Putovanjem po galaksiji riješite se stresa.

" Najteže je biti poseban sa nekim tko te ne smatra posebnim. Najteže je osjećati se dobro sa nekim ko te ne poštuje, i sve tvoje, sve što si uradio, dovodi u pitanje. Sa nekim ko, u samom startu, obesmisli svaki tvoj pokret, svaku tvoju riječ, i tako svaki dan, i tako uvijek ....
I umjesto da radiš na sebi, da se uzdigneš i nastaviš dalje, po svom, ti se vječito vraćaš nastojeći da mu udovoljiš, i objasniš nešto što ne želi da razumije.
Taj neko može da ti bude otac, brat, prijatelj...
Taj neko može da bude bilo ko, neko ko je već godinama sastavni dio tvog života, i samim tim ima pravo na tvoj život i tvoje odluke ....
Najteža je ta ljudska borba sa ljudima oko sebe, ne sa strancima, ne čak ni sa neprijateljima, već sa svojima, sa onima koji te okružuju, sa ljudima koji znaju i najbolje, i najgore o tebi. Pritom ovo najbolje rijetko ističu, a ovog najgoreg se dosljedno drže i mašu njime kada zatreba ....
Najteža je borba sa onima koje gledaš svaki dan, sa onima koji imaju ključeve od tvog srca, i vrlo lako mogu da ih upotrijebe igrajući na kartu tvojih slabosti...
U stvari, ne moraju ni da se miješaju, mogu i da podrže, sasvim je dovoljno što znaš njihove stavove, njihove ranije reakcije i odnos prema tebi, i to je dovoljno da te uvijek iznova, i iznova, sputavaju i obeshrabre ....
Najgore je obezvređivanje, nemogućnost čovjeka da nametne svoju priču, da izrazi sebe, i vječito prilagođavanje većini koja sprovodi svoja bezlična pravila ....
Kako pričati kada znaš da će sve što kažeš izazvati podsmijeh?
Kako pjevati kada znaš da neko ne vjeruje u tvoj glas?
Kako se radovati kada znaš da nekoga vrijeđa tvoja radost?
Definitivno treba staviti točku i otići, ali kako kada uvijek, u svemu, stavljaš tri točke ...
Kako u ovom životu, tako i u ovom tekstu ... "

Stefan Simić

i...?

uglavnom sami ljudima dozvoljavamo da budu prema nama onakvi kakvi su...

dan, Dugo :)

Dan mei.. :))
I... uglavnom dozvoljavamo to sami . Pitanje je zašto kad ionako se ništa ne promijeni u tome ?
Probaš sve načine , daješ stotine kredita , šansi za promjenom i uvijek dođe na isto .
Koliki moraš imati prag tolerancije da konačno staviš točku? Po čemu se to mjeri?

nemam pojma. samo znam da sam puno tolerantnija prema ljudima koje volim, ali i da me to više smeta, ako nema efekta, nego kad je riječ o strancima i usputnim životnim prolaznicima

a kad stavljamo točku?
kajaznam. valjda kad više zarez nema svrhu...

Ovdje prvenstveno mislim na obitelj. Ne biramo roditelje , braću ni sestre. Ali biramo način na koji će se razvijati naš međusobni odnos.

obitelj?
je, to zna biti zeznuto. ali opet, koliko će nam se tko od njih pokakati, ovisi o nama da li to želimo čistiti ili ne

i u obitelji trebamo znati di su čije granice

Problem nastaje kad mi podvučemo crtu i postavimo granice , ali ona druga strana ih dalje prelazi , nasilno.
Onda shvatiš da je cijelo to vrijeme onoj drugoj strani duševna hrana.

pa nismo ni s njima vezani pupčanom vrpcom iako dijelimo dnk

naravno , ne moramo se ni voljet , ali se možemo poštivat koliko to kultura DNK nalaže.. međutim , poštovanje proizilazi iz ljubavi , a nasilno ponašanje iz straha.

ne, poštivanje ne mora biti uvijek povezano s ljubavlju nego i odgojem i uzajamnim odnosom
zakaj bi bilo koga poštivala, ako to poštivanje nije zaslužio-la, samo zato kaj mi je netko familija?

poštovala*

mei..meni je poštovanje i kad me netko ili ja nekog pustim na miru.
Prihvatam različitost , prihvatam da ne možemo izgraditi više nikakav odnos , jer nema smisla . I sve 5. Živim svoj život , živi svoj život. I to je poštovanje.
Ali, ona druga strana ne prihvata , nego uporno traži razlog da ti zagorča život , baca ti se pod noge da zapneš , da se spotakneš i još glumi žrtvu . E to podmetanje nepoštivanja ne razumijem .
Konkretno riječ je mojoj sestri.

vidi, nemam pojma o čemu je riječ, niti me ne zanima, ali ako dijelite isti životni prostor, e tu se granice ne mogu poštivati samo tako
ali ako ne, ma neka se baca koliko želi....preskoči ga i usput malo trkni, kao slučajno :P nogom ;)

sestra?

znaš kak se veli - da su braća dobra i Bog bi ih imao...

hahhaaha... ponekad mi se čini da neki ljudi zaista ne razumiju nijedan način verbalne komunikacije i uporno traže da ih se šutne , doslovce.
Ajd, baš me zanima dokle to može ići prije nego ja nagazim.

Dan:)))
Tek sam počeo čitati komentare.
Meia i Oči ne zaboravite da onaj ko živi tako,živi od djetinjstva tako.
On nezna podvući crtu niti postaviti granicu.On je i u svojim očima
takav.On ne može ništa promjeniti,mada želi.Nemože on nikuda
otići jer se plaši kako će on takav bez svojih,propast će.
Tu ne može pomoći ni stručno lice,može pomoći jedino neko
stran,neko ko bi zavolio takvu osobu,ne mislim na momka/curu,nego
nekog ko bi ga volio i učio da živi istovremeno hvaleći ga čak i za ono
zbog čega ga ne treba hvaliti,taj neko bi morao imati uticaj na njegove
i pre svega mogućnost zaštiti takvu osobu.Taj neko može biti neko
iz dalje rodbine,a ne baš iz obitelji ili neko iz okolice,neko ko ne živi
u toj obitelji.Može biti čak i iz obitelji,ali da odavno ne živi s njima niti
blizu njih,neko potpuno samostalan.
Eto to je moje mišljenje.

... tri točke...ja to ponekad nazovem..."jebena nada"...

tape... ima puno istine u tvom razmišljanju.

bez... zajebana je ta nada...