Putovanjem po galaksiji riješite se stresa.

"Zlo je često jače od dobrog. Zlo je dio naše prirode; lako je biti zao, banalan, spontan; zlo ne iziskuje napor ili otpor. Zlo uvijek bira prečicu.
Dobro je, naprotiv, dug put, usamljenički, neravan i težak, nerijetko neshvaćen; to je put na kome se često posrće...
Ne postoje dobri, postoje samo svjesni ljudi koji prihvaćaju taj put, ljudi koji odbacuju površnost konformizma i zamke predrasuda, koje često rastu u umovima naizgled slobodnih pojedinaca, takozvanih 'antikonformista'.
Dobro je često veoma ozbiljno. Ignorirati to saznanje znači sebe osuditi na život u spoljašnjoj i ispraznoj sferi egzistencije.
Ne može se biti dobar zato što je to u modi, zato što nam to odgovara ili jednostavno iz lijenosti.
Dobrota je put koji podrazumijeva disciplinu i uzdržanost, promišljenost i snagu.
Jer, dobrota, kao i ljubav, traži snagu, ogromnu duhovnu snagu."
Suzana Tamaro

jel to rekla baš ta suzana tamaro ili si to izmislila?

Jel ja tebi ličim na nekoga ko izmišlja ?

bas pase ovaj zapis jutros ocica, krelec provocira kao i obicno, nevjesto kao :)))

Jutro Lady.. :))

Ma krelec teško da može više išta isprovocirati... :))

provociram ili ne, al ovo brte mili nije ni za pučku školu

Znam krelec... zato ti jesi.

Moj majka i otac su voljeli sve ljude. Kakav je to iscrpljujući teret bio, vidjeli smo mi sa strane . Težaj križ, a vlastiti izbor. Nisam ih mogao pratiti.

Uvijek su za svakoga imali nekakvo jebeno opravdanje. Da li su bili na dobrom putu? Ne znam. Nema ih više, a nisam našao odgovor...

Medo, za tebe bi bio to teret, za njih je bio njihov izbor , jer im je tako bilo lakše.

Nema apsolutno dobrog, ni apsolutno zlog. I to je dobro.

Ustvari, to je odlično tko to može bez žrtvovanja sebe i svog smisla.

Vidiš, oni su mogli.
Većina nas ne može, što ne znači da smo zato zli.
Zlo je kad prevagne loše.

Zlo je i kad ne znaš da je prevagnulo loše!

I mirne savjesti pičiš dalje...

Misliš da mirne savjesti piče dalje?

Teško... i rijetko. Većina umiruje savjest opravdanjima.

Neke moje primjedbe koje su korijenje našle u godinama rata, čovjek je poništavao jednom rečenicom ( i za mene, ali i za sebe ). " Što ti znaš po kakvom sam ja zadatku bio u Njemačkoj?! ") A stavrno, ne znam! Postoje realna opravdanja koje se vremenom pretvore u istine i umire naše duše....