*Babinjak*

Nitko se ne sjeća kada točno i zašto je Joe dobio nadimak Joe-baksuz a ponajmanje sam Joe. Bio je nesvjesno pomiren s tim nadimkom da se baš nikad nije zapitao što znači 'baksuz'. A nije znao.
Iako su mu se neobične stvari događale tijekom čitavog života, Joe je uvijek imao isti san. Postati gradonačelnik svog rodnog, voljenog grada Knina.

Prošle godine umrla mu je majka. Jedini, do tada, živući rod. Tog ljeta, kninsku dolinu pogodila je nesnosna sparina a temperetura grada skočila je na visokih 40 st.c. Zapravo, ništa neobično za tu kotlinu Dalmatinske zagore.

Joe je ispekao veliki komad vratine na staroj, trošnoj tavici i pritom opekao šest prstiju. Jedan od šest je počeo i krvariti. Zna Joe da negdje u kući postoje flasteri, ili barem zavoji. Otvorio je sve kuhinjske ladice i trpeći bol, nespretno prekopavao po njima. U svakoj se nalazilo po nešto jedaćeg pribora, drvenih ili metalnih suvenira iz doba njegove obitelji, kojekakvih papirića..požutjelih, starih, na kojima se jedva naziru nekakva slova. Bilo je tu i raznih insekata, kao i prašine, mrvica svih boja..pa i paučine.

U kupaonskom ormariću pronašao je losion poslije brijanja, star barem 15-ak godina, neke nabubrene i smrdljive aspirine, šampon za kosu od koprive u deformiranoj plastičnoj ambalaži i kist za bojanje kose.
Dovraga, gdje su flasteri?
Joe nije osoba koja će potrošiti puno vremena na nešto što ne daje brze rezultate. Izlazi van i sa štrika skine opranu, poderanu kuhinjsku krpu i njome nevješto omota svoj ozlijeđeni prst.

Skip je podignutih ušiju i veselim radom svog repa nepomično promatrao komad mesa na tanjuru. Joe je krajičkom oka shvatio namjeru svog psa i baš kad je krenuo spriječiti njegov lopovski naum, zazvonio je telefon, ugrađen jednim, već vidno izbijenim vijkom iz zida.

Zvali su ga iz Ureda za izgradnju grada i uređenja okoliša. Zaprimili su njegovo pismo u kojem je iznio plan poribljavanja mjesnih jezeraca, pošumljavanja ratom i požarima uništenih šuma i izgradnju dječjih vrtića za djecu iz okolnih mjesta. Željeli su razgovarati s njime, jer upravo je najavljen primamljiv iznos državnih poticaja.

Sastanak je predviđen za kasno-podnevne sate zbog vrućine.
Joe se nikada previše ne uzbuđuje. Barem nije do sada. Blago se osmjehnuo kutom usana i pogled usmjerio ka svom spremljenom ručku.
Skip je baš progutao zadnji zalogaj sočne vratine i veselo se obliznuo. Joe-baksuz ni u tom trenutku nije svoj nadimak povezao s događajima, koji su ga snašli. Iz hladnjaka je izvadio sušenu češnjak-kobasicu, izišao na trijem i pogledom bačenim na obronke Dinare, čvrsto odgrizao golemi komad, koji je dugo žvakao.

Nekoć bijele Starke, traperice nošene tri dana i polo majica s natpisom 'Croat' uobičajena su Joeova poslovna odjevna kombinacija.
U pretincu svog starog Forda Oriona, držao je svu dokumentaciju i pripreme svojih ideja. Uputio se na sastanak ne očekujući konkurenciju.
Ipak, u gradskom uredu, dočekao ga je konkurent. Zalizani lik iz Kaštel starog, s nešto dječjih brčića pod prćastim nosom. Kragna košulje bila mu je visoko podignuta uz vrat, a strukirani nastavak uredno pospremljen u crne hlače na crtu. Bio je to Boro Burgija, sin starog Miše, koji je poginuo kod Dubrovnika. U automobilskoj nesreći.

Trbušasti načelnik ureda, prosjedi starčić nabrekla nosa i popucalih kapilara na licu ,silno se oduševio Borinim izlaganjem plana. Bilo je više nego očito da će Borin plan biti podržan, odobren i primjenjen. Ono što je, kasnije u prepričavanjima iznenadilo sve koji su čuli, bila je Joeova reakcija.
Naglo je ustao iz klimave stolice, u par poteza pobacao sve sa stola te se na isti i popeo kako bi načelnika uhvatio za kragnu i onda mu…bijesno pljunuo u lice. Na odlasku mu je opsovao mater i tresnuo vratima.

U lokalnoj konobi sjeo je za šank i naručio bevandu. S kap vode.
Konobar, vremešni vlasnik iste, potapšao ga je po ramenu i pitao Joea tko li mu je danas pomrsio račune. Joe je dugo razmišljao o odgovoru pa napokon izustio: Balote!!!
Konobar se široko nasmijao, onako s olakšanjem. Jer, mislio je…sigurno je u pitanju djevojka ili novčani problemi.
-Hajde, bar za to uvijek postoji revanš! – mudro je savjetovao konobar, lašteći neku čašu već pola sata.
Tko bi se nadao da će taj savjet Joeu zapravo dati novi polet. Odlučio je boriti se, ne predati se.
Kod školskog kolege, koji je držao tiskaru u gradu, naručio je izradu letaka na kojima će biti prezentiran njegov plan za Knin i okolicu u usporedbi s Borinim planom. Namjeravao je to podijeliti svim građanima i seljacima, kako bi si osigurao podršku u nastojanju sprečavanja trošenja novca na Borin plan – izgradnju 13 svečanih poligona za balote.

Ubrzo je neumorno svojim starim Fordom, s 4-5 rupa na karoseriji, od metaka…iz rata, jurio vamo-tamo i dijelio svoje letke.

Nakon nekoliko tjedana, nazvao ga je Boro i predložio da se nađu u selu Validžići, podno same Dinare kako bi popričali o udruživanju.
Joe je pomislio da to možda i nije loša ideja, ako bi se imalo dovoljno novaca za oba plana. Osim toga, znao je da Boro već ima podršku pa bi uz njega i Joe mogao ostvariti ciljeve u svrhu poboljšanja života u Kninu.
Sjedio je na kamenom zidiću kod ulaza u selo i promatrao pogrbljenu staricu s osam koza kako spretno korača po kamenjaru.
I dok se pitao ima li koga svoga ta starica, je li joj tko poginuo u ratu ili je napustio u masovnom odlasku ljudi prema Zegrebu, Splitu ili Europi…nije ni primjetio da se samo par metara dalje, zaustavio crni Mercedes s hrđavim blatobranima.

Brzinom munje, iz auta su izašla trojica krupnih muškaraca, u crnim majicama i maramama povezanim preko noseva i usta. Sva trojica u rukama su imali metalne šipke.
Kad je Joe okrenuo glavu prema njima, slijedeće što je vidio je bilo crnilo. Odjednom je izgubio i sluh…a prije nego li je shvatio da ga tuku metalnim šipkama, osjetio je kako mu se oštri rubovi kamenja zabijaju u lice dok leži na tlu.

Probudio se nekoliko sati kasnije. Već je bio sumrak…a u daljini, čuo je jedino zrikavce. Pokušavajući ustati, ugledao je svoja dva zuba u lokvi krvi ispod sebe…a ubrzo je shvatio i da je potpuno gol.

Ja znam Jozu Palipojatu

I znam zašto je dobio nadimak Palipojata

Priča nije loša. Fino si je isplela.

Malo je urbano hejterska..

A to je, mislim, realna opasnost kojoj se nesvjesno izlažemo.
Urbano hejterstvo.

U maloj zemlji, koja nema tako puno različitih "stilova", skloni smo suditi prema vanjštini.
Ono..točno znamo kako izgleda netko sposoban.

Sposobni izgledaju urbano.

ok..ima tri varijacije ta urbanost.
1. skupa poslovna obleka
2. vješto nabacana hipsterska obleka
3. smart casual

i pas-mačka-riba moraju imati američko ime :)

Uostalom, masi je premijer "uspješniji" samo zato kaj loše govori jezik.

Opasno je to.

Dva su razloga (po meni)
Prvi- nema nikakvog dokaza da načini koji pale drugdje pale i kod nas
Drugi- odijelo ne čini čovjeka

Istinski sposobni ljudi su sposobni u svim situacijama. Prilagode se. A to kaj su sposobni ne znači da su pozitivci :)

Naprotiv (rekla bih kad odvrtim film)
Što su sposobniji, više je onih koji će izvući nekaj negativno iz svega kaj ovi naprave.

Pogotovo u turbulentnom vremenu.

Jer je (zbog ljudske prirode) uspijeh neminovno kombinacija dobrih i loših stvari.

A i marketing..
joyo Palipojata nikad nemre ništa učiniti u zajednici iz koje je potekao nadimak.
Zato ga je i dobio. da se obilježi.

jebemu..nemre netko kog od milja zovu Pero Kockar bit ministar financija:)

To je ono dobro što bismo trebali prigrliti iz ruralnih krajeva.
Nadimci sa smislom.

sažet opis.
Preporuka.
sve.

i tak..puno je sitnica na koje ne obraćamo pozornost. A možda bismo trebali uvježbati kako se gleda nešto šire, dalje i dublje.

Npr.
Ako klince nazovem imenima djedova i baka.. Jesam li primitivno tradicionalna ili je iz toga moguće izvući nešto pozitivno?

Ili, što poručujem ako ih nazovem po likovima iz sapunica?

Ako me zovu Linguza..mogu li voditi grupu ljudi kvalitetno?

Ma..i o priči gore.
Mogu li isfurati vrhunski projekt koji će pogurati zajednicu ako u ormarićima i ladicama imam smeće?

Zabrazdila sam:))
Znaš..jučer sam namjerno napisala ono za mercedesa. Kladila se sama sa sobom kakve će bit reakcije.

Urbano hejterstvo je jednako opasno i nazadno kao i primitivizam.

Treba se toga osloboditi.
:*

e, baš ti hvala na priči. Ufurala me u super misli :)

sad brijem kako ovdje jako dobro osjetimo ljude.
I mislim da jako dobro znamo kaje nekom jača, a kaj slabija strana. I onak..prihvatimo to zdravo za gotovo. Kao da su se ljudi rodili baš takvi kakvi su sad.

Umjesto da pokušamo kod sebe izgraditi nešto dobro a prepoznati (i ako se može) neutralizirati loše.

wow.
:)
bajbaj
:*

copy maila Iskrici:

Odite više u tri pičke materine! Platio sam, a nemam pristup blogu, a ona fuksa pasemi može vrijeđati i prostačiti javno! Kakvi su to kriteriji! Pasemi očito redovito puši Mati!

hahaa bozo
u smislu "ja napisala a vi si mislite......"

heh božo....sviđa mi se tijek tvojih misli. Ja si mislim da Joe ima najveći problem u tome što ne kuži..ni zakaj je baksuz ni kaj i kak treba napraviti. Nije dovoljno samo imati viziju....da bi postala stvarnost...OBVEZAN ti je support, koji moraš osigurat. Joe zapravo ...ne voli raditi. A izgleda ni razmišljati :)

:)