Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

On ima 86 godina.
Liječnik je, u mirovini.
U načelu je zdrav, samo malo slabije čuje i teže se kreće po stanu, uz pomoć hodalice.
Živi sa kćeri.
Ona je blizu 60.
Radi godinama u pravnoj službi jedne naše velike firme.
Nakon posla kuha sebi kavu, zapali cigaretu, daje ocu jogurt sa udrobljenim kruhom, smješta ga udobno u njegov krevet a ona sa šalicom kave i cigaretom odlazi u svoju sobu.
Nakon nekoliko odgledanih emisija, pomaže ocu da čovjek prije odlaska na.spavanje obavi toaletu, daje mu tablete, skuha mu čaj, malo porazgovaraju.
Kad se otac smjesti za spavanje, pas, mala mješanka se smješta uz njegove noge i kćer može nastaviti svoj večernji ritual.
Priprema što će obući sutra za posao, tuširanje, krevet, knjiga...
I tako opet sutra...
Upoznala sam ih preko prijateljice.
Ona je patronažna sestra, počela je kod njih dolaziti prije par mjeseci.
Prijateljica naviknuta na svašta u svom poslu, bila je ipak zgrožena situacijom u stanu kada je prvi put došla.
Doslovno se jedva probila do pacijenta.
Kroz brdo časopisa, knjiga, odjeće, kutija.
Isti dan je ugazila u pseći drek, nasred dnevnog boravka.
Nakon obrade pacijenta, sjela je sa kćeri u boravak da porazgovaraju što i kako će ona raditi kada dođe svaki put.
Moja prijateljica svoj posao jako voli, s takvom stručnošću ali i ljudskošću i toplinom brine za svoje pacijente.
I pravi je mudrac, dobar psiholog.
Nakon nekoliko posjeta pitala je ima li nekoga da joj pomogne u brizi oko oca, osim jedne starije susjede, koju je svaki put zatekla u stanu kako donosi ručak od doma.
Osjetila je kako kćer silno voli svog oca, osjetila blagost u njenim riječima dok govori o njemu, ali i nemoć da sebi pomogne.
I tada se otvorila.
Imala je idiličan život.
U tom krasnom peterosobnom stanu živjela je kod svojih roditelja, ona, kćer jedinica, sa svojim mužem i njihovom kćeri.
Majka nikad nije radila, skrbila je za svoju malo.obitelj a otac je zarađivao dovoljno za pristojan život.
Završila pravo, zaposlila, udala, rodila kćer.
Ona i muž su radili.
Majka je kuhala za sve njih, vodila kućanstvo, brinula o unučici, nekako je sve funcioniralo.
Dobro su se svi slagali, oni su imali svoj dio stana, privid odvojenog života, unuka je češće spavala kod bake i djeda u svojoj sobici, nego uz roditelje.
Sve je krenulo niz brdo prije 4 godine kad se njena majka razboljela i vrlo brzo umrla.
Ona, koja nikad nije kuhala, brinula za kućanstvo, razmišljala što će i kako sutra pripremiti, odjednom je pala u depresiju.
Muž je očekivao svaki dan ručak, kao i prije, popodnevne razgovore sa ženom uz kavu.
Sada se ta žena odjednom našla u puno uloga u kojima se nije nikako nalazila.
Previše se od nje očekivalo.
Tuga za majkom, žal za prijašnjim životom, kćer koja završava fakultet i jedva čeka otići od doma, muž koji svaki dan sve više kasni s posla, otac koji s nikim ne razgovara.
Rezultat, kćer odlazi sa dečkom van granica, muž ju ostavlja i traži razvod braka.
I tako ona već par godina živi kao robot.
Prekrasan građanski stan u centru, sada izgleda kao da ne žive ljudi u njemu, kao da je vrijeme stalo.
Samo su si prokrčili put od kreveta, do kupaone, male kuhinje...
Prije dva mjeseca moja prijateljica im je poslala svoju susjedu, mlaďu udovicu, koja dolazi svaki dan po 3, 4 sata.
Pomalo sprema, svaki dan im skuha.
Gospon otac se rasplakao kad je prvi put na stol stavila mahune i faširance.
Ne sjeća se kad je tako fino nešto domaće pojeo, a kuća miriše kao dom.
Oni su zahvalni za svaki ručak koji ona skuha, za svaki odlazak u dućan, pometen pod, raširen veš, raskrčenu terasu da mogu uživati na suncu kao nekad.
Kćer i dalje ide k psihologu, i dalje je u depresiji radi svega, radi, to ju spašava da ne razmišlja previše o životu.
Kakav je bio...i kakav je sada.
Imala sam potrebu napisati istinitu priču u kojoj nema previše romantične ljubavi, uzavrele strasti, dramatičnih odlazaka.
Ima samo života.
Onog koji svaki dan živimo.
Ispočetka.

odrasla žena koja to nije

jutro :)

Znam još jednu takvu.
Poznanica moje majke.
Ista stvar, samo nju muž nije ostavio.
Ona čita knjige, u mirovini je, svaki drugi dan kupi pečenog piceka u konzumu, napravi juhu iz vrećice i čudi se mojoj majci kako ova radi štrudle, domaće rezance, zimnicu.
Moja majka to počela raditi u osnovnoj školi.
Mislim da nije problem u kuhanju i spremanju nego osjećaju da skrbiš za nekoga, da donosiš sitne odluke, da planiraš male stvari i da to pomalo učiš u hodu.
Jutro, meija :))

Život nekad podsjeća na galiju.
Ponekad je teško obaviti najjednostavnije stvari, a tako je mala razlika između dvije krajnosti.
Prostor u kojem ljudi žive ogledalo je unutarnjeg stanja ukućana.
Dobro je što je gospođa iz priče potražila pomoć. Oko nje žive ljudi koji su joj voljni pomoći (susjeda koja nosi ručak), gospođa koja sprema (za naknadu, ali si međusobno tako pomažu).
Ljudi misle da moraju biti supermeni i problem im priznati da ne mogu sve stići.

Zato su obitelji dobra stvar. I proširene obitelji koje imamo kroz prijatelje.
Bit će to bolje, mali pozitivni pomaci ohrabre čovjeka. Kad vidi kako je progledao neki dio stana, poželjet će i sama riješiti neke stvari koje je dugo odgađala. Nije ona stara, samo nije sretna i preplašena i usamljena. Posložit će se.
Bitno je da je krenulo na bolje......

nemam baš previše razumijevanja za ljude kojima je jednostavnije staviti palac u usta i čučnuti i kut nego se uhvatiti rješavanja problema

Nitko od nas ne zna što ga čeka iza ugla i kada mu se može dogoditi da se jednostavno preda.
Nismo svi jednako snažni. Nismo svi ni odgajani da budemo snažni.

Bilo je tu puno gubitaka na koje se teško naviknuti.
Čovjek se teško navikava na smrt majke.
Kažu nikad.
Bitno je da ide na bolje....

depra je koma.

Ovo čak nije priča o obitelji u pozitivnom smislu, nego priča o međuovisnosti, nesazrelosti, egoizmu i nesnalaženju u drugačijim uvjetima

a ništ ne fali ni kuhanoj hrani iz konzuma, nit juhi iz vrećice. Samo se treba sjetiti kupiti ju.

Tko u današnje vrijeme ima vremena razvlačiti štrudlu? Možda kad si na godišnjem. (mene uglavnom jeza hvata od čišćenja kuhinje nakontakvih pothvata)

ok, nismo
a kaj kad nas životne okolnosti prisilile da izađemo iz svog okvira kao jedina mogućnost za dočekati slijedeće jutro, slijedeći mjesec?
ili ostati na mjestu?

Ak ti patronažna sestra treba reći da zaposliš nekog za pomoć u kući je prejadno stanje..

pitam se kaj bi bilo kad si to financijskine bi mogli priuštiti? Umrli bi od gladi? Nehigijenskih uvjeta u stanu?

Kažu da nije sramota pasti. sramota je ne ustati.
Ali ne nađu uvijek svi snage za ustajanje.

Pokojna gospođa majka je izgleda odradila svoju životnu zadaću žene i kućanice, ali nekak je fulala u ulozi roditelja.

Ane, čest je slučaj u kojem roditelji zakažu, sve kroz svoju egoističnu potrebu da stvari drže pod kontrolom.
Nažalost kontrola ima vrlo krhke uzde.

znam, laj

u svima nama postoji doza egoizma nužna za onaj sirovi opstanak. samo, ovisi tko bu ga izvukao na površinu...

al ne pripremiti dijete za život je pregrozno..

ovo je meni pregrozna priča koja nema puno veze s "obitelji kao temeljem društva"

a mislim da je to prava tema bloga..ili sam opet nekaj krivo pokopčala..

ma, dobro je zna skuhat kavu i nadrobit ocu jogurt..

priča je počela onak, sjetno..a razvila se u idiotizam..

ajd, izvući će se iz depre uz pomoć psihijatra, naučila bu sama pomesti i stvari metat na mjesto, možda nađe i nekog muškarca o kojem bu ovisna (jer cijeli je život bila ovisna i ne zna, izgleda, funkcionirati drugačije), jer za sve drugo u 60-oj je malo prekasno.

držim fige da bu sve ok.

Meni je ovo potvrda da dobro radim kad ove svoje "guram".
Kuhaj...donosi sama odluke ( ova punoljetna ), jesi zaribala jer nisi pravovremeno otišla na burzu, hm...kaj ćeš sad?
Kopaj se malo sama iz svojih sranja.
A onda majčinski uskočim ako mogu.
No, shvati da mora ona potegnuti za sebe.
Da neću stalno biti tu.
Teško je voljeti a istovremeno gurati djecu u život.

Bitno je prije svega nek se ta žena oporavi, da ne osjeća krivnju i ne misli da je loša, nego nek postupno, uz tuđu pomoć, opet dobije samopouzdanje da ona to može i da dobije i feedback od uspješno obavljenih sitnica po kući.
U zgb imaju oni restorani s kockastim stoljnjacima- tamo se može kupit svaki dan ručak. Dolaze žene fino obučene i odnose sobom kući jelo. Bitno je nek sve funkcionira, treba se nekad znati i snaći.
Pretpostavljam da je žena i kreativna i pametna, ali je samo upala u teško stanje i treba joj pomoć dok ne dođe malo k sebi.
Sigurno ju je i malo sramota. Nema potrebe. Sve se to da riješiti.

Sve je to za ljude.
Ja imam dvoje djece i sasvim su različiti.
Svaki ima svoje kvalitete.
Kad sam pitala ima li problema u srednjoj kćer je kazala: Znaš li ti tko sam ja? Ja sam...i navede svoje ime i prezime- što naiđe to rješavam.

Bila pobuna u razredu oko testa iz biologije (navodno im dala profesorica test iz gradiva koje nisu učili) svud Galipolje, a ova moja 5 donijela kući. Pitam kako to, a ona veli: Drugi su bili površni.

To je njena kvaliteta.

Ovog drugog ne mogu tako "izdresirati" tako da si ne umišljam da je njena kvaliteta moja zasluga.

je, ofco, teško je "othraniti" čovjeka

sličan život, samo što je moja kućna pomoćnica 'dala otkaz', pa sam u 40 i nekoj počela glumiti majku, ženu, kućanicu, pomoćnicu, duboko uzdahnula i radosno rekla...'e ovo je tek sada život'...a onda su neki sudionici zbrisali, neki ostali
borba i preživljavanje naravno :)

rado bi vam pokazala vestu koju sam upravo skuhala, krepala od smijeha kad sam je izvukla iz mašine , ako ima netko malo dijete koje voli roza , nek se javi. :))))

vrlo malo dijete, metar visine...

:)

dolazim do zaključka da je za naše isprtke bolje i korisnije pripremiti ih za život nametanjem obaveza, nego iskazivanje bezuvjetne ljubavi i obožavanja.

od 7. godine sam prostirala veš i mijenjala platnene pelene bratu, u 10. su svi kućanski poslovi , osim kuhanja, bili, uz školu i vanškolske aktivnosti, moja obaveza, koja je ako nije bila izvršena, povlačila kaznu ili vrijeđanje. Nagrade nije bilo. Ok, mama mi nije bila mama, ali me je pripremila za samostalan život.

Plava, znači...može se prešaltati :)))

čitam u reprizi, da vidim da li mi je kaj promaklo
neš ti depresije zbog kućanski poslova
:D
imati 60 godina i ne znati kako si olakšati život?
ili doživjeti neke godine i živjeti na tuđi račun?
kaj, ni veš ne zna oprati? ili i to je još jedan razlog za depru

aaaaaaaaa

ma mene su štedili, radili sve umjesto mene, al opet sam se ritnula nekako...

nemoj Meija o vešu jer ću se naljutiti :)

ajmo sad svi past u depru
nek svatko nađe barem dva razloga, prvi bitan, a drugi nek bude u rezervi
pa bumo malo cendrali kak nam je grozno teško u životu, kak nas nitko ne razumije jer nam je npr. puknul nokat ili se susedov pes popišal na teglu cveća koju smo dobile ..ne znam za kaj
eto, potočna ima razlog - vešmašina redizajn veste :P

ja mislim da je to prkos Ovco, samo mi nemoj reći da sam nesposobna, lijena ok...:))

(trebalo mi je 2 minute za komentar, pa sam uletila u ovaj tvoj o vešu :)

vešmašina zna da ja ne volim roza...

a ja sam pomislila da si uz opkuhavanje i ofarbala na roza :)

Moj pas ima zapetljanu dlaku ispod jednog oka.
Ne znam kako to riješiti. Ne mogu to škarama, boji se.
I ne znam što ćemo sada.....

Surfam i nigdje ne piše o tome, piše odrezati škarama, ali ne za čvorić ispod oka, nego kad je negdje drugdje npr. ispod pazuha, a ovo ne znam kako ću to...ne bih ni ja da mi netko vitla škarama ispod oka i rezucka npr. donje trepavice.

Ja mislim da ovisi i o karakteru, plava.
Ti se prešaltala i prilagodila vrlo brzo i uspješno, koliko vidim (od tvojih kolača tu na blogu sline cure) a ona jednostavno ne zna, ne može, ne pokušava sama.
Možda bude, pomalo :)

e, ne znam to..pinceta? nemoj bolje slušati...:)

Ak sam i cmoljila, vrlo kratko.
Obriši suze, ispuši nos, i ajmo dalje.

polegni na bok, primiri ga, zatvori mu oko, pa onda odreži..

ajd ozbiljno: da li na vrijeme vidimo da se s nekim nekaj događa jer ni depresije nikoga ne čope odjednom?

i daj mu nagradu poslije..

Meija, vitezovi vole valjda trep trep dame u nevolji.
Pogrešno stoljeće za biti nemoćna, valjda.
Vidim, malo te razljutilo ;)

ovisi i o karakteru naravno, treba nas netko i malo pogurati i ohrabriti doduše

dok me služi zdravlje i mogu sam funkcionirati neovisno o pomoći drugih uživati ću u svim malim radostima, pomoći i biti na raspolaganju kćeri. Kada osjetim da postajem ovisan o drugima, laptop pod ruke i u dom za stare i nemoćne (stvarno ih ima lijepo uređenih i na krasnim lokacijama meni financijski prihvatljivih) na 24/7 skrb mladim i jedrim tetama (vjerojatno će mene zapasti neka oštrokonđa, ali će mi onda tako i tako biti svejedno).
Kćer, rodbina, prijatelji mogu mi doći samo u posjet da mi razbiju monotoniju.

malo?
puno!

:)

gle, imati 6 banki u guzici (ne u dupetu) i biti na nivou cendravog klinca, meni to ono, za nogu u dupe i šeći...
sorry

život nije šarena slikovnica
nitko nije od nas pretplaćen na bajku

Hoću, hvala Anerak.
Strah me da ga ne porežem. Ima rastezljivu kožu.
Ali, mora se to.

bud me podsjetio - hebemu miša, di su njeni prijatelji, familija...?
kad krenemo nizbrdo, valjda imamo nekog u životu koji će nam reći da smo fulali smjer
a za to ipak nekog vraga trebamo i dati od sebe, tim ljudima, da budu uz nas kad ih trebamo

Ženi je potrebna psihološka pomoć.
Nije to ništa čudno. Događaju se ljudima stvari. Malo po malo, pa onda misle da su upropastili nešto, pa im se učini da je sve izgubljeno, pa ih uhvati sram, pa si govore iznutra ružne stvari (najgora si, nisi dobra domaćica, nisi dobra kćer, nisi dobra žena, nisi dobra majka....). To je od stresa. Zaglavi se čovjek i ne može se izglaviti.

Kažu da je depresija stanje zaglavljenosti u traumi. Jednostavno više ne odrađuju hormoni, nego kao da si ostao zaglavljen u stanju. Onda malo ljekovi, pa malo razgovor, pomoć prijatelja i odjednom čovjek vozi opet kao Schumaher život, a do maloprije je bio hrpa bez snage i volje.

Otkud izvlačiš sve te priče :-)) .
Već sam počela čim vidim tvoj nick, uvalim se u stolac i opustim za čitanje :-)).

Zlica, moje priče su priče ljudi koje poznajem.
Istinite.
Volim ljude, volim razgovarati, volim slušati.
Samo sjednem i istresem neko sjećanje na njih...

Ovca, ne sumnjam u istinitost.
Čisto me fascinira raspon priča :-)).
Usput, to je kompliment :-)).

Hvala, hvala, skužila sam da je komplinent :)
Vele da život piše najčudesnije priče...
Meni je i dalje jedna od dražih o baki koja je umrla sa ljubavnim pismima starim nekoliko desetaka godina, nerealizirana ali tako stvarna ljubav, s obje strane...

Ovco, hvala na istinitim pričama...Šta nisi radije pisala
neku istinitu priču o sirotim usamljenim bogatašicama,
recimo u SAD ili UK koje žive usamljene sa psima u
kućama od 20 soba, koje imaju novaca, a usamljene su,
jer im je bilo previše dobro nekada u mladosti, a sada je
kasno da se promijene, a ipak im je bolje nego sirotim
staricama ili udovicama u Indiji koje društvo ostavlja da
umre..:))
Onda , životne šanse kod nas...Ajde malo napiši kako
mola biti žilav čovjek kod nas koji recimo s 30 godina
uzima stambeni kredit na 30 godina za stan ili kuću,
i mora tih 30 godina zadržati stalni posao, zdravlje i
obitelj i mentalno zdravlje...:))
A najviše bih volio da pišeš o tzv. idealnim brakovima,
jer takvog ja nisam vidio u svom životu, uvijek jedan
partner barem u mladosti zbog neiživljenosti vara
drugoga, žena ako je pametna žrtvuje se za obitelj,
onda se snaha uvijek svađa sa svekrvom, a posebna
su priča jadni nesretni buržuji, koji imaju sve materijalno
sređeno, ali su jadni nesretni bogataši u zlatnom kavezu
etikete i krutih običaja i na kraju postaju jako zlovoljni,
jer je okolina jača obično od snage volje, pa takvi
jadni usamljeni buržuji misle da ne mogu ništa promijeniti,
a čovjek je mlad dok može da se mijenja, a ne po godinama..:))

jooooj, nemojte o ljubavi samo :))

koga briga za usamljene bogatašice u sadu il jukeju?
dobro im je, ne znam zašto bi im bilo loše

Ja bih sada mogla napisati divne tekstove o ljubavi.
Poslala sam Mati poruku da sam se zaljubila i da bi moji tekstovi mogli sada biti prikladniji.
Vidjet ćemo kako će odreagirati....

U stvari činilo mi se na početku da pišeš o Vegi,
kako brine o svojoj majci i piše ružne stvari na Blogu...
Kod nje je očito da je pametna i raspisana, ali vidi se
da je imala problema u djetinjstvu, pa se ti emocionalni
problemi vuku dan danas cijeli život, kada se samo suho
bacaju životne činjenice o životu, jer kako sam napisao
kao moto svog Bloga, nije istina da volimo život samo tako,
volimo život zato jer smo osjetili ljubav, zato ga volimo...:))

Da pišem istinite priče o usamljenim bogatašicama u USA??
Ni prismrdila Americi ni silnom bogatstvu...
Ja mogu samo o malim velikim ljudima oko sebe.
O svojoj svekrvi samo najbolje...jer je divna žena.
O svom braku sam pisala.
O svojim ljubavima i tugama...i radostima i veseljima.
Samo o onome što poznajem pišem.
Dalekoooo je Amerikaaaa :))

Istina je da volimo život, ali ne zato jer smo na njega navikli,
već zato jer smo se navikli na ljubav.
Friedrich Wilhelm Nietzsche.

SRETNO PASEMI..! :))

Kao da je netko stavio prekidač za mirnoću na "on".
Da sam znala i prije bi.

o svemu nemam blage veze, možda i zato što nisam pročitao ni komentare ni sam zapis.

Bez ljubavi smo kao piljevina.
Rasuti, suhi, bezukusni ....
Ljubav je potrebna ljudima.
Kao da bi mene Mato stalno banirao da je zaljubljen ;))

Ono što je nekada život, prema istinitoj priči psihijatra:

Ti ljudi su u svom životu izgradili tvrtke, firme, bili su
uspješni, otišli su u mirovinu kao vlasnici tvrtki, koje
su ostavili svojoj djeci...djeca u Njemačkoj ih smještaju
u luksuzne staračke domoce koji stoje do 7000 EUR, a
dobijaju još 3000 EUR džeparca...Ali ti umorovljenici su
jako usamljeni i doktori pokušavaju da se oni socijaliziraju
i međusobno druže i žive život, pa pokušavaju sa
terapijom muzikom i po noći ih snimaju...Terapija muzikom
daje uspjeha i ljudi postaju društveniji, počinju i veze
unutar doma, pojavila se ljubav koja mijenja ljude na
jedan pozitivan način...:))

Pozitivni, zašto bih JA pisala o Vegi?

Piši ti o dokonim nesretnim bogatašima ako te toliko zanimaju, mene ne zanimaju.

janje , samo nastavi
blogu trebaju ovakve priče
čitamo ih
dotaknu nas

ja bi bila 'dokona (ne) sretna bogatašica, al do tada ću brinuti o karfiolu, šniclima, vešu i njemačkom vrag ga odnio

ja bih proljeće, ak ćemo već o željama :)

sve to svemir poravna na kraju balade. i meni merak da JE tako. jbg.

i, nije isto kad se samohrana majka bez posla uvali u debelu depru i treba pomoć. kao kad se sa 6 banki odrasta i uči kako se peče jaje. ko te jebe. pati sad. neko je patio masu godina pekući ti faking jaja cijeli život dok si ti u 'ladovini kontala o 'smislu života'...

Vuče :))

plače žena kraj bazena 10x10 što je fulala boju pudera za lice, već peti put. prave suze, jbt. pipneš... a ono... suza. istinska. posao, klinci, partner, imovina, sustav funkcionalan, a ona u suze. a ti ko somče se upecaš. pa udri u razumijevanje dugogodišnje. ma fuj me bilo, retroaktivno. fuj

Mmmka, jebat ga...moglo joj bit a valjda nije razmišljala da se stvari vrlo lako mogu okrenuti...

ma. pusti ovco. i sad je našla maše za kestenje da ruke ne gori

a kae mislila kad omatori, tko bu delal umjesto nje?
meni takav mentalni sklop na novu klinca koji ne razmišlja dalje od svog dupeta

A, onda bi možda bilo najbolje depresivnog čovjeka prizivati pameti s par dobro odmjerenih udaraca kundakom.
Ono... jbt mimozo oš ti kundakom ili ćeš profunkcionirati....

Ovdje se vidi koliko su neki od nas okrutni i sve gledaju samo iz svoje perspektive, samo svoje i svoje...
...ako se tko ponaša kao dijete, to su oni koji ništa ne razumiju...
...ne razumiju da postoje psihički poremećaji, horderstvo, skupljanje stvari i nebriga za sve oko sebe...
...takvim ljudima treba pomoć, a ne ismijavanje i kritiziranje...
...ne da mi se više pisati, prerano je, jedino sam zgrožena time kako se razmišlja...
...ali i šta očekivati od tolikog broja ljudi, samo se baš čudim za neke bez empatije...

:)

đusi, cijeli život je imala nekog tko je o njoj brinuo s peruškom ispod dupeta
i sad je kao u depresiji zato kaj, odjednom, treba brinuti sama o sebi
daaaaaaaaaaj...

koliko sam skužila, nije bila u deprama jer je u određenom periodu života sasvim solidno funkcionirala. kad joj se izmakla stolica, eto ti problema i kme, kmeeeeeeee

izgubio moj ujak neki dan novčanik sa mirovinom. il ga odžeparilo. uskočio buraz, sestra, sin... svi se učipili lovu da on ne gladuje. bivši alkoholičar, divna duša pjesnička jedna... jako ga volim i dan današnji bih ga mlatila, umjesto da mu pomognem.

nosao cijelu mirovinu uz sebe. na tržnicu. po kilo i pol rajčice išao. pitam ga...: a zašto nisi doma ostavio, žena ti je kući, ne izlazi nigdje? - znaš... nekako sam nesiguran kad nemam para sa sobom. a jel znaš zašto si nesiguran?? zato što su ti sad uskočili SVI da pomognu. i ti OPET u životu nećeš biti gladan. a trebao bi. da naučiš nešto. NAJZAD.

Meja, nisi ti okrutna, samo tako izgleda, meni ovo baš sliči na poremećaj osobe kojoj nužno treba pomoć...hitno treba organizer, hitno treba netko da posloži kuću, nisu svi jednako sposobni, ne može biti...naročito ti meija, koja si snažna i jaka osoba, koja sve može...i ne vjerujem da si tako kruta...imaš ti empatije, nego te ovdje uhvatio neki bezrazložni prkos...

Sjetila sam se sad onog malog Milana iz emisije Provjereno i njegovog oca koji pere malom veš na ruke, majka i žena ih ostavila, živjeli u ruševnoj kući a mali, malo slabije čuje, treba mu slušni aparat, bi samo perilicu da se otac ne muči.
Materijala za depresiju koliko hoćeš a oni guraju svoj život ne baš previše depresivno
Nego, eto, tako im je kako im je, samo.bi malo više, posao za oca i veš mašinu.
Žao je meni i ove žene iz moje priče, ali...

Ne treba čovjek imati povijest bolovanja od depresije da bi se ona pojavila u određenim okolnostima, pod određenim pritiskom. Žena iz priče imala je "seriju". Dogodilo se više stvari u seriji i njen emotivnopsihički ustroj je "popustio". Sada se nalazi u fazi samookrivljavanja i srama. Ne pomaže kada ju okolina osuđuje. Napravi se radna akcija, ženu se uzme za ruku, pa doktoru, dok proradi terapija treba joj 6-8 tjedana, onda se život može sadržajno prearanžirati da joj se epizode ne ponavljaju. Neće pomoći govoriti da je loš čovjek. Ona se malo izgubila to je sve. Podrška okoline pomoći će joj nek se nađe.
Kad god pogleda to oko sebe, taj stan koji je strašan, ona si počne verglati o vlastitom neuspjehu i tome kako je naaaajgora.
Tu malo pogurtati, napraviti radnu akciju, dok ne prorade ljekovi i ona će biti ko lutka.

Prije će pomoći: Ajd, jebagati sve je to za ljude. Idemo baciti ono što nam ne treba.

đusi, ajmo po redu, ok?
svaka promjena ponašanja koja je vezana uz psihičke probleme, traje godinama, ako nije riječ o akutnom stresu koji ljude u trenu izbaci iz cipela
koliko sam skužila iz obiteljske priče, razmažena je klinka u tijelu, sad već stare žene i ne zna se nositi s običnim svakodnevnim problemima jer je te iste probleme uvijek netko rješavao umjesto nje, a ona je živjela u svojoj komfort zoni

e, za takve ljude nemam ni mrvu empatije, sorry!

hipotetski. jel...

zašto mislite da neko sa 6- 7- 8 banki može izdržati teret 'progledavanja'?? stvarno mislite da se prosvjetljenja automatski ugradjuju u osobnost i toliko ojačaju čovjeka da ima snage osvrnuti se na tolike promašaje?? nije li to nehumano očekivati:O

juicy .. ne znam gdje ćeš naći više empatije i brige nego od Blogera. Od jedne zapuštene osobe koja nikada nije radila na sebi i sa svojih 60 godina je zatečena kao dijete kojem je ispao sladoled, do globalne brige o jadnim bogatim USA bogatim dokoličarkama kojima je život postao dosadan.
Sjeti se samo kada te zaboljelo koljeno kako je to odmah zaboljelo i cijeli blog

osobno bih gurala do kraja. ko što guram. a možda guram drage ljude njihovom finalnom krahu, a ne spasenju? di je garancija da će neko preživjeti izlječenje?

Paske, jel znaš za onu : ne možeš pomoći čovjeku koji sebi ne želi pomoći?
I ja se pitam gdje je tu kćer, šira obitelj, radne kolege, prijatelji...
Njoj je konkretnu pomoć osigurala jedino ta patronažna sestra jer je vidjela kako žive.
I to je teško prihvatila, tu gospođu.
Iako je sada jako zahvalna i zadovoljna.

e pa to, ofco!
obitelj i prijatelji su ti koji uskaču kad mi ne možemo. taman da nas na vrijeme otfuraju di treba, ak se počnemo vrtiti sami oko svoje osi

hbt ...i kak ne bi bila ljuta ne cendranje. svi ovdje znamo barem nekog tko ima debeli razlog da bude depresivan. ozbiljan. konkretan, a nije riječ, barem ne više od usputnog njurgajućeg nezadovoljstva ili šutnje - pusti me na miru

neima većih budala od školovanih budala, mogu zamisliti i kakva je pravnica...... dapače, znam jednu sličnu .

Ljudi su se otuđili Ovco.
Osobito u velikim sredinama.
Sigurno imaju neko tumačenje za svoju kolegicu ili poznanicu.
Nešto racionalno poput: pije ili nesposobna je i tome slično.

Ne treba nikoga ponižavati, osuđivati, nego pomalo.
Počelo je s gospođom koja pomaže oko čišćenja. Sada se može nastaviti podrškom i biti društvo prilikom odlaska k liječniku.
Ljudi su žilava bića, ali jako ih "ruši" osjećaj krivnje koji je utkan u odgoj ovog podneblja. Ako žena nije perfektna onda je nesposobna. Sigurno se i sama žena iz priče uspoređuju sa svojom majkom i to joj je glavni dokaz da je nesposobna kao domaćica.

Caka je što ovo ne može sama.
Ali kad se osovi onda će moći.

Uostalom nije kuhanje nuklearna fizika.
Samo domaćice od toga rade sebi spomenik.

bolje da idem off ...
čitamo se, poseban pozdrav depresivcima zbog opečenog jezika na preslanoj juhi :)

Recimo postporođajna depresija- žena odlazi u ku*ac, pored živog muža. Kako to?
Sigurno on sa svojom majkom razglaba oko toga kako mu je supruga nesposobna.
Ne radi se to tako.

kokoš nađe zrno, majmun nađe bananu, slon nađe repu
zar to ne može i ispodprosječni čovjek?
kada je lijen i kada mu se ne da, onda mu je najlakše da cvili kako je jadan i kako niš ne zna da bi mu drugi skočili u pomoć. Empatični jesmo, ali nismo glupi

Činjenica je da se sirovine teže razbolijevaju jer nemaju razvijen "senzibilitet".

Paske, vjerujem da većina nas zna što bi trebalo.
Pitanje je...tko bi trebao?
Ja znam kad moja sestra nije dobro pitam je, susjed siv u faci, izašao iz bolnice, pozvonim mu kad idem u dućan i pitam jel mu što treba.
Nedavno smo kolegicu s posla zagrlili jer vidiš da ju nešto muči, lomi ruke, šuti.
Velim ja: ajde, ovdje smo ko druga obitelj, što je bilo?
Pa se rasplače, mužu joj nisu dobri nalazi, sumnjaju na svašta, pa u razgovoru iznađemo kod koga bi mogla po drugo mišljenje.
Treba živjeti tako da se dajemo i prepoznajemo druge kad im je teško da i oni nama pomognu ili bar pitaju kako smo.

Nema žena u postporođajnoj depresiji samo hladnog muža i besćutnu svekrvu, jebate...
Ima telefon valjda, neku prijateljicu, kumu.

A gdje su prijateljice?

Sirovine i senzibilitet, ok...
Ja mislim da jednostavni ljudi ne filozofiraju o tome kako je život okrutan prema njima, nego.ga jednostavno prigle i žive najbolje kako mogu bez puno kukanja.

Prijateljice iz ove priče?
Nemam pojma.
Ženu sam vidjela jednom, razgovarala s njom 20ak minuta.
Ovo znam iz prijateljičine priče.

kad smo kod postporođajne depresije, vidjevši suprugu kako depra uzeo sam kćer i otišao u drugu sobu. Nakon dan i pol došla je k nama i uvukla nam se u krevet. Trebala joj je samo mala pauza i mir da se dobro odmori i naspava. Neš ti mudrosti......

Bud, stručniji bi rekli da to nije bila depra nego kroničan umor.
No, taj umor se lako mogao razviti u depru da nisi prepoznao trenutak i dobro reagirao.
Žene padaju u depru kad se nakon poroda osjećaju usamljeno i neshvaćeno, hormoni divljaju pa je to "dobar" temelj za svašta.
Dobar si ti muž bio :))

I sad gibam.
Baš je lijepo čitati različita mišljenja o istom, a sve normalno i bez pljuckanja i podmetanja.
Ko kaže da blogeri ne znaju kad hoće.
Ostajte mi svi dobro :)))

To je jako jednostavan problem za riješiti, ako čovjek nije u njemu sam.

samo da vas sve pozdravim i zaželim lijpo i mirno popodne :)
( oprosti,ovčice,nisam čitao tekst,pa nema ni komentara )

Ljudi su se otuđili Ovco.
Osobito u velikim sredinama...:))

Tako je Pasemi, na djelu je dekadencija, opadanje
značenja čovjeka, kod nas povezana s hajdučkim
mentalitetom i divljim kapitalizmom, nikada na Balkanu
nije bilo lako za osjetljive i senzibilne duše...:))
Odoh raditi u dvorište da ne omekšam u dekadenciji..:))

bilo mi dost doć do komenta love i jazza..tak je drago moje društv! tko ste vi da sudite o drugima? temeljem čega? svojeg jastva, koje ćete kolikoo sutra pogaziti? a da to još nit ne znate? jer ono što znate..hm...patuljci pojma nemaju! sve u svvemu priča je ok, al komentari obično ne (sad ćete reć opet da imam nešt protiv meija, al ta žena fakat bi bila ko ona žena-čuvar u aušvicu) ona bi sve potstrojila po redu i zakonu. tko zna, morti će sutra ona kucat na neka vrata nekog doma...stacinara...vrapča? ja? vi? ni? nebitno...život je da se živi a ne osuđuje, prosuđuje, dosuđuje! kava baš prija!

e moja sara, dok god ce neko takav (kao primjerak iz zapisa) ocekivati moju empatiju, razumijevanje i suosjecanje i ja cu biti kandidat za cuvara u ausvicu.
dok sam ja krvario a ona uzivala sigurno me jako zalila i vidala moje rane. Je kujac. Bila je bitna samo sebi.

Bud, bus mi pravil drustvo :)

Hbt, koji mozak. Ma da mi je takav samo na tjedan dana da se odmorim I projiciram sva zivotna nezadovoljstva na nekog s bloga jer eto, bu mi lakse. To kaj ne znam smisleno povezati napisano, ma nema veze :P

pridružujem se meiji i budvaru.

Stvarno je viša nauka kad imaš novaca, platiti nekom da ti uskoči za kućne poslove.
Depresija??
Ovo opisano u blogu nije depresija.
to je idiotizam

heheee pogni, drago mi te citati medju nama
bas sam te neki dan spomenuo u svom zapisu i evo ja o vuku, a vuk na vrata :)))))

:D, pogni...
a pomisla sam na tebe, da falis tu svojim realno ukorijenjenim stavovima :)

Idem sad past u malu depricu jer se sutra moram dic pola sata ranije :P

Mah-mah :)

nisam čitala zapis, žao mi je

nego- ovo da se gospon tata (koji sigurno imam sigurno dobru mirovinu) rasplakal na mahune i faširance mi je posebni biser.
dotični gospon si je mogel naručiti da mu to donesu iz bilo kojeg restorana, jer si može priuštiti.
može otići u prvoklasni dom.
i nije neuk, doktor je
i ona nije neuka
radi u pravnoj službi

majketimile na što mi trošimo emocije
nije niti čudno što ništa ne ostane za one kojima stvarno treba

hoćete priču moje drage prijateljice kako je ostati bez posla (firma ošla ukurac) i čisteći i peglajuć odškolovati dvije krasne kćeri??
i nikad je nisam čula da se žali.

i ja bi malo opala u depresiju
al nemam vremena.

ajd bok :)

što čovjek više radi, to je umorniji, al ne razmišlja o p....arijama...:)

iako malo se previše frajerski odnosimo prema bolesti (depresiji) , usamljenosti, bolu i nesnalaženju u ovom okrutnom svijetu :)

pogni, ako ti bog da da poživiš i doživiš npr 80 let...što misliš ( a znam da misliš) hoćeš li ovaj trkat ko sada il ćeš ipak i ti očekivat od nekog krišku kruha i neke...mahune? il si ti to deja vu? misllim, na vlastitoj koži? u vlastitom domu? i kak znaš kak će se prema tebi takvoj ponašat tvoja djeca? ili možda ipak znaš da ništa ne znaš (o tome)?

mai_sarai
ovdje je riječ o osobama iz opisanog webloga (bile one stvarne ili izmišljene) kojima MLADA UDOVICA diže životni moral.
Ne čili li ti se da su malo polupani lončići.

Nadam se da ta razmažena gospoda tu vrijednu mladu ženu koju je sudbina lupila- pošteno plate.

vara se onaj ko misli da je lako pronaći brzo, il ikada, onog lava u sebi...
ovom blogu fali link naravno...

https://www.youtube.com/watch?v=uazFfQpK5SE

potočnice, ipak i dalje smatram da ne treba bašš biti lav za objesiti veš i pomesti pod.

jebemu, napravljen je problem iz onog što svi ljudi rade svaki dan i što novac riješi bez problema.: pojesti nešto i pospremiti životni prostor.

hahaha...nije to baš tako...
meni je trebalo godinu dana da dođem sebi, nisam kuhala, prala, možda sebe jesam, ne sjećam se više :)), izlazila iz kuće, osim na posao, a i tamo sam vjerujem bila mrtvac, doma nisam prstom mrdnula, ni za sebe ni za djecu, evo iskreno...

ntko mi niije ništa dijagnosticirao, prošlo nekako uz pomoć mame, prijateljica, posla, vlastitu ..zato mislim da treba lav i za korak napraviti...

sad sam samo vrlo lijena, kako je Bud opisao..:)

sad se vrtimo oko toga da si netko može dozvoliti depresiju, netko ne može.
da nisi imala nekog tko je potegnuo oko djece i obitelji i da ti je šef visio nad glavom da izgubiš posao bi vražju mater dudila ko pura.

huh...ne slažem se baš Pogni, znam dosta primjera koji kažu drugačije, , tako da ne bi vulgarizirala to na taj način.....9

devetka mi pobjegla...:)

haaahahaa ovo (zapis) pocelo u 8.44 jutros, a jos kuha
dobra je nasa ovca ko ovca, kad nas tako lako moze natjerati na cjelodnevno blejanje, a mi kao nismo ovce (ovnovi)?
LOL

ae, nećemo valjda o ljubavi...tu sve znamo...:))

da znamo, pravi profesionalci :))))))

Vidi vas, još ovdje.
Kad vas ovako čitam i sjetim se nje i starog gospona u tom stanu, on sjetno nasmijan a ona tupog pogleda.
Kao da je odustala od sebe jer nema nikoga za koja bi se trudila.

Možemo i o ljubavi...ček da se malo prisjetim :))

ovco ne otvaraj pandorinu kutiju, ovi gore se napili od rodjendana nitko nebu isel spat, kamo li ugasio svjetlo

Mozda se i ja sjetim kad me netko odlobotomira :)

Nek oni piju, ja navalila na ostatke lazanja od ručka...a sve kao neću jesti kasno.
Ma šipak!

Plava, ma kakva lobotomija, tebi treba stručnjak za srce :)

ovco ne mljackaj, pogled mi lagano ide prema frizideru :(

Nije mi neka rijec, odlobotomizira?delobotomise? ma ne postoji ni jedno ni drugo ziher :)

Bud, ostalo.par zalogaja samo ali sam zato slistila skoro pola teglice kiselih krastavaca.

plavap .. stisni Delete, mozda pomogne?

Nek osvaja organe jedan po jedan, za srce ima vremena :)
Sad vec brbljam bzvz pa stoga idem :)

nemoj ti meni ovco o kiselim krastavcima, jos cemo morati nunati na Blogu

Iss, dijelove tijela sam mislila, ne dam organe:)
Byeeee

Plava, LN.:)

Bud, dok meni dojde do uspavanog mozga...nunati :))))

ajde vidim da je vrijeme da zatvoris zapis i ugasis svjetlo
jos bi svasta se tu dalo natipkati
LN

Ima dana...
Lijepo spavaj :)

kaže ''Vele da život piše najčudesnije priče...''
-ipak, ovčica piše .. i to jako dobro.

čitam pogni, dalje...meni ta žena zakon
hbt. da sam muško, ženila bih ju :)

i još uvijek mislite da je (opravdan) razlog za depresiju nesnalaženja u običnim životnim problemima koji to i nisu?