Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Koliko sebe često propitujete?
U posljednje vrijeme analiziram prije svega sebe, kao roditelja.
U odnosu na dijete koje se bori sa svojom krizom identiteta.
Ne pitam se gdje sam u prošlosti pogriješila, jer vratiti se ne mogu, živimo u sadašnjem trenutku.
Propitujem se o odlukama koje danas donosim, o riječima koje danas izgovaram.
Jel sebično analizirati sebe, a fokus treba biti na njoj?
No, njen život uvelike ja kreiram, određujem, utječem na njega.
Moja krutost ili popustljivost.
Moja strpljivost ili naglost.
Moja tvrdoglavost ili blagost.
Jutros sam se probudila i gledam ju dok spava.
Ona proživljava malu osobnu buru u sebi, proživljava tek sad naš razvod, nedostatak oca kao podrške i potpore.
Najradije bih ju takvu snenu zagrlila i rekla kako će sve to biti u redu.
Te bure su sastavni dio života.
Nekome se brod zaljulja ranije, nekome kasnije.
Onima koji su neiskusni i nespremni sve izgleda crno, bezizlazno, konačno.

A zapravo želim reći da smo jučer imale krasan katarzičan dan.
S lakoćom smo pretočile težinu u normalan razgovor.
Završile ga sa smijehom.
I ostavile muku iza sebe, ko teret od sto kilograma.
Nastavile kroz dan kao da ga nikad nije bilo.

Vrtim se u krug, analiziram, razmišljam da u krivo vrijeme ne kažem opet krivu riječ, nego prešutim, progutam ju, u nedostaku prave.
Vrtim se u krug, a djeca rastu.
I stalno se analiziram kroz njih.
Njihove postupke, njihove odnose sa drugima.
Nekad sam ljuta, ali često se glasno smijem u sebi kad vidim kakve su predane prijateljice, odgovorne i radišne.
Kad sam ja bila klinka vrijedilo je kako ne valja djecu hvaliti previše da se ne pokvare.
Ima i u meni ostatak toga.
Vjerojatno ih trebam i više hvaliti jer ih u njihovim glavama, u burama koje prolaze, poljuljano samopuzdanje i previše samokritičnosti i tako ne maze previše kroz život.

Da, analiziram, propitujem, preslagujem svakodnevno...
A samo sam krenula piti kavu i zatvoriti vrata od sobe da ona može spavati, subota je...

Jutro ovči! Mislim da to, kao roditelj i trebaš raditi. Nezainteresiranost za svoje postupke (ono, kakvi su takvi su) sigurno nisu vodilje pune ljubavi prema svom djetetu.
I ja sam neki dan mlađeg izvukla iz škole i odvela u prirodu na klopu. Puno problema muči našu dječicu....a ono što me najviše bode..je to što ponekad zaista ne znam najbolji odgovor i nemam uvijek najbolje rješenje! :(

Pam, ti trenuci nemoći su najgori.
Ja sebi tada velim : "budi uz njih i voli ih, strpljivo".
Nije sve na nama da odrađujemo.

Da, do nekih spoznaja moraju i sami doći...stvoriti svoje mišljenje ili stav...izgraiti se na temelju vlastita iskustva....ali kao roditelj...ponekad se osjećaš beskorisnim zbog toga :/

Koliko često sebe propitujem?
svakodnevno

svjestan sam da ne mogu ništa vratiti, a nebi ni htio, ali sam od onih koji pokušavaju učiti iz grešaka. Na žalost gotovo u pravilu svojih.

Krelec :))

Ja nikad ne bih htjela vraćati vrijeme. Nego...svako malo pročitam da puno ljudi živi s nekim osjećajem krivnje. Jbt...jel' to istina?

nisam tako riječit pa ću kratko ..
za mog tigra sad je kasno za nekofundamentalno formiranje sad mogu samo udarati glazure..
ali cijeli moj roditeljski vijek sam se trudio da sa tjeram da razmišlja svojom glavom , ako i pogriješi da je pogriješio zbog svog razmišljanja (naravno da mu to "nabijem na nos " hehe ..), da gleda oko sebe i razmišlja a ne da prepisuje , i danas volim kad nešto ne zna traži sam a ne čeka mene ili majku ,
uvijek je vladao princip mrkve i batine, pohvale i kritike ( iskreno uvijek se više pričalo o kritici ali da se izvuče pouka i da se ne ponavlja )
do sad je sve pet , a slijedeću jesen imamo završni ispit ja kao otac a on kao zrela osoba ..odlazimo na faks u drugi grad ..

Mislim da sma čitala u celestinskom proročanstvu - treba imati onoliko djece koliko ima odraslih u obitelji, tako da na svako dijete dođe po jedan odrasli. Jer to djeci treba. Kod mene je dva na jedan, i to je iscrpljujuće. Imam boljih dana, a imam i bome onih kojih se ne sjetim rado. Srećom djeca imaju svoj samostalni nagon za preživljavanjem, po meni je važno ne ugušiti taj nagon. Sve ostalo kako ispadne.

Nedavno sam napisala blog o mom sinu koji sam mu skoro isti takav zalijepila kao cestitku za njegov 18 rodjendan na njegov FB profil (naslov Bezuvjetna ljubav). U razvodu se opredijelio za oca,,,,povrijedjena bila do bola ali nisam mu zamjerila...da zarije noz u moje srce oprostila bih mu. Tu smo da ih volimo sto god napravili...a koliko suza smo isplakale samo mi znamo. Nesto sto raste u tebi devet mjeseci...jednostavno ostane zauvijek dio tebe...u tebi...mozemo ih samo voljeti...plakati za njima i prvi biti tko ce im pomoci kad zatreba....djeca najvise bole....ali i najvecu srecu pruzaju....bezuvjetno ih moramo voljeti....i nadati se da ce kada tada spoznati tu nasu bezuvjetnu ljubav. Unazad pet mjeseci nema dana kada ne pustim suzu zbog njih....naucih vec zivjeti s time.

njaaa sto je teret od sto kila....ma ništa jbnmu
nemam se vremena propitivat. pokušavam bit više pravedan no nepravedan te ustrajan u svojim odlukama makar i krive bile. poslije saniram ako je baš potrebno
ahhh da pokušavam biti sretan i sretniji a jbg ne uspijeva baš uvijek...pa?

... '' ..s nekim osjećajem krivnje. ''
-je, pitaš se.. onak, jel se moglo nešto, šbb-kbb, kriv si i kad nisi, jer si možda mogao.
.. a obični smo ljudi, ne supermani. Ponekad nam netko MORA reći da nismo svemogući-sveznajući.
(opet, za djecu 'možemo' sve pa i to) ..

Propitujem se svakodnevno, više puta.

Stalno :-)).
Pitam se zašto, mogu li bolje, drugačije?
Navodno je to odlika koju treba njegovati, ne smijemo biti presigurni :-)).

non stop
propitujem, analiziram
pa se stavljam u te druge "cipele"
pa se opominjem."bez pretjerivanja, molim"
i sve tak
i usput uzdam se u neko čudo, da sve to rezultira dobrim, pozitivnim
:))

Zašto?

Nešto si zakenjala i sada plitkim pametovanjem tražiš da u tome ne budeš sama!