Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Pjeva Balašević.
Ni ja ne volim zimu, ni snijeg, ni promrzle prste i ledeni nos.
A jednog davnog siječanjskog dana, sva virozna, sa herpesom na usni, sjela sam u kvartovski kafić čekajući prijateljicu.
Grijala ruke i nos iznad vruće šalice čaja.
Pored mene je uz svoju ritualnu kavu i cigaretu sjedio moj susjed.
Malo sam o njemu znala.
Samo da je doselio, sam, prije par mjeseci.
I da je živio u zgradi do moje.
Sretala sam ga u liftu dok idem kod ove koja sada kasni.
Nasmijao se, pozdravio i pitao jel se može preseliti za moj stol, jer njemu stalno puše dok otvaraju vrata.
I da se napokon upoznamo, svako malo srećemo jedno drugo.
Čim je počeo razgovor, ja sam znala da ima u njemu nešto.
Jeste se kad zaljubili na prvi pogled?
Ja sam tad...nakon 5 minuta razgovora.
Samo sam mislila o tome kako se ljubi.
I kako se krasno smije.
I uopće mi nije smetalo što puši.
Mislim da sam totalno blesavo izgledala, ko zatelebano tele.
U jednom trenu mi je sinulo da mi je friz bio koma, uglavnom raščupan od kape.
Da imam na usni herpes i da svako malo ispuhujem nos.
Lude žene!
I još mislim o ljubljenju.
Došla ona moja u pravi čas, susjed se zahvalio na društvu i stolu i otišao.Prije odlaska je rekao da moramo otići na pravu cugu, da se bolje upoznamo.
Druga cuga, nakon tjedan dana.
Da skratim, od tad se više nismo razdvajali
Kasnije mi je priznao da nije ni primjetio da sam imala herpes, ni kakva mi je kosa, nego je uživao u mom društvu, da sam sam brbljala i smijala se.
Pričali smo tih pola sata kao da se poznamo dugo.
Ne znam što me okuražilo.
Njegova direktnost?
Bila sam opuštena, kao da pričam sa starim prijateljem.
Često se sjetim tog zimskog dana.
To su valjda oni trenuci kada je sve bezveze, kada razmišljate što ćete sutra kuhati, jel trebate uključiti mašinu bijelog ili šarenog veša, kad imate roditeljski, srijeda ili petak i uopće vam nije ni u peti da će vam život krenuti u sasvim drugom smjeru.
Zbog jednog susreta.
Jednog kašnjenja.
Zbog stola za koji ste sjeli
Zato ja ne volim zimu.
Niti januar.
Jer me sjeti kako dobro može biti, a onda vam drugi glupi trenutak sve to odnese.
Nitko nije kriv.
Što je sve otišlo.
Tako je moralo biti.
Tako je lakše preživjeti one druge trenutke, kad se lomite.
A ne znate gdje boli.
Jer...boli sve.
I da, možda sam zbog toga danas nešto direktnija.
Pa posegnem.
Usudim se.
Da se ne bih kajala.
A ovi trenuci, poput čaja i pravog ili krivog stola, malo ih je.
Čuvam ih.
Duboko u sebi.
I griju me.
Kad mislim da je najhladnije.

dobro mi je ovo ovci .. da, svi mi imamo svoj "antifriz" i za najvece zime, radi toga se valjda ne smrznemo na mjestu, vec idemo dalje :)

antifriz :)))

hahahaa neka ti bude na umu, ne popravljaj frizuru, nosi antifriz-uru

Pričao je jednom jedan muzičar kako je na početku svoje karijere bio na nekoj turneji po tadašnjem SSSR-u sa Mirom Ungarom koji je već bio zvjezda u opadanju.

Održali su zajednički koncert u nekom od gradove te goleme unije i te včeri se dogodilo zaista nešto posebno. Publika i izvođači kao da su disali jednim dahom.

Kasnije je Miro prišao ovom mom frendu i rekao mu: "Zapamti ovo što se večeras dogodilo. Takve stvari se dogode svega nekoliko puta u životu."

Frend je pomislio šta ovaj stari prdonja sere, ja to mogu kad god hoću. Međutim, puno godina kasnije priznao je da je Miro bio nepogrešivo u pravu.

Dogode se tako neki trenuci u svakom životu s vremena na vrijeme. Kao da se spusti vilinska prašina i sve odjednom dobije čaroban sjaj. Zapamtimo ih za čitav život, a svaki puta kada ih pokušamo namjerno ponoviti razočaramo se.

Stoga treba čuvati uspomene ali ih nikada ne treba prizivati da se ponove.

Love, ti trenuci ostaju u prošlosti.
I ne mogu se ponoviti.
Jer nismo isti mi, nije isti onaj pored nas.
Dobro si to primjetio, čarobni su, najposebniji.

Bili smo još gotovo djeca, srednjoškolci. Pratio sam je kući. Poljubili smo se. U tom trenutku čitavo moje biće pogodio je strahovit potres. Nikada prije niti poslije nitko me nije tako poljubio. Čak ni ona, koja me kasnije poljubila još nebrojeno puta. I danas zatreperim kada se sjetim tog poljupca.

Ne očekujem ništa, ali bih bio neizmjerno zahvalan nebesima da me takav potres zaljulja još jednom u ovom životu.
Doživjeti takvo nešto pravi je blagoslov.

Slažem se s jazzom...bilo bi to lijepo opet doživjeti...da ostanemo u tonu s ovim mjestom..da se zapali Iskra :-)

Da se ne bih kajala :-)). Moj moto zadnjih dosta god :-)).
Ili ... Prema Talmundu svi ćemo jednog dana pred Stvoriteljem odgovarati za sve užitke koje smo u životu propustili :-)).