Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Nije ovo pravo mjesto, ali moram istočiti sebe večeras.
Jedino i pravo mjesto je srce.
Tu je tvoj dom.
Tu smo savili gnijezdo.
Od grančica donešenih sa svih strana.
Nespretno zapletenih.
Samo se slagalo bez razmišljanja.
I nitko nije znao kamo to vodi.
Hoćemo li zapaliti vatru i izgorjeti ili se ispreplesti do neprepoznatljivosti.
Gdje počinjem JA, gdje počinješ TI.
Više nismo ni pokušavali saznati.
Sjetim se da si jednom rekao : "Mislim da sam te upoznao u pogrešno vrijeme"
"Nema pogrešnog vremena, sve je baš kako treba biti, tada bismo bili možda pogrešni mi".
Tad mi je sinulo da sam negdje pročitala kako svi tražimo neko savršeno biće koje bismo voljeli i bili sretni s njim.
A nije tako zamišljeno.
Dva nesavršena bića se prepoznaju i stvore samo njima idealan svijet, bez obzira od kuda i kakvi vjetrovi pušu.

Oprostite mi na trenutku slabosti, ali uvijek je tako kad se sjetim datuma koji želim zaboraviti.
I zato ne volim siječanj jer me podsjeti.
Na nesavršeno vrijeme ljubavi.
I na naše grančice...

A vidiš,ja sam savršen.
Nemam tih problema.

Dogodi se i prava ljubav ponekad.

Dogodi se i prava ljubav ponekad.

Dogodi se,izi :)

Žaljenje za onim što nije bilo. Tko/što je kriv? Uvijek kažem: Da je moglo biti, bilo bi. Ali, miče li to želju? Želju za onim čega nema?