Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Zaljubila sam se kada nije bilo vrijeme za zaljubljivanje.
Sve okolo ludo.
Divlje.
Nepredvidivo, ne znaš kako i kamo ćeš sutra.
Nije to bilo vrijeme za ljubav, samo za duboko disanje i u koračanje uz mantru : dan po dan, dah po dan.
Sve je oko nas bilo krivo, nismo ni mi bili pravi, ali smo se prepoznali u trenutku.
I kao lavina sve se pokrenulo, nije ništa rušilo oko nas, čovjek bi rekao isti čovjek, ista žena od prije nekoliko dana, ali ništa više nije bilo isto.
To smo mi znali.
Krali smo vrijeme za dodire, naše tišine i naše oluje.
Odmicali se jedno od drugog u trenucima, jer, hajdemo biti razumni, odrasli, nije vrijeme za nas.
I opet, susret,, kao da je prošao jedan, a ne stopedeset dana bez ijedne izgovorene riječi.
"Ništa se nije promijenilo, ja se svaki dan budio i pitao se što radis i kako si"
Nije to morao ni reći.
Oboje smo sve znali bez puno riječi.
I rekli, izgovorili naglas : " Zajebi krivo vrijeme, mi smo pravi"
Budemo polako.
Dan po dan, dah po dah...
O ljubavi koju smo osjećali i disali neću.
To ljubomorno čuvam za sebe.
Znate svi onaj osjećaj kad je sve baš kako treba, kad se osjećaš uz nekoga doma, kad nema straha od pitanja, odgovora, loših dana, krivih pogleda...
Puno je to ljubavi i sreće.
A onda svemir želi sve poravnati, pa veli ne valja ni previše sreće.
Čovjek se razbahati, misli kako može sve.
I onda...nas spusti na zemlju uz tresak i sve nestane u trenu.
Veli, sad ćeš živjeti dah po dah, dan po dan malo tugujući.
Malo od sjećanja, sačuvaj tu ljubav da te grije u dugim zimama.
I njeguj male srećice.
Ova velika, žao mi je, imala je rok trajanja.

I prošlo dosta vremena...
Male srećice griju kao ovo jesenje sunce.
Čim ono ode na počinak, ako nemaš topliji kaput, zazebe do kosti.

A jesam li vam rekla da mi se čini kako je pravo vrijeme za zaljubljivanje?
Cure sve samostalnije.
Imam vremena za sebe.
Nemam osjećaj krivnje da im oduzimam mamu kada se posvetim sebi, kao prije nekoliko godina.
Znam što i kako ne želim.
Znam svoje tijelo, svoj duh, svoje misli.
Zadovoljno gledam odraz u zrcalu i najčešće mi se sviđa što vidim.
Čak postoji i jedan zanimljiv,slobodan, par godina smo razlike, poznajemo se skoro godinu dana, povremeno srećemo u društvu, par puta bili i samo nas dvoje na cugi.
Izvana, savršen za zaljubljivanje a svemir ni prstom mrdnuti.
Ne treperim kad ga vidim.
Ne smješkam se ushićena kad povremeno dobijem poruku od njega.
Ugodno nam je skupa.
Ali...ništa više.
Glava veli, moglo bi biti zgodno, a srce ni makac.
Prava ja, pravo vrijeme.
Ili ipak nije...
Dok ima onoga što me i dalje grije, ne brinem.
Može čovjek živjeti od jedne velike i puno malih srećica.
I biti zahvalan za svaki dan i dah...

eh, da..

ne ide to po narudžbi.

želim ti treperenje..

opet,

jednom

Ane, znam da ne ide po narudžbi, moram malo radi dinamike ubaciti ;)
A svima nama želim treperenje...

sreca je....

kad mami padne vise cakalade u gris, pa je cakaladniji....

Joj, pimpi...
Nisam dugo tako bila sretna :)
Znam kaj ćemo za večeru, fala na ideji!

ehh...fala...

kod nas..koji nismo skrti... fala se veli "dojdi s nama"...

nisu ni zene sto su bile :))))

:)))
Dojdi na pivu?

necu pivu!!!...ocu grisss :))

grist :))

Čokolada ili kraš express?
:)

cakalaaada... :)

btw.. ne volim bas cokoladu u kolacima.. zgadile mi je zene koje silom trpaju cokoladu u kolace...

ko moja mama orahe...

u biskvit, u savijacu s jabukama, ...vec sam joj rekao da ce mi jednog dana i juhu sipati orahe...

nije da ih ne volim, ali brate....


...i da, znam.. idu orasi u sve u sto ih stavlja....

ofcica... hvala ti na pozivu na gris i pivu... kao da jesam (samo zato sto sam se sam morao pozvati)

joj joooj..nikad ih nauciti :))

I ja velim, joooj
Ispadoh škrtica :(

no sikiriki.... samo kikiriki :)

znaš ovco da sam ti skoro prijavio blog kao nepoćudan
pa kako smiješ tako kolebati se i još o tome javno pisati
ali odustao sam, mene iste muke muče već godinama
:((

Kaj? Još jedared treba ponovit bitak?

Svako je vrijeme pravo :-)).