Laprdarij

Pa kaže: kad s nekim stupimo u seksualni odnos, povežemo se na dubljim razinama. I te veze traju. U svaki sljedeći seksualni odnos 'donosimo' i one iz prijašnjih. U današnje vrijeme kad se često mijenjaju partneri nastaje takav auzmeš da se više ne zna tko je zapravo s kim. Već sam pisala o tomu, ne zna se tko zapravo s kim liježe. Jer kad liježem s nekim muškarcem, liježem zapravo i s njegovom bivšom, a i on s mojim bivšim. Krevet je napučen. U kasnijim godinama, i nakon mijenjanja partnera, čistih odnosa više - nema.

Gledajući tako, čišći je odnos u kojemu su partneri dulje vrijeme zajedno, i možda jedan ili oboje šaraju sa strane, no taj njihov međusobni odnos je glavni odnos koji drži sve na hrpi. Ovi sporedni odnosi 'nemaju težinu'.

Neki razvedeni se isto ponašaju kao da imaju negdje taj glavni odnos, kao da su zapravo u braku, a sve ostalo im je usput. Nažalost, oni nemaju više ništa osim iluzije. Ali su zbog GRIŽNJE SAVJESTI, ili nekog drugog osjećaja duga, na neki način lojalni toj bivšoj ili bivšem koji su na pijedestalu i nitko ih ne može dostići. Formalno su slobodni, ali neformalno su itekako zauzeti.

Zanimljivo mi je razmišljati o tomu. Postoji li netko u vašem životu kojem ste tako lojalni? Neka veza koja i nije prekinuta? A sve ostalo je samo usput?

Najgore je kad je bivša mrtva, pa je se ne možeš otarasiti...

Imala sam samo jedanput priliku biti s udovcem, no bilo je to jako svjeze, i nisam pristala. Imala sam dojam da je ta pokojna stalno izmedju nas, pa i na kavi vec. Ako ni nakon ca 3godine nijeodzalovao, onda ni nece.

Zanimljivo je to...jednom prilikom nisam već duže bila u vezi i mislila kako sam sve to stavila iza sebe, al kad sam na nekom druženju upoznala jednog zanimljivog muškarca, pa s njim na kave, upoznavanje, krenulo malo malo intimnije druženje, ja sam se osjećala kao da nekoga varam.
Varala sam sebe, jer sam valjda još ovog predhodnog nosila negdje ispod kože.
A ulećemo valjda u novo, misleći da nam vrijeme curi kao pijesak u onom pješčanom satu.

A zapravo, ne mozes seotarasiti niti jedne bivse, jer je to u njihovoj glavi (ili u nasoj), nisi to stvarne situacije. Barem ja u ovom zapisu ne mislim na one koje fizicki opsjedaju svoje bivse.

Da, Ovco, zanimljiva je to spoznaja. Komu smo zapravo lojalni.

ne mogu posvjedočiti kod sebe takvo iskustvo...
Mislim da Bert pretjeruje...:P

Lojalni smo Nama, On i Ja u toj vezi.
Bilo bi super da se možemo i emotivno odljepiti od nekoga, onog časa kad se i fizički odvojimo.

Kad ideš u vezu s nekime,prvo i važno je
da mu iz glave izbiješ sve bivše i to mu jasno
staviti na znanje.Inaće ćeš dok si s njime,morati
živjeti i s njegovim bivšima.Stvari moraju biti jasne
i kristalno čiste,nema mjesta za bivše.Ne dozvoliti
da ih se u nosi u vaš odnos niti jednom riječi,jer
to samo kvari tu "lojalnost" kako ćemo reči.

niti jedna veza kojusam imao nije bila suštinski dio identiteta d bi moralo biti tako kako Bert kaže...
Nema općenitog koje bi bilo apsolutno, postoje samo relativni fenomeni...
Ali zrnce istine u tezi koju si prepričala svojim riječima, naravno da ima, i mnogi ljudi će se u tome naći, kad već nemajusposobnost samoponiranja da vide što je istina nezavisna od bilo koje teorije koja ima pretenziju univerzalnosti za ljudski rod...

Ete, pa nekomu si lojalan ako ne uspijevas ostvariti vezu. To ne mora biti bivsa, moze biti i majka, nesretna sestra, baka, odnosno neki muski iz blizine. Netko ima osjecaj da izdaje vlastitu majku ako ode nekoj zeni.

Ovako ja gledam: mogu prihvatiti ovo što ovca kaže, fizički prekid veze vremenski ne korespondira sa emocionalnim prekidom...Ali kod normalnih ljudi "žalovanje" traje oko godinu dana...Isto toliko se smatra da traje žalovanje povodom smrti bliske osobe..Naravno da je i ovo samo teorija, neki nose bol čitavog života...Svjedočim na osnovu iskustva da kod mene funkcionira tih godinu dana "otpuštanja", no dozvoljavam mogućnost da drugi ljudi odrađuju gubitke drugačije...

Je,je,onaj koji sexa druge žene,štedi svoju za nekoga drugoga.

Ne smiju se ljudi zakidati.

Moje je iskustvo da zalovanje traje oko 3 godine. I brze se rekupera onaj tko je ostavljen, nego onaj tko je ostavio. I to je moje iksustvo. Iako je za prekid naravno potrebno dvoje, no jedan kao da preuzme veci dio krivice za raspad.

tko je rekao da ne uspijevam ostvariti vezu? Ili točnije da nisam uspijevao? Mislim da je 22+3+15 godina sasvim lijepa cifra monogamnog tripleta...Ne radi se više o lojalnosti, nego sam ušao u godine kad mi veza više nije važna, jerbo sam se potrošio i hormoni polako idu pa pa..Ima više faktora u problemu..Berta treba sa rezervom čitati...Ako piše bestselere, ne znači da je otkrio tajnu Svemira, ha ha ha

Pusti Berta, uostalom njega su prisilili da napise koju o svojem radu, jer on sam nije htio. A bestseller - pa tko ga je uopce citao?

poštujem tvoje iskustvo žalovanja...Psihologija žalovanja kaže da sve što prelazi godinu dana više nije žal za osobom koje nema, nego žalimo sebe....Žalost ostaje, ali se objekt mijenja...

Žalovanje je odraz vaše slabosti.Prošlost treba izbrisati
i isponova početi.Jer ta slabost vas ometa u racionalnom
rasuđivanju,zbog čega je se morate riješiti kako biste
uspješno mogli krenuti dalje svojim životom.

Monogamni triplet. Moze biti i monogamni mulltiplet. A zasto nije singlet? To ti mene muci

kako sad tko ga je čitao? Odakle onda toliki broj prodanih knjiga diljem svijeta na desecima jezika na koje je preveden...Kaj su to izmislili? Ako jesu, onda isprike zbog sitnog gafa...:P

Rex, slabost nije mana, ni nedostatak. Ako sam slaba, slaba sam. Nakon sto sam slaba, ojacat cu. Ili necu. Ne
vidim koristi od junacenja.

Ok, u Hrvatskoj sigurno nije bestseller.

Zakaj bije singlet, do groba, to znam ja i to je stvar moje intime...Na koncu , nemam djece...Pitaj radije sebe zašto nije singlet opstao, kad već imaš klince....Meni je logičnije da brakovi s djecom imaju nekak jači motiv da opstanu, ali očito nije tako...A eternis svakako nije obrazac koji bi treao bitiideal ponašanja....:P
Govorili smo samo o svjedočenju nekih teza koje si navela u svojem zapisu...

A kaj se zalovanja tice, naravno da zalimo sebe. Ako netko umre, 'spasio se', a mi ostajemo sami. Ako nas netko ostavi, naravno da zalimo sebe jer je onom drugom super, a mi smo ti koji smo ostali sami.. ima i one faze zalovanja, ne znam ih napamet, nepriznavanje, ljutnja, bla...

pokušao sam diskretno afirmirati misao da je doista sve relativno, kad govorimo o čovjekovoj psihi..Kome treba inzistiranje na univerzalnom "patternu", kad se još nije rodio pametnjaković čija bi ajmo reć teorija ličnosti naišla na konsenzus struke...
Ali korisno je čitati knjige i promišljati, to svakako..Uvijek čovjek nađe nešto što ga inspirira...valjda...:P

Ete, pa naravno da sebe pitam, otud i ovaj zapis.

Ja ne bih nazvala to žalovanjem, osim u slučaju smrti voljene osobe, nego "čišćenje od ljubavi"
I traje ovisno o tome koliko smo sebe u to dali.
Govorim za sebe.
Samo jednom sam pokušala "klin se klinom izbija"
Zahebi ti to, kod mene ne pali.
Zahebala i šefa i stanicu :(
I naučila lekciju, uzmi si vremena, Ovco !

Poanta je u tome: bilo koliko traje žalovanje, kad smojednom "odžalovali" iliti isprznili emocionalni eho bola, u tm trenutku više ne stoji ona groteskna tvrdnja iz prve tvoje rečenice o "lijeganju u krevet sa legijama", ili tak nekak, ha ha haMoš mislit..to je meni toliko nategnuto da više spada kao scenarij zaneku lošu niskobudžetnu komediju...

Ja se konzervativno oporavljam 2 do 3 godine. I ne dam se forsirat.

ofco, "nije šija nego vrat"...:P

Joj, Ete, to s lijeganjem i napucenoscu kreveta nije Bert rekao, vec je to moje vidjenje stvari. Ako se ti ne slazes ok. Meni je to skoro opipljivo.

Nema dekontaminacijske komore osim pustit vrijeme nek odradi.

Dobro, učinilo mi se da si parafrazirala Berta na sebi svojstven kreativan način...Ok, ako nije tako, onda nek mi Bert oprosti što sam mu se neopravdano smijao....:P Nije to od zlobe, božesačuvaj..poštujem svaku misao pod uvijetom da me autor ne vuče zarukav i gura mi nos u svoje teorije....:)

Da, Hero, vrijeme.. a po meni je to dobro osvijestiti, i sam sebi reci - nisam jos za vezu jer bih mogla nepotrebno povrijediti nekog

Recimo, moj se mami nije svidjao moj odabranik. A ja nisam (bila) toliko jaka da guram po svom. Stalo mi je da je i ona zadovoljna. Nije joj se dopao ni sljedeci. Nakon sto je umrla, uhvatila sam samu sebe da se pitam, bi li se mojoj mami ovaj svidio? A ovaj?

I da...taj drugi klin, ostao u sjećanju samo kao dobar klin.
A mogao je možda biti i dobar muškarac :)
Više ne iskušavam teoriju klina ;)

Postit je zdravo.
U svakom smislu.
Procisti covjeka.

Ja sam lojalna misljenju moje mame. Barem sam dugo bila. Drugim rijecima, nisam izgradila svoj stav prema tomu, pojma nisam imala kakvog zapravo partnera zelim.

Haha, dobar klin :)

Jednom mi je mama rekla koji se njoj decko svidja za mene.. brrr, i sad se najezim kad se sjetim. A ipak...

Zato je tajming bitan.

da, rigidni i ograničavajući imago majke je najveći problem..Ali toviše nema veze sa introjiciranim partnerima, već se tiče unutrašnjeg pravovremenog obračuna sa destruktivnim Superegom, kojeg, očito, nisi uspjela obavitina vrijeme...

A kad je dobro vrijeme za obracunati se s tim destruktivnim superegom?

I kako?

a vjerojatno u fazi prije braka..Da znam rekao bih ti...Da si sa dvadeset znala ono što sad znaš,bi li baš sve bilo isto...?
Nažalost , postajemo pametni onda kad toviše nema praktičnog smisla...
D bismo obračunali sa destruktivnim imagom roditelja,moramo se prvo jako naljutiti, a to rijetko kome uspije, i kenjkamo u lncima koje nam je nametnuo destruktivni roditelj, živeći životom zombija koji ispunjava loš scenarij..Eric Berne je pisao o životnim scenarijima , ako nisi čitala, preporučio bih ti to štivo, čisto za informaciju...

U svojim najpoznatijim djelima "Koju igru igraš?" i "Što kažeš poslije zdravo?", Eric Berne, osnivač psihoterapijskog smjera zvanog Transakcijska analiza (TA) skrenuo je pažnju na način na koji se još u djetinjstvu putem odgoja formiraju iracionalni obrasci ponašanja, koje je nazvao "životni scenariji", a koji potom u velikoj mjeri utječu na čovjekov životni put i odluke koje u životu donosi.
Da pojednostavimo kompliciranu priču, životni scenariji zapravo su niz informacija koje dijete na vrijednosnoj razini dobiva o svijetu i životu od svoje najbliže okoline, te ih usvaja. Te informacije mogu biti djetetu davane svjesno (putem direktnih poruka, priča, bajki i slično) i nesvjesno (putem modela ponašanja roditelja, neizrečenih stvari koje utječu na ponašanja, i slično). Također, važno je naglasiti da dijete sve te primljene informacije, ukoliko dolaze od njemu važnih osoba, pohranjuje na nesvjesnoj razini još od najranijih dana života, i da te informacije s nesvjesne razine počinju utjecati na njegovo mišljenje i ponašanje. One postaju temelj za navike, stavove, sustave vrijednosti i obrasce ponašanja odrasle osobe. Djeluju upravo kao što govori i naziv koji im je dao Berne - scenarij - jer s nesvjesne razine utječu na to da osoba živi i donosi odluke kao prema nekom već zacrtanom scenariju (koliko god te odluke bile za osobu negativne ili autodestruktivne).
Također, životni scenariji sastoje se od manjih komponenti koje se nazivaju "zabrane", "naredbe" i "dozvole". Tako postoje zabrane i dozvole na sreću, na uspjeh, na zdravlje, na bolest, na život, i mnoge druge; kao i naredbe za uspjeh, za određeno postignuće, za preciznost, za čistoću i tako dalje.
Kako bih prikazao ovu teoriju konkretnije, iznijet ću nekoliko jednostavnih primjera:
Primjer prvi. Dijete se razboli (što je savršeno normalno za djecu). Međutim, recimo da njegova majka od djetinjstva ima duboko usađen strah od bolesti djece, jer joj je netko blizak umro u dječjoj dobi. Ona je možda i svjesna straha za svoje dijete, ali ne može ga kontrolirati, i kad je dijete bolesno, ona postaje plačljiva, ili agresivna, ili nervozna. Te osjećaje svakodnevno nesvjesno prenosi na svoje dijete na tisuću sitnih načina - izrazom lica, načinom govora, gestikulacijom, cjelokupnim ponašanjem. Nakon nekog vremena, dijete postaje svjesno toga da njegova majka mijenja svoje ponašanje kad je ono bolesno, i to na gore. Dijete zaključuje da ono svojom bolešću utječe na to da majka na njega viče ili plače - i logična posljedica je djetetov zaključak da ne smije biti bolesno jer je to nešto loše. Dijete se razvija u osobu koja ne želi priznati da je bolesna čak niti sama sebi, a kamoli drugima, da ne bi nekog time povrijedila (jer je time u djetinjstvu povređivala majku). Dijete je steklo "zabranu na bolest".
Primjer drugi. Dijete ima običaj da svoju sreću izražava glasnim smijehom, pljeskanjem ruku ili pjevanjem (što je savršeno normalno za djecu). Međutim, njegov otac pati od migrene, i osjetljiv je na glasne zvukove. Majka se plaši očevih reakcija na djetetovo glasno izražavanje sreće (jer tada postaje ljut i nervozan), a i sam otac nije time oduševljen, i na sve moguće načine nastoje dijete obeshrabriti u ovakvom ponašanju. To svakodnevno nesvjesno prenose na svoje dijete na tisuću sitnih načina - izrazom lica, načinom govora, gestikulacijom, cjelokupnim ponašanjem. Na kraju, majka dijete uvjerava u nešto što i sama vjeruje, da će mu se ono čemu se raduje izjaloviti ako se tome bude previše radovao, i da će se sutra sigurno dogoditi nešto loše ako se danas dogodilo nešto dobro. Djetetova euforija vremenom se gasi, i ono postaje sve tiše i tiše, u strahu da svojim glasnim izražavanjem sreće neće izazvati "sudbinu" (tj. roditelje) da postane nezadovoljna njime i kazni ga nekom nesrećom. Dijete je steklo "zabranu na sreću".
Primjer treći. Djevojčica voli slušati bajke koje joj majka priča (što je savršeno normalno za djecu), a najčešće bajku o Trnoružici. Majka također voli ovu bajku, jer u njoj je sadržano sve ono čega nema u njezinom životu - udana je za čovjeka kojeg zapravo ne voli, za kojeg se udala iz osjećaja usamljenosti, i svojoj kćeri sada želi bolju sudbinu. Taj osjećaj svakodnevno nesvjesno prenosi na svoje dijete na tisuću sitnih načina - izrazom lica, načinom govora, gestikulacijom, cjelokupnim ponašanjem. Na nesvjesnoj razini, kroz bajku o Trnoružici, podučava kćer o tome da je u životu dovoljno biti strpljiv i čekati (poput Trnoružice - ali ne 100 godina, već recimo 20, 25 ili 30) da jednog dana princ na bijelom konju dođe i odvede je u bolji život. Kćer dobiva jasnu sliku o tome kakvog princa želi za sebe. Dok odrasta, u prvim ljubavima traži sve te osobine koje mora imati njezin princ - ali, začudo, svi oni za koje ona misli da su prinčevi (šarmantni, zgodni, rječiti) ubrzo je razočaraju. Istovremeno, odbija od sebe one momke koji ne odgovaraju njezinoj predodžbi o princu - tihe, samozatajne, običnog izgleda. Na kraju, nakon niza razočarenja, kćer se udaje u 30-toj godini iz osjećaja osamljenosti za čovjeka kojeg zapravo ne voli, i ponovo svojoj vlastitoj kćeri prepričava bajku o Trnoružici. Kćer je stekla "naredbu za udaju za pogrešnu osobu". (Ovdje vidimo na djelu i obrazac samoispunjavajućih proročanstava).
Primjer četvrti. Dijete odrasta u obitelji s ocem koji je rijetko kod kuće i s mladom, depresivnom majkom. Majka je osoba koja je razočarana svojim životom, i ne vidi za sebe nikakvu budućnost. Za nju, život je stao u njezinoj 18 godini kad se udala; sve što se događalo prije toga, ona sada vidi kao jednu idealnu, davno izgubljenu i nepovratnu sliku sretne mladosti, a sve što se dogodilo nakon toga, vidi kao zatvor iz kojeg je nemoguće izaći, i koji je neprekidno guši. Taj osjećaj svakodnevno nesvjesno prenosi na svoje dijete na tisuću sitnih načina - izrazom lica, načinom govora, gestikulacijom, cjelokupnim ponašanjem. Dijete od nje uči da do svoje 18 godine (ili do trenutka ženidbe ili udaje) njegov život ima smisla, a da nakon toga prestaje smisao postojanja, jer se sve ionako svodi na beskrajan zatvor. Zato na nesvjesnoj razini odluči da tu mladost proživi najintenzivnije što može, jer će sve ostalo ionako biti besmisleno. U toku te burne mladosti navuče se na marihuanu, a potom na heroin, i umjesto da od svoje 18 godine živi u "zatvoru" bračnog života, mlada osoba radije bira "bijeg" iz tog zatvora - bijeg u ovisnost, a potom i smrt. I cijela se okolina pita "Zbog čega se to dogodilo?". Ta je mlada osoba dobila jednu od najtežih zabrana - "zabrana na postojanje".
Iz ovih primjera vidimo kako naizgled nevine stvari koje roditelji čine svjesno ili nesvjesno mogu imati dramatične posljedice po dijete. Djeca uče uglavnom iz onog što vide oko sebe iz ponašanja roditelja i drugih bliskih osoba, a ne iz onog što im se govori, i što bi roditelji željeli da djeca nauče.
Ovakvih primjera mogli bismo navesti stotine, i svi ti primjeri mogli bi ocrtati uzroke određenih ponašanja; kao što je već spomenuto, neke zakonitosti postoje, ali ipak, u životu svake osobe postoji određena kombinacija životnih scenarija i onih "normalnih", racionalnih odluka koje su je dovele do one situacije u kojoj se nalazi. Naravno, da ne bi bilo zabune, potrebno je naglasiti da životne scenarije imamo svi mi, ali većina životnih scenarija posjeduje u sebi ravnotežu negativnih i pozitivnih elemenata koja nam omogućuje relativno "normalan" život. Neki životni scenariji mogli bi se nazvati čak i vrlo uspješnima - dok ne postanu pretjerani. Na primjer, osoba koja ima u sebi usađenu naredbu za uspjehom, vjerojatno će biti vrlo efikasna u svojem poslu, napredovati u karijeri i ostvariti kvalitetan život - ali, ako je taj scenarij u njoj previše snažan, radit će i više no što je dobro za njeno zdravlje i na kraju se razboljeti. Za ovo su nam najbolji primjer radoholičari koji sebi ne dozvoljavaju nikakav odmor, te završavaju s infarktom ili kancerogenim oboljenjem.
Berne smatra da je sve zabrane i naredbe moguće ukinuti tzv. "dozvolama" - koje se daju također na nesvjesnoj razini od strane relevantnih osoba, i koje osobama omogućuju da ostvare krajnji cilj terapije - sposobnost za postizanje istinske bliskosti s ljudima, lišene utjecaja bilo kakvih scenarija. To obično čine psihoterapeuti. Međutim, to je moguće učiniti u slučajevima kad osobe postanu svjesne da žive po određenom scenariju, i žele to promijeniti. A što je s većinom ljudi koji toga nisu svjesni?
Uznemiravajuća je pomisao da smo u tolikoj mjeri predodređeni nekim obrascima za koje gotovo da nismo svjesni da postoje - ovdje je moguće je postaviti pitanje, a što je s našom slobodnom voljom? Na koji je način moguće izaći iz ovih negativnih scenarija? Kako u potpunosti napustiti scenarije? Odgovor na to pitanje teško je dati u kontekstu psihoterapije - on se krije u sferi metafizike i duhovne evolucije, samopromatranja i samospoznaje.

Životni scenariji, to jest nesvjesni obrasci ponašanja, vrlo često nose nazive određenih mitskih ili bajkovitih likova (npr. Sizif, Prometej, Ikar, Crvenkapica, Trnoružica, Škrtac, itd.). Mogućnost identifikacije tih arhetipova s realnim ljudima i životnim situacijama vjerojatno i proizlazi iz činjenice da su arhetipovi i nastali upravo tako, to jest već su i stari narodi zapazili tendenciju da se određeni ljudi ponašaju prema određenim obrascima i tipovima ponašanja, pa su ih počeli svrstavati u "grupacije", koje su potom dobile i svoja utjelovljenja, obično antropomorfna. Na primjer, utjelovljenje herojstva za stare je Grke bio Ahil, utjelovljenje lukavstva Odisej, vjernosti - Penelopa, itd.
Takvo objašnjenje povezanosti arhetipova i životnih scenarija očito je odgovaralo i Ericu Berneu, tvorcu transakcijske analize, kad je scenarijima koje je uspio "otkriti" kod svojih klijenata davao upravo takva imena. Evo nekih mogućih životnih scenarija. (Ukoliko se prepoznate u nekom od tih scenarija, bez panike - stvari je moguće promijeniti.)

SIZIF
Sizif je lik iz grčke mitologije, osuđen da vječno gura kamen uz brdo, i u trenutku kad ga dogura na vrh, kamen se otkotrlja u podnožje, i mora raditi sve iznova.
U realnom životu, to izgleda otprilike ovako: osoba vrijedno radi, dobar je učenik/učenica, trudi se u svemu najviše što može, međutim kad dođe do trenutka kad treba učiniti onaj presudni korak koji bi mu mogao otvoriti put ka ostvarenju želja, tada radi grešku zbog koje izgubi tu mogućnost (npr. vrijedni mladi menadžer koji treba pred upravom svoje tvrtke prezentirati briljantnu ideju pri samoj prezentaciji toliko zamuckuje i zaboravlja što treba reći da mu ideja biva odbijena; ili pak žena koja ide na presudni razgovor za posao koji bi joj mogao promijeniti život, a prije razgovora padne i u potpunosti se zaprlja, pa mora odustati od razgovora - ovakvih primjera moglo bi se navesti vrlo mnogo). Taj životni scenarij u pravilu se razvija kao posljedica zabrane na uspjeh, o kojoj sam pisao u prošlom tekstu. Na nesvjesnoj razini ti se ljudi užasavaju ne toliko uspjeha samog po sebi, koliko odgovornosti koju uspjeh nosi sa sobom (interesantno je napomenuti da je strah od uspjeha ponekad povezan sa strahom od visine ili otvorenog prostora). Čovjek koji u sebi nosi takvu zabranu, ukoliko postigne uspjeh, osjeća se izložen i bez zaštite, i zapravo nesvjesno traži sigurnost u svojoj anonimnosti i što manjoj razini odgovornosti.

TRNORUŽICA
Trnoružica je lik iz bajke koju je zabilježio francuski pisac Perroult. To je princeza kojoj zla vila prorekne da će umrijeti na svoj 16. rođendan kad se nabode na vreteno, ali dobra prepravi to proročanstvo iz smrti u stogodišnji san. Nakon što se proročanstvo ispuni, iz stogodišnjeg sna budi je princ na bijelom konju.
U realnosti, ovaj scenarij može se manifestirati na više načina. Prije svega, u njemu je prisutan snažan element samoispunjavajućeg proročanstva, kao što sam opisao u prethodnom tekstu. Jedan od mogućih oblika ovog scenarija upravo je taj - roditelji koji na svoju kćer prenose određenu sliku svijeta, i određeni obrazac po kojem su i sami živjeli. Pored oblika navedenog u prošlom tekstu (majka razočarana životom) postoji i ovaj oblik: djevojci je odgojem ili životnim scenarijem predodređeno da se uda vrlo mlada (ubadanje na vreteno sa 16 godina); kao udana žena i majka, pada u određenu vrstu letargije u sivoj svakodnevici (stogodišnji san) iz koje se trgne u zrelijim godinama, kad nađe ljubavnika (princ na bijelom konju koji je budi iz sna) - da ne bi bilo zabune, sličan scenarij postoji i u muškoj varijanti. Jedna još mračnija varijanta ovog scenarija je slijedeća: Djevojka/mladić nosi u sebi ideju kako je život nakon adolescencije besmislen - i u 16. godini ubada se na narkomansku iglu (vreteno) te pada u "stogodišnji san".

IKAR
Ikar je lik iz grčke mitologije, koji je sa ocem Dedalom, inače slavnim konstruktorom, uz pomoć krila slijepljenih voskom pobjegao iz labirinta, međutim, ponesen ushićenjem letenja previše se približio suncu koje mu je rastopilo vosak na krilima, te se survao u more i poginuo.
U realnosti, ovaj scenarij možemo vidjeti kod ljudi koji su, gonjeni očekivanjima svojih roditelja, razvili ambiciju koja nadilazi njihove psihofizičke sposobnosti, i koja ih u stvari na kraju dovodi do nekog oblika samouništenja, bilo u psihičkom bilo u fizičkom smislu. U ovom scenariju vidimo djelovanje naredbe na uspjeh - dakle, osoba koja pod svaku cijenu želi postići nešto iznad svojih realnih mogućnosti. Ovakav scenarij može se prepoznati kod velikog broja poslovnih ljudi, naročito kod tzv. radoholičara - oni sami sebe tjeraju na psihofizičke napore koje na kraju nisu u stanju podnijeti.

PROMETEJ
Prometej je također lik iz grčke mitologije. To je titan koji je bogovima s Olimpa oteo vatru i donio je ljudima, a bogovi su ga kaznili time što su ga okovali na liticu iznad mora, gdje mu svakog dana orao jede jetru, koja mu ponovo izrasta tokom noći.
I ovaj scenarij nije toliko rijedak u realnom životu. Što je najzanimljivije, u mitskoj je verziji Prometej vrlo pozitivan lik koji se žrtvuje za čovječanstvo, međutim u verziji iz realnog života scenarij Prometeja uopće ne mora biti naročito pozitivan. Kako je to moguće? Evo kako. Jeste li ikad upoznali osobu koja brine o nekome, ili barem govori kako brine o nekome (članu obitelji, supružniku i sl.), i koja svakog dana naglašava koliko se on/ona muči i žrtvuje za tu osobu, koliko joj daje i pruža, a zauzvrat ne dobiva gotovo ništa? Ako jeste, onda ste se susreli s modernom (i negativnom) varijantom Prometeja. Zašto negativnom? Zato što je životni scenarij te osobe upravo takav da od nje čini "patnika", a za nju je smisao te "patnje" upravo u tome da joj okolina to prizna, tj. da dobije potvrdu o tome koliko se muči. U toj je priči manje bitna ta osoba za koju se naš moderni Prometej toliko žrtvuje, a puno se veći naglasak stavlja upravo na tu "žrtvu."

PEPELJUGA
Pepeljuga je lik iz bajke, sirotica koja živi s ocem, zlom maćehom i njezine dvije kćeri. Kad otac umre, maćeha i njene kćeri počinju iskorištavati Pepeljugu, međutim, intervencijom pokojne majke inkarnirane u vidu dobre vile, pepeljuga na koncu upoznaje princa i vjenča se s njim.
Scenarij Pepeljuge vrlo je čest - svi oni (i muškarci i žene) koji vrijedno rade i trude se u životu, očekujući da će im u nekom trenutku intervencija viših sila poslati princa ili princezu na bijelom konju da ih izvuče iz ustaljenog obrasca života, spadaju u ovu kategoriju. Često je riječ o osobama sklonim sanjarenju koje su naučile da se na ovaj način suočavaju sa životnim poteškoćama. Taj scenarij nije toliko autodestruktivan koliko može biti ograničavajući za ljude koji žive po njemu.

Kao što smo već rekli, ovakvih scenarija ima onoliko koliko ima i arhetipova (likova iz bajki i mitova), a oni pak imaju onoliko varijanti koliko ima i ljudi na Zemlji. No, ukoliko vas muči pitanje kako izaći iz takvog začaranog kruga, imajte na umu slijedeće: čovjekov život nije linearan, već cirkularan. To u prijevodu znači da se ne kreće pravolinijski od rođenja do smrti bez mogućnosti da se nešto promijeni kad se već dogodilo, već da u bilo kojem trenutku možete promijeniti svoju prošlost - naravno, ne u fizičkom smislu, već u smislu vaše interpretacije te prošlosti. Naime, ako zamislimo uobičajenu, staru sliku o čovjekovom umu kao kazetu koju moramo dugo vremena premotavati da bismo došli do pjesme koju želimo čuti, novija otkrića o umu i njegovom funkcioniranju kažu da je on puno bliži CD-u, tj. da u bilo kojem trenutku svatko od nas posjeduje mogućnost da direktno dođe do "pjesme" koju želi slušati, tj. do događaja u životu koji želi naučiti gledati na drugačiji način, te promijeniti vlastito iskustvo bilo kojeg događaja.

Ispričavam se što koristim meni mrsku rutinu kilometarskog cepeja, preleti tekst da vidiš o čemu se radi..Ako ti smeta, obriši..

Pusa, Ete, i hvala ti :) citala sam od Bernea koju igru igras, ovu drugu nisam. I poznato mi je to gradivo, ite zabrane i dozvole, no ovo tvoje je sazetak svega i dobro je opisano. Nek sam si ponovila ono sto sam znala, i naucila sam nesto novo :)

Zanimljivo mi je razmišljati o tomu. Postoji li netko u vašem životu kojem ste tako lojalni? Neka veza koja i nije prekinuta? A sve ostalo je samo usput?

Napravio sam reset u glavi i zaboravio sve od prije. Tjelesna bliskost ne
znači ništa, kao sport, wellness i SPA je..Prava Bliskost je uvijek duhovna
u smislu Solu Mate..:)) Sa većinom prijatelja sam u dobrim vezama, a emocioalna
veza je nešto najkompliicranije u životu, jer tek tada čvojek upozna sebe brzo,
a to za većinu ljudi nije ugodno..:))

postoji li obrazac po kojem nismo nikome lojalni više, al sve je i dalje usput?

potok, taj ti se obrazac zove "emocionalna potrošenost u funkciji dobi",haha

bome, dobar opis :))
mene sam zanima jesam li normalna :))

hvala, moglo je i bolje...:P
Normalna si ako je potrošenost iskrena, a ne loš izgovor...:P
Svaka prirodna potrošenost postaje normalna statistički, kao što je normalna starost, bolest i smrt..
Ali nije normalno da je žena potrošena u emotivnom smislu bar prije svoje osamdesete....:P
Emotivni apacitet žena je veći negokod muškaraca, što se dugovječnosti istoga tiče...To je genetika...:P

sama ću si dati 'clean bill of health'

malo strošena u 48oj, ima prostora za još?

Ja sam bila jako ljuta na bivšeg kad smo se rastali, jer sam njega krivila i krivim za raspad braka, one fore o jednakoj krivici mi ne drže vodu. Uvijek je netko više kriv.
A ljuta sam na njega zbog sebe, ljuta sam na njega, jer me postavio u situaciju da moram okolo tražiti ili biti na raspolaganju ili se stavljati u nemoguće situacije s nemogućim ljudima ili na kraju krajeva biti sama...ma fuj...naravno, ne bih više mogla s njim, ni prije nisam mogla, ali njega krivim za to. Točka.

potok svakopraviloimaizuzetaka...:P Nadam se da ti ne spadaš tu, i da je tvoja preferencija "usputnosti" samo obrambeni oklop kojim si balzamirala svoju emotivnost zbog eventualnih trauma koje nisi odradila...:) (ma zezam ko i uvijek, al volim se igrati...:P)

imam i ja svog Žiku Živca Juicy, ja sam ljuta radi djece i današnje situacije, i bocnem ga tu i tamo, jer niš drugo ne mogu...
srela sam ga nekoliko puta u zadnjih par tjedana...vidim mu mržnju i netrpeljivost u očima, a nije mi jasno zašto, vele drugi, zato jer misli da je tebi dobro ???

Đusika, po bilologističkim teorijama (koje nemaju veze sa humanizmom) za čovjeka je zdravije biti sadist nego mazohist...Isto tak je "zdravije" nametati krivicu drugima nego preuzeti odgovornost za svoj dio sudjelovanja..
Svaka čast i čestitke na "zdravlju" ove vrste...:)

Ono kaj ne valja u priči što "zdrava" mržnja prema bivšem partneru i ocu svoje djece donosi nužno kao kontrapunkt tragično nezdravi mentalni sklop potomaka koji stvarni nisu krivini za što....Teško je rasti u ozračju majčine mržnje prema ocu bez nepopravljivih oštećenja...

Plava, ovo je samo dokaz da je dobro završilo po tebe...
...i za mene je završilo, ajde, ne kažem dobro, ali bolje sama, nego s njim, ali sam ipak ljuta na njega, jer me doveo do toga...
...mrzim ga i nikad mu neću oprostiti što mi je omeo planove da ostarimo zajedno i budemo skupa u starosti, zbog toga što mi je to učinio...
...i mada netko može pomisliti da sam suviše radikalna u toj svojoj mržnji, on vjerojatno ni danas ne kuži šta je napravio, i unatoč tome da je svjetski stručnjak u polju u kojem radi, glup je ko kurac u ljudskim stvarima...

ete, ja imam kćeri od 38 i 35 godina, kad smo bili skupa s njima, brak je bio dosta dobar, 26 godina bila u braku.

ovo o neodrađenim traumama, mi veli i moja prijateljica, 'Gestallt psihoterapeutkinja, ona bi mene secirala čim pokažem malo bijesa prema bivšem,...ma daj...to je zdravo, pa neću se valjda pretvarati...:)

a ne, Ete, mi smo svi civilizirani i dostojanstveni vrlo :)) mal mi zlo od toga, al odrasla sam, mogu glumiti...:))

Ide mi na nerv da on blago teleće ne kuži šta je napravio i u čemu je pogriješio...
...on je samo radio za dobrobit obitelji, jebte, nit me tuko, nit se kurvao, nit se opijao...
...samo jedan detalj koji ne mora nekome značiti ništa, u 26 godina braka, nikad nismo bili u kinu ili kazalištu skupa, iz Pule je, nikad nisam bila s njim u Areni...

Dobro Đus, tvoja djeca imajusreću što ih rzvod nije zadesio u djetinjstvu, kad su daleko ranjivija, već kao odrasle osobe..Naravno da nije svejedno u kojoj su dobi djeca kad je nastupila rastava..

moje je (u najgorim godinama valjda), na žalost, nije bilo dobro, al sad je :)
recimo...:))
odo ja, malo se brčkati...:))

potok, ne radi se osuzbijanju bijesa, nego o volji da taj bijes transformiraš u nešto što je manje toksično za tebe, kjaznam, u empatiju? prema bivšem? bez obzira na to što to u prvi mahizgleda kao mission impossible...Ali već sama odluka da bijes transformiraš čini trigger da se ta promjena u svijesti doista i dogodi...A bijes kojeg imaš učini bezličnim, bez sadržaja, kupi boksačkuvreću i udaraj umjesto gimnastike...

Zamjeram mu što je bio emotionally unavailable, nikad prisutan, ma šta se događalo samnom i djecom, praktički sam bila sama u svemu, nije kužio kad me boli glava, nije kužio kad sam depresivna i zašto, tresao bi me i rekao, snaga volje, snaga volje...
...emocionalno me je zanemarivaoi gušio, control freak...dakle, ništa opipljivo...nije mi jasno šta sam bila mislila kad sam se bila udavala za njega, jer smo toliko različiti...a obožavala sam ga, dan vjenčanja bi je bio najsretniji dan, jbg

Ete, lakše reći, nego napraviti...ne znam za plavu, ali u mojem slučaju taj bijes traje već jako dugo...možda da sam našla neku zadovoljavajuću vezu, mislim jesam, ali ja sam tu, nisam s njim (advokatom, kapetanom), tko zna šta će od toga bit, prekratko je trajalo, dakle, još ne...možda ću mu (bivšem) i oprostiti, stvarno ne znam, ali još nisam...

no worry Et...iznojim ja svoj bijes, ako je to uopće bijes...da ne bi ispalo da čovjeka mrzim, meni je žao što je sve tako ispalo, al ne razmišljam ja o tome baš...sad se radi o oonim bazičnim stvarima, to je lova, preživljavanje, potrebe djece i na tom je fokus, drugo ništa nije važno

i naravno, moje potrebe :) al obzirom da mi je nadimak u intimnom društvu Carica, dobro stojim, hahaha
šala mala :)

Plava, ipak si ti mlađa, u boljem si položaju od mene...
...e da, ja sam još ljuta što sam u ovim godinama ostala sama, nespremna, povrijeđena (i uvrijeđena) i što se moram natezati ovdje s uspaljenicima koji 'bi me lizali satima', bate...

Samoća sama po sebi nije loša stvar i ja sam se navikla na nju i zavolila je, čak i uživam u njoj, povremeno, ali povremeno mi nedostaje društvo, ako za ništa drugo, za izlaske, social eventse, iako s bivšim ni to nisam imala, dakle, još mi više fali

:) treba to kanalizirati kak veli Et,
imaš lijep život, komadi su tu, zdrava si...:)

a ove bedastoće ovdje, zanemari...

kužim te, nisam ni ja imala niš od toga u braku, sad je pregršt, s društvom koje mi odgovara, sve smo tu negdje, sličnih životnih okolnosti, muškarci dođu i prođu, mi ostajemo

Većina ima bivšeg/u ili više njih,što živih što mrtvih.
Nose ih sa sobom i to je prirodno.Bilo bi neprirodno
da ih zaboravimo.Samo važno je znati da ne postaje
dvije iste osobe,svi smo mi različiti.Zato ne treba u
drugom/oj tražiti bivšeg/u niti ih porediti.Važno je
bivše ostaviti tamo gdje im je mjesto i da naši osjećaji
prema bivšima ne utječu na odnos sa sadašnjim.

Žalovanje,ne žalimo sebe,ne žalimo bivšeg/u.
Žalimo navike i uspomene i to samo ako je veza bila dobra.
Ukoliko nije bila dobra ne žalimo nego se radujemo što
je veza završila.Što je više navika i lijepih uspomena to
je žalovanje duže.Ko želi kraće žalovati treba otići iz
okruženja gdje je bio sretan,negdje gdje ga ništa neće
podsjećati na bišeg/u.

Lojalnost.Priznajem samo dvije lojalnosti.
Lojalnost prema sebi i lojalnost prema partneru/ci.
Šaranje kako si to Coko napisala nije lojalnost ni prema
sebi ni prema partneru.Lojalnost prema majci,ocu,setri
ili prijatelju,nema nikakve veze s ulaskom u neku ljubavnu vezu.

Eto toliko od mene i mog viđenja teme ovog bloga.
Kao što sam rekao,svi smo mi različiti i za nekog
drugog ne važi ovo što sam ja napisao.

hm...nisam čitala sve komentare al eto mog! jest, lojalna sam sebi...a ispada da sam najdulje (još i danas) lojalna svom ex drugom pokojnom suprugu? jer, očito sam s njim najviše bila ja, najviše mi je dao...mene...sebe. jer još i danas mjerim druge po njemu na način da se sjećam kako je on to činio (vrhunski) ono što mi je bilo važno, a netko npr samo otaljava. i normalno da me danas teško može itko impresionirati npr odlaskom na ćevape ako sam obišla sve vrhusnke restorane bivše juge! nije stvar u restoranima niti u klopi...govorim o detalju kad nešto činimo dobro i kad nam je to mjerilo svih stvari...nakon! muškarac može biti visok, nizak, mršav, debo, ćlav, kosmat...meni skoro pa svejedno! ono po čem ću ga pamtit je način na koji se ophodi prema meni? za to imam neke "uzore" koji su uvijek tu...i dotični ili padaju ili prolaze na tom ispitu? bitno je koliko netko u nama ostavi traga i promijeni nas do neprepoznatljivosti...jer to znači da nas je "priveeo" upravo nama! no to znači da moraš imati povjerenje, ljubav...da bi se tako dao! nažalost, to ne doživjeh zadnjih 15 let naovamo...onak uzajamno. onako kako je lepa smoje rekla za svog pok. smoju; rekao je da voli više mene nego sebe, a kad netko to kaže...hm...ne laže!

hm...đusi, zanimljiva mi ta tvoja mržnja...jer nešto slično i ja osjećam prema ovom svom pok ex drugom suprugu! nisam mu oprostila to što je dopustio (ili bolje rečeno, bio kriv) što smo se razišli i što nismo dočekali lijepu starost zajedno. jer, voljeli smo se jako, imali smo sve (matrijalno smo vrlo dobro stajali, da ne kažem on i odlično), moje kćeri su otišle (jedna se udala a druga je studirala i bila pri kraju i odlasku)...dakle, trebali smo dočekati jedan krasan penzionerski život. zdravlje nas je služilo jako, imali smo fenomenalne intelektualne družbe i bili smo dovoljni jedno drugom. nismo imali prijatelje, ali smo puno putovali i išli okolo...bilo nam je prekrasno u onom dijelu koji je bio ok. ono drugo što nije bilo dobro, nažalost razdojilo nas je. e tu je on trebao učiniti taj korak i to promaijeniti..da bi bilo dobro! pokojni je, al još mu zamjeram što sam eto tu, što se jebem sa plaćom i moram radit, što ne uživamo zajedno u mirovini etc...no, tako je valjda moralo biti!