Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Da skinemo sva sjećanja, zore, noći, zagrljaje, ugodne i neugodne tišine, sve one nevidljive fine niti koje su nas čvrsto držale skupa.
Gledam te sada potpuno drugim očima.
Nisam gladna tvojih usana.
Ne treperim iščekujući tvoj zagrljaj.
Ne radujem se vikendu kada ćemo se smijati samo našim pričama.
Ne prebirem nervozno po ormaru tražeći najbolju kombinaciju za koncert.
Znam da sam imala plavu majicu potkošulju, preko karirana košulju i najdraže traperice.
Istom košuljom sam brisala nas znojne, od skakanja u deliriju.
A onu sam tvoju crnu majicu, sa onim čudnim natpisom, trgala s tebe opijena energijom, glazbom, mirisom Drave...
Pamtim i one mučne tišine.
I zidove preko kojih nismo mogli, znali, htjeli.
Zaustavili smo se na vrijeme, da ne povrijedimo još više jedno drugo.
Sve one lijepo i samo naše, nije bilo samo naše, topilo se kao led na vrućem dlanu.
Tako to ide kad umre ljubav, a ostanu živi ljudi.
Izvana isti, a iznutra zauvijek promijenjeni.
Dovoljno daleko smo se odmakli, da nas ne dotiču tišine onog drugog.
Puno je godišnjih doba prošlo, život nas opet zbližio.
No, ne onako kao prije.
Nikad više tako.
Uvijek si govorio da si dobar jedan na jednu, ali u većem društvu se ne snalaziš.
Nije istina.
Ostao si isti šarmer, duhovit, nenametljivo zabavan, osoba uz koju nikad nije dosadno.
Izvana si ostao isti, za druge.
Ja znam kakav si i ispod majice i ispod kože, do kosti.
Nedavno me pitali, nakon izuzetno ugodne večeri, koju smo oboje proveli u istom društvu, što se ono, onda desilo s nama?
Baš dobro izgledamo skupa.
A ti tako drag i zabavan.
I duhovit.
I pametan.
I dalje se znamo smijati skupa.
Razumijemo se.
Da ne znam ono o zidovima i kostima, i ja bih isto pomislila.
Ali, sada vidim.
Ti si divan u društvu, ali nisi dobar jedan na jednu.
Potrebno je bilo puno vremena da sve jasno vidim.

a fino ovo. al je htio! jesi li i to primjetila?

Jesi baš sigurna, sigurna da tu nema više ničega, ovči?
Pozdrav

Navukla sam se na tvoje priče :-)).

Kao pjesma koju voliš, ali ju previse puta čuješ.

Dis, nema iz kojeg kuta nije bio dobro promatran.
Nema šanse :)

Kada jednom čovjek prijeđe rijeku ne treba se osvrtati, jer nikada više neće biti isti kao prije prelaska. Osvrtanje i zadržavanje da bi se gledalo u nazad su slabosti koje nas zakivaju u mjesto i ne daju da napredujemo. S vremenom smo sve patetičniji i tražimo sve snažnije ono što je prošlo.

Ti se izgleda nikada nisi uspjela odljepiti od te prošlosti. To eto čitam u tvojim tekstovima.

eh ofco ...... voljela bi da taj dan, ili bolje rečeno, takav dan ..... nikad ne dođe.

ja bi da još treperim, još bi da budem gladna .... ma sve bi ja to. i više. još :-)

o svemu ostalom ..... vidit ću kad (ako) dođe taj dan.

ma baš si me pikla, mudrice jedna

Upravo obrnuto, love.
Prije 5 godina sam mislila da ne bih mogla biti u njegovom društvu 5 minuta da nemam neki gorak okus u ustima.
Sada ga gledam potpuno ogoljenog od svih emotivnih angažmana s moje strane.
Zato je trebalo proći vremena.

Bell, ja sam čekala dan kad neću više zbog njega "treperiti".

Miško, u tvom pisanju nema nimalo gorčine, ali ima strašno puno ljubavi. Tvoja svjest je odlučna da nema
šanse, ali tvoja podsvjest se još uvijek duboko nada, da ne velim žudi.

Ok, miško :)
Ljubavi ima u tekstu jer sam ga voljela.
Ne mrzim ga.
Samo sam sada prešla preko svega i prestala sebi i njemu nešto predbaciti.
Neću te uvjeravati u bilo što.
Bitno je ono što ja znam i osjećam.
:)

ojla :)

ima nekaj u tome kaj jazz veli - dok god o bivšima pričamo, a bilo bi dobro da se ih ni ne sjetimo, još uvijek smo tu negdje, s njima
(ili, sjetimo se - đizis, kakav je seronja bio, onako usput...i već slijedeće sekunde kao da nije nikad postojao)

a opet, kajaznam, možda pričajući o njima provjeravamo da li smo stvari uredno posložili na svoje mjesto, baš tamo di trebaju biti, pa i oni...

Ojla, meija !
Neću ni tebe uvjeravati...
Ja napisala a vi čitajte kako vidite ;)

ah ta ljubav...da mi se zaljubit...pa nek traje jednu uru, al, ono...bas bas :)))

svidjaju mi se tvoja sjecanja :))) i nacin na koji ih opisujes :)))

Sjetim se I ja bivših za koje bi nekad dala bubreg, život I šta ti ja znam šta sve ne, a sad su kao kad hukneš na staklo I gledaš kako maglica pomalo nestaje. Tu samo na tren.
Kad te sjećanja na njih ne sakate nego samo mirno premećeš slike u mislima dok biraš tikvice u Konzumu onda znaš da je ljubav umrla.
NIje tako lose kad umre ljubav, ako ju ti nadživiš. A vidim ovco da ti jesi. Bar te ja tako razumijem.

Maceha shvatila o čemu sam pisala :)

A sta mogu. Moram :)
Poslao mi je nedugo nekadasnji momcic e-mail. Nista cudno, s bliskih odnosaja smo upgrejdali vezu na prijateljski odnos. I gledam ja ta slova nagurana u rijeci I sjetim se kako bi mi nekad ta ista obicna hrpa rijeci rastopila srce, a sad nista. Cak sam na pol citanja otisla na zahod. Nema tu vise ljubavi.

A istina je da ga se nekad sjetim I svega kaj smo u 8 godina prosli. Naravno. I lijepih tu puno uspomena ima, cuvam ih brizno. Al samnom se bas kao I s njim vec dugo netko drugi u krevetu bori za pokrivac. Tako je to. I bas je dobro da je tako.

Ne palim mostove, ne mrzim, samo s nekima je bilo intenzivnije, dublje, sadržajnije, dulje pa mora proći vrijeme da možemo biti samo dvije osobe jedna pored druge :)

točno tako