Muškarci i žene...i nešto između

Tu.



Puno puta sam pomislila da je sve ovo ovdje plastično, čak niti ne reciklirano jer bi imalo kao takvo novu uporabnu vrijednost. A onda – ma daj, pa nije vrag tako crn kako izgleda.
Bome je. Kmični.

Ispalo bu da njurgam, a ne. Pa i da njurgam, kaj onda…
A možda samo jedan od dana kad mi se ne da zezati, ostavljati smajliće, komentare da popunim, sa svima vama, ovaj virtualni prostor, višak slobodnog vremena i nište više.

Mislila sam da će mi biti jednostavnije napisati kaj imam za reći, a ne ide..

Kajaznam, kad doznam, kao i vi koji ste pročitali da Kribe više nema, počnem razmišljati da je ovo sve tu fakat instant realnost, svojevrsni (ne)svjesni pomak, kao crna rupa, time out koji ne traje minutu, paralele koje se, unatoč krivudavosti rukopisa nikad neće dodirnuti.
Bio je tu godinama, na forumu, blogu. Nije ovo homage njemu jer ga nisam poznavala, pamtim ga samo kao zanimljivog lika kojeg sam s guštom čitala, i kad se zezao na forumu, pisao tu o ljubavi na muški i pomalo sarkastičan način ili bio ljut na nešto kaj mu je diglo žifce, pa se hladio na blogu, a kao da se baš ništa nije dogodilo, kad da nije dijelio ovaj prostor s nama, svoje i naše vrijeme, malo ili puno toga između.

Nisam ziher da li me kužite…

Da li bi se išta promijenilo u našim malim životima da je jučer blog ostao zamrznut na zapisu o njemu, da se nije uoklo komentiralo o više-manje nevažnim stvarima, kao i inače, podebljalo duhovitost zalijepljenim smajlićima, valjda da još zabavnije zvuče?
Pitam previše, ha?

Cendralo se ovdje na blogu za facama koje su bile, uz priznat talent, i produkt PR agencija i medija, ostavljali su se dirljivi komentari o njima, potrošilo se tko zna koliko papirnatih maramica za suze koje su klizile niz tužna lica, jer bez njih svijet više neće biti isti.

Miša mu, ode kolega s bloga i ništa.
Pa da, on nije bio selebriti. Nije bio netko uz čije ime bi i naš nick dobio na dodatnoj vrijednosti, kao kad se tugovalo za W.Huston ili A.Winehouse.

Empatični smo kad je riječ o malim izbjeglicama, dijelimo fotke tužnih sudbina tih malih ljudi, društveno-socijalno smo senzibilizirani, i sami na granici plača, jer eto, cijeli svijet plače, pa moramo i mi.
Ili je jednostavnije kolektivno pustiti suze? Bolje? Humanije?
Klinci u Nazorovoj su isto tako mali tužni ljudi. I oni trebaju našu ljubav. I prije će nam vratiti osmijeh, zagrliti nas, čak i čvršće nego kaj očekujemo, ali o njima ne bu bilo postova na fejsu, lajkova, priča…

Zbrda zdola ovo zvuči, ha?

Čini mi se da smo postali krnji kao ljudi. Da sve što još osjećamo, negdje se zadržava na površini i lako se ispere…ili ga pogurne slijedeći zapis.

Htjela bih da smo drugačiji.
Htjela bih da smo jučer zašutjeli na blogu, zbog Kribe koji je bio dio ekipe.
I zbog nas samih, da jedni drugima pokažemo da ovo ovdje nije potrošno, prolazno i da nismo samo par slova uz nick, poznavali se međusobno ili ne….

Ja jos uvijek zvacem svoju tugu, namigujem mu narancastim okom, pricam s njim o glupostima, svadjam se cak.
Napisala sam ovdje malu crticu jer ni sama ne znam gdje bi. Drago mi je da ga se sjecas i da ti je bio drag. Drago mi je da te dotaknuo svojim pisanjem.

Meni je žao što ga nisam čitala, tada..
Odlaze dobri ljudi.
I ovdje i tamo.
Na nama je da ih ne pustimo iz nas.
Da sačuvamo kao dragocijenost, to nam nitko ne može uzeti.

Znas kad sam ja prvi put osjetila tu otudjenost. Davno dok sam jos bila na Facebooku. Preminula je jedna djevojka/zena. Imala je raka, lijecila se, ali nije uspjela...
Nisam ju poznavala ali me jednom dodala za frenda jer smo se skupljali oko istih profila.
FB jako brine da ne zaboravimo neciji rodjendan. Notifikacije pljuste.
I tako je dosao i njen rodjendan. A ljudi koji se tako cucali na njenoj listi prijatelja. obasiplju ju hrpom cvijeca i lijepih zelja i smajlica.
Ne znaju...ne znaju da je preminula. Ni ne provjere kome uopce cestitaju rodjendan.
Sve je brzo, automatski. Nema osobnosti, samo hrpa imena i slika.
Odavno nisam na FB, a sumnjam da cu se i ovdje dugo zadrzati.

ofco, nadoknadi. imaš kaj za čitati...
(na popisu je najčitanijih blogera, lakše ćeš ga tamo naći)

sad si me podsjetila..ima tome par godina kako je otišla jedna zadranka. tu s bloga
bilo je suza, bilo je teatralnih komentara njenih (blog) prijateljica, a žena je bila mrtva mjesec dana u svom stanu kad su ju pronašli
meni, da se frendica ne javi do kraja dana, a kužim da se s njom nekaj događa, lupam na njena vrata...

a možda imam krivi stav prema prijateljstvu...

sjećam se kribe s bloga.
duhovit i vispren.

pogađa me.
odlaze ljudi...a vršnjaci.
svima nam je opomena to.
kaj ja znam...da se opametimo na neki način.
da riješimo neriješene stvari s djecom, roditeljima, prijateljima, koje smo ostavljali za sutra.
da udomimo psa, da zasadimo drvo.
neš...

ja ću pokositi vrt danas. prije zime.

meni se baš nekak sve skupilo ovih dana. sranja tu na blogu, frendica koja je opet solo, a volim ju ko sestru, sveki i njegova tvrdoglavost, a ne kuži da zdravstveni problemi ne bu prošli sami po sebi, pa jučerašnji dan...i mi seronje na blogu

inače, o društvenim mrežama.
posljednji korak do otuđenja.

jučer sam mamu zagrlila. bez ikakvog razloga....

(Lastane, kaj mi je, zakaj sam cmoljava?)

zlatka, meni je to grozno, možemo se ovdje zaebavati, gledati preko plota, svaštanešto, ali jučerašnji dan je puno o svima nama rekao
nismo ok...

razbibriga dokoličara, eto, to su društvene mreže.

meija :)

ma, ovisi kako ih koristimo. meni fb u poslu dosta znači. i do jednog sam došla povezujući se s ljudima koji su mi dali priliku da pokažem kaj znam
ali da je sve ostalo instant, je

ovo je i samokritika, ne samo kritika.:)

da, zato je dobro pisati u množini, da me opet netko krivo ne gleda i ne čita ono kaj ne piše(m), po starom dobrom običaju :P

i ta fejk humanost - skupljalo se za emigrante, uplaćivalo se na kajaznam koje račune, valjda da kupimo bolje mjesto negdje, jednog dana kad dođemo, a ne bi za 100 kn kupil susedu špeceraja i otfurali mu vrećicu voća

njah...njurgam...

Zaljepila sam si kribinu sliku u uredu. Stojimo na Zrinjevcu i grlimo nekakvu kartonsku kokos. Izlozba neka.
Ulazi mi sef u ured, nesto mu pricam i vidim da mu je pogled stao na toj slici. Kribo i ja se blentavo smijemo i grlimo kartonsku kokos. A ja se trudim bit profesionalna, pricam mu pametne stvari. Oci mi krvave od placa jer tek sam saznala za Igora, stiscem slinavu maramicu u ruci, blentavo se smijem na slici...
Ne bi me cudilo da je sef pomislio da sam na teskim drogama.
Doduse, zove se Jesus...ako on ne razumije, nece nitko!

gore zlatka o mikrosvemiru, ovom našem, tu
a i onaj veliki sve poravna, znaš to, i tvog šefa i Zrinjevac kokoš...i vas dvoje, negdje ;)

Prijatelj s fc, prota iz života ( bio sam u Preobraženskoj na njegovoj mladoj misi , supruga i ja, jedini katolici koji ček ne znaju da se vjernici u hramu dijele na dvije strane...lijevo su žene a desno muški ) je samovoljno odlučio otići ( ne bi mi to nikad palo na pamet pomisliti za njega ) Redovno sam u fb igricama dobivao zahtjev za pomoć i objave u njegovo ime Poslao sam mu par chat poruka . Nije mi odgovorao a ja mislio...ima posla. ) I onda , ovih dana, netko ili nešto na mojoj stranici fb stavi članika iz večernjakove crne kronike; Objesio se pravoslavni svećenik pred sam Božić. I popizdio sam na fejs. Pa deset mjeseci komuniciram s mrtvim čovjekom. Zar na fb ne vide da nekog nema a moro bi proć...i nema ga jučer i nema ga danas....

Medo, koliko znam, treba poslati fb adminima zahtjev da se ugasi profil. vjerojatno to može samo familija, uz neki od dokumenata, smrtovnica, valjda...

(Virtue mi je još uvijek u vip-u. koliko ima ovdje mrtvih duša?)

Nije važna virtuala, nije važno dopisivanje, nije važna ta jedna kava, ma nije važna ni realnost...u što se maskiramo i na što ličimo...mi, ljudi, čovjekoljudovi?! I kad postanem potpuno bezosjećajan, neki terapeut će se pitati....ma neće se ništa pitati. Uvalit će mi nešto od 10 mg i jedan zombi više...

Oprostite, šta je sa Kribom? meni je u vipici,nisam čitala jučer...

zapravo nema ga

ma nije valjda,mačehu čitam..........

zato i ovo moje danas, Medo...

i znaš kaj, sva sranja koja se događaju zadnjih tjedana, tamo negdje, tu, daleko, blizu, zatvaraju me u moj mali svijet. i sretna sam zbog toga, da postoji - da se mogu zavući u njegov zagrljaj, da mogu zagrliti ljude koje volim i da znam da je to jedino važno...

čitamo se...budite dobro...

(bis, umro je u 46-toj godini)

idem...

?????????? pa daj nemoj sad ići.......ma kako

Biserna, preminuo je 3. 11., svega par dana nakon svog 46tog rodjendana.

........ajme žao mi.........bio je divan virtualac:-(

Bio je divan covjek i u tijelu. Njegova necakinja skuplja sve price koje je napisao (na FB uglavnom) pa ce pokusati objaviti knjigu.

Vjerujem, iako ga nisam upoznala ali ovdje- sva naj .

-- i u praćenom blogovima mi nestao:-(

Nisam ga čitao (tada-2012-nisam ni postojao ovdje),
ali vidim da je čovjek imao priličnu žicu za pisanje...