*Babinjak*

...Val sam upoznala kad je imala 18. Mlada djevojka, isklesana tijela, tamne kose i prekrasnih, velikih zelenih očiju.
Do tada, već se 8 puta pokušala ubiti. Ruke su joj izrezane..onako...rekla bih da više nema mjesta gdje bi mogla napraviti novi ožiljak.
-Dobro Val, ja sam suicidalna...pokušala sam to 4-5 puta do sad. Zadnji put je bilo zamalo, ali tada sam doživjela prosvjetljenje..i pitala se...isuse, koji me to vrag tjera na to. No..koka...ja to obično zapnem na teškim životnim pitanjima. Pitam se, što je toliko odustajuće u tvom...mladom životu???
-Dosada. Dosta mi je dosade!! - reče ona umorno
-Dosada? Pa...ne čini mi se tvoj život dosadan. Prvo, zanimljiva si i nikad ti ne fali društva. Imaš brižne i bogate roditelje, koji ne dopuštaju da osjetiš 'recesiju', odlična si u školi...krećeš na fakultet...izgledaš mrak! Ovako, sa strane...hm...izgleda poželjno većini ljudi!!! Otkud dosada?
-Ne shvaćaš..zar ne?
-Ne!
-Dosadni su mi ljudi...ljudi...sa svim svojim potrebama, zahtjevima, uvjetima. Toliko se grče i ne prežu biti sitni prevaranti, kako bi dobili komadić zadovoljstva a da zauzvrat ništa ne daju. Toliko su ogorčeni sobom...da to prenose na srdžbu prema ..sad već bivšim prijateljima, obitelji. Toliko opterećeni 'imanjem'...nečega, što ni sami ne znaju hoće li ispuniti njihove snove...a najzad, razočarani onime što moraju žrtvovati da bi to isto i dobili. Sebičnost...pusta sebičnost ih je odvela u ponor zlurađa, depresije, jada...zavisti..hladnokrvnosti, apatije....
...mislim da nisu samo zaboravili....nego se bojim da nikad nisu ni znali...da je u davanju najveće zadovoljstvo! Što više daješ...više dobivaš..sreće. ...
..umorna sam od njih. Njihove priče su predvidive, dosadne....a ja sam nemoćna da ih razuvjerim u razmišljanjima!!

s velikim iznenađenjem sam je gledala nekoliko sekundi...ne vjerujući da je iz ove mlade djevojke...proizašlo nešto tako mudro!

-Kad si ti to shvatila? To...o poimanju svijeta..društva..? - malo sam zamuckivala
-Još kao mala djevojčica. Kad sam imala prijatelja bez noge i slijepog psa.
-Hm...da?...pojasni..
-Moj prijatelj zvao se Darko. Rođen je s batrljkom. Njegovi su postajali sve siromašniji u pokušaju da mu nađu najbolje liječnike, vrhunske proizvođače proteza, posebne krevete, odjeću, hranu, igračke, obrazovanja...bla bla. Toliko usredotočeni na njegov nedostatak...osjećali su se bolje ako su znali da daju najbolje od sebe.
Ako mene..ili njega pitaš, on uopće nije imao nedostatak. Bio je sasvim običan dječak sa snovima...koji nisu imali veze s njegovim fizičkim izgledom. Njemu njegov nedostatak nije bio problem.
Igrali smo se s mojim psom. Kao što rekoh, ništa nije vidio...ali je imao vrhunski sluh. Pomoću sluha i njuha se kretao. Sporo..ali uspješno.
Darko ga je volio natezati za uši...a ovaj bi sretno mahao repom.
Znaš, moj pas je s nama živio 11 godina...i bio je sretan pas. Uvijek u društvu, mažen, pažen...omiljen. Nikakav nedostatak nije imao.
Moj Darko je živio 16 godina, jer je na žalost s ocem poginuo u automobilskoj nesreći. No, ako mene pitaš, bio je sretan. Nikakav nedostatak nije imao.

-Hm...naježila sam se...dobra priča. Shvatila sam poantu...
-Nadam se da jesi....jer ljudi obično počnu s 'da ali....'....a to me dodatno rastuži.
-Ti si dakle, tužna zbog toga što ljudi ne razumiju da su važni baš takvi kakvi jesu, a ne posjeduju li nešto ili izgledaju li vrhunski? Slažem se....dodala bih i to, da je možda najvažnije što ne znaju da ne moraju biti ispunjeni njihovi sitni, osobni egoistični uvjeti da bi usrećili nekog drugog.
-Da! Ne smiju se, ne rukuju, ne razumiju, ne tapšaju, ne slušaju...samo se odmjeravaju i uvjetuju u morima takozvanih kompromisa...ad kojih nitko nije sretan.

-Je li netko tebe uvjetovao nečime?
-Je i nije. Prvo...čine to svakodnevno. Drugo, odolijevam se uvlačiti u to 'dam ti koliko mi daš, ili manje'..sranje. Ili jesi ili nisi...samo čovijek!!
-Razumijem. Fali spontanosti. one brzopotezne...iz srca.
-Eto...dosadilo mi je živjeti u takvom svijetu.
-Hm...ok, već si shvatila da ga ne možeš promijeniti. Postoji li način da nađeš svoj put kroz takav svijet, kakav je? -iznenadim samu sebe...jer i sama popizdim na nešto..što me obeshrabri do...gašenja.
-Postoji.
-Da? ..pa? - zatečena sam.
-Da igram po njihovim pravilima.
-Hoćeš li moći?
-Ne znam. Želim biti slobodno sretna...a ne utučena i jadna, jer tako raspoloženje društva nalaže: budi jadan jer je nezaposlenost velika, budi ljut jer politika krade, budi ljubomoran jer netko posjeduje nečega..više, budi hladan jer je netko obolio, budi nezainteresiran kad je netko zaljubljen, budi drzak kad ti netko pokaže zanimanje za tebe, budi ohol kad je u pitanju novac, budi umoran kad te dijete vrbuje nekom igračkom ili pitanjima, budi brz na jeziku kad ti netko takne ego...itd. Ne znam hoću li moći to.
-Bi li pokušala pronaći ljude slične sebi. Ako ništa drugo, sigurna sam da ćeš ih naći...jer, tek ti je 18. Meni je puno više...pa sam sve bolje i bolje ljude upoznavala tek kasnije u životu!
-Naravno da ću pokušati. Radim to svaki dan. Dok mi ...ne dosadi! - nasmije se...

otada sam imala iznimnu potrebu slati joj sms prije spavanja...da je volim, da je važna...i da joj želim ugodne snove.

Jučer su je našli obješenu!

sretno Val...nadam se da već uživaš s Darkom i svojim psom. R.I.P. V.H.

:(

.

-----