najluđim konstrukcijama ne bih bila, stekla sam iskustvo koje, ma kakvo je bilo, bonus je.
Kad zbrojim, u plusu sam.
Srela sam i ljude koji su postali „moji ljudi“ i kojima sam dala priliku da me upoznaju na drugi način od ovog ovdje, plošnog, kakav je na blogu. Dala sam priliku i sebi, što je u konačnici, jako puno, možda i najvažnije.


Ljudi moji, ovo više nije blog! Ne zbog forme nego zato jer, vjerujem, kužite i sami, postao je reciklažno dvorište za emotivni otpad. Čak ni to, jer recikliranjem dobijamo novu vrijednost, a ovdje je više nema
Ali ima toliko negativne energije koju i nesvjesno upijamo ma koliko se odmicali od nje, okretali leđa ili kontrirali joj.


Kad se nađemo u prilici da postajemo svjesni kako se i sami mijenjamo, a ne sviđa nam se uzorak po kojem se ta promjena događa, imamo samo dvije opcije – prihvatiti promjenu iz x razloga, nama znanih u kojima pronalazimo, ako ništa drugo onda barem trenutno opravdanje ili ju ne prihvatiti.
Biram ovo drugo!

I zato, spakirala sam stvari. Zalila sam cvijeće. Odrezala ocvale ruže. Živica je pošišana, a travu bi trebalo pokositi kroz dva tjedna.
Bum nekom dala ključeve, da s vremena na vrijeme prolufta, ako se jednog dana poželim vratiti. Ako jednog dana blog postane opet blog.


Mah-mah ljudi! :)

Znala sam napisati, na kraju svojih zapisa – čitamo se.
Budemo, jednog dana. Nadam se što prije... ;)

o meija meija, ne upadaj u zamku...Privremena malodušnost ne daje ti pravo da svoje iskustvo postavljaš na općeljudsku razinu...i time uskraćuješ potrebitima svoje prisustvo

eh, meija, kad bi to bilo sam tak :)

al, ajd.

držim ti fige.
:)

a ono. kad brod tone...

ne znam ni sama pustit ga da potone negdje s obale ili probat vuć malo.

samo probaj, naljutil bum se tolko da bum izvadil svoju woodoo lutku iz škrinje za woodooo lutke..ne gine ti svakodnevni svrab na najneugodnijim mjestima...To hoćeš?

Nisam od onih koji nagovaraju ljude, daaaaaj nemooooj...a ti mi se činiš odlučna ovaj put.
Samo jedno, spremi ključ, možda se jednom poželiš podružiti.
:)))

tvoj put je samo tvoj....i nek ti bude ispunjavajući :*
nešto čituckam..pa pejstam....

"Upravo problemi, ljudi, situacije, okolina, izazovi…oni su koji u sebi nose predivna duhovna iskustva, kada bismo ih samo takvima sagledali. U sebi nose učenja koja nas mogu naučiti kako otvoriti srce, kako na odgovarajući način komunicirati, kako se izboriti za sebe, kako ideje pretvoriti u realnost, kako slušati svoju intuiciju, kako moliti, kako se predati višem Ja, kako živjeti život dostojan čovjeka."

Kad prosuđujete, prestali ste rasti. Osuda označava kruto stanje duha, kretanje je prestalo, napor da se sazna više je prestao, napor da rastete je prestao. Već ste donijeli osudu i to je gotovo. Um uvijek želi prosuđivati, jer kretanje donosi probleme – uvijek je rizično biti u procesu. Doći do zaključka znači da ste postigli cilj, više nema putovanja. Čovjek koji želi putovati do konačnog treba kao polaznu tačku postaviti neprosuđivanje. To je vrlo teško, skoro nemoguće, jer um prosuđuje i prije nego što se snađete. Prije nego što ste uopće postali toga svjesni, um je presudio. Ali ako pokušate, malo-pomalo javljati će se suptilna svjesnost i onda ćete moći otpustiti prosuđivanje.

..bome ne zamjeram ti,ali ostajem tu
skupa s titanikom...ko onaj orkestar bez pojasa za spašavanje

:)))

mei :)) ja ću opet tvrdoglavo reći, oporbeno, ofkors...nemoj odlaziti :) Navraćaj, zaleti se, napiši, izbelji se :P, al..odluka će biti tvoja :))

I u ponedjeljak ću iz navike sjesti pred ovi ekran i zverlati hoću li vidjeti Mei or not ;)

Meija, 'ajde šuti i plivaj....daleko je Amerika!
A vijesti kažu; "Bit će rata!"

Živ i normalan čovjek je postao reakcija. Kamogod pošla...koračaj nježno!

Ili plivaj, ili veslaj!

"Jedina važna stavr , kad budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ostaviti za sobom." ( A Schweitzer )
Naučili smo da ti tragovi ne budu u pijesku.

Ej Mei...počnem čitati tvoj blog..i pomislim...ma idem i ja. Trebali bismo svi! ...Da nestanemo kao interesna publika..iliti separator tuđih otpadaka..i tako za sobom ostavimo puko..smetlište! A onda vidim komentare...zapravo kvalitetnih, dragih nickova...koji su još uvijek tu...djeluju po principu ''Ne BORIM se protiv zla, nego se ZALAŽEM za dobro!!'' ... I ono najvažnije..ostavimo li i njih...ne bi bilo pravedno poistovjetiti ih sa smetlištem. Iskreno...ma koliko nekad oprečne nas dvije bile...draže mi se raspravljati s tobom, na građanskoj razini..nego siliti oči i mozak..buljeći u riječi , koje ni zadnji kočijaš ne poznaje. Stvar je u tome...da si svojim prisustvom ovdje..zapravo stekla jednu obvezu! Zato ne možeš samo otići. A otkazni rok? A targeti? Plan za 2015.?...Uzmi dan-dva godišnji pa se vrati na 'posao' :))

:-*
čuvaj se!

Tu sam 12 god. Učestalost varira.
Ali, mi koji pišemo stvaramo Weblog. Otići i očekivati da će to netko drugi srediti nije realno, ne?
Meija, nismo se upoznale kak' spada, možda hoćemo. Ako ostaneš :-)).

hmm...

znam da nemam utjecaja.. niti ga zelim... svoja si osoba i postujem odluke koje donosis...

samo.. nisi sama...

upoznala si nas... upoznali smo i mi tebe....

mozda mislis da odlazis radi ...sebe..
mi mislimo da nas napustas...

najlakse je otici... najlakse je pobjeci...
znaj da ono sto imas u sebi..od toga neces pobjeci...
a ja sam tamo :) - znam da jesam..makar mrva mene...

i necu ti dati mira!!!


:)))

Ev ja opet :)) Sjetila sam se našeg Virtua / Antolaša za me :) / i njegove kuhinje ...i jednog recepta koji bi voljela isprobati, a nisam ga sejvala. I tako, provedoh neko vrijeme na njegovoj stranici :(, ali i sejvala neke recepte ala Virtue..I eto, ostalo je ..
No, još ovo sam ti samo htjela reći...si ti zaboravila kako kamilica lijepo miri i ima ljekovita svojstva a? ;)))

I ja se nadam da će to biti što prije...a dotle sve razumijem . :)

ošla ona.... ipak

ošla a ni sarmu probala nije

(nadam se da škica oflajn bar jednom dnevno) :-)))))))

meyyyyyyyy...... ak si zaboravilam i ak nisi promijenila bravu, znaš da ja imam ključ :-PPPPPP

Hej, mei, daj si vremena, najesen će te opet
uhvatiti. A do tad-uživaj u lijepim danima, i druženju
s dragim ljudima...Do čitanja