oči, hvala ti za ovaj krasan link...doista, ljepota je u nama, ali i ...u oku promatrača! ljudi nikako da shvate gledati unutra već stalno traže izvanjske sadržaje...uvijek se treba upitati što je onaj tko je neku fotku napravio..sstavio...što nam je želio reći...a što smo mi čuli? rijetko je to jednoznačno...no nesporazum je osnova ljudske komunikacije!
Autor: mai_sarai | 13.08.2016. u 18:14 | opcije
Link je zaista krasan... da, ljepota je u oku promatrača.. To nije fraza .
Kad sam zadovoljna i sretna sve mi je divno i krasno .
Zato shvaćam da oni koji ne vide ništa lijepo oko sebe u sebi su nesretni do amena.
Ali to ne bi priznali ni da im život ovisi o tome.
:)
Autor: Oci-Boje-Duge | 13.08.2016. u 18:26 | opcije
I AM NOTHING
Ja sam nitko i ništa.
Gledaj, sjaj oko nas.
Drveće i ptice.
Živio sam u sramoti.
Obešćastio sam Gospodina
jer nisam primijetio sjaj.
Jedini način da budeš sretna,
jest da voliš. Ako ne voliš,
život će ti proći pred očima.
ŠETNJA NEW YORKOM
Povremeno sam odlazio u New York, provodeći sate u šetnji i promatranju tragedije prijelaza od usamljenosti do otupjelosti na licima svjetovnih ljudi. Kako su izgledali lišeni sreće, boreći se za puko preživljavanje u tim samotnim gudurama krutih shvaćanja!
Drugih sam dana tumarao veselijim okruženjima Washington Squara, gotovo u zanosu promatrajući majke s bebama, nasmijanu djecu kako se igraju na travnjacima, mlade ljude kako pjevaju i sviraju gitare pored fontana, njihanje stabala, vodoskoke kako slikovito pršte na sunčevu svjetlu. Sve se činilo ujedinjeno u jednoj simfoniji, mnogo života u jedan život, bezbrojni valići smijeha u jedan ocean radosti.
Autor: Skylabb | 13.08.2016. u 18:57 | opcije
FILM MOSTOVI OKRUGA MADISON
Francesca (M. Streep) je bila udana za Richarda Johnsona (J. Haynie) i s njim je živjela na osamljenoj farmi u okrugu Madison, savezna država Iowa. Nakon njezine smrti krajem osamdesetih njezina djeca Caroline (A. Corley) i Michael (V. Slezak) otkriju da je u svom dnevniku opisala sudbonosnu ljubav s fotografom magazina "National Geographic" Robertom Kincaidom (C. Eastwood).
Ta je veza trajala samo četiri dana. Sve se dogodilo u ljeto 1965. dok su muž i djeca bili na velikom sajmu države Iowe. Kincaid je svojim malim kamionom zalutao tražeći mostove okruga Madison koje je trebao snimiti za "National Geographic". Zaustavio se pred Francescinom kućom i ona mu je pokazala put. Oboje su zapravo bili usamljeni. Ona je nekoć bila učiteljica, no zbog odgoja djece napustila je školu i domaćica je čiji se snovi nisu ostvarili. Njemu su putovanja po svijetu onemogućila normalan obiteljski život. Sprijateljili su se, a odmah i duboko zaljubili jedno u drugo. Okolnosti im neće omogućiti da vezu nastave. Ipak, u pismu koje je 1987. Francesca napisala djeci očito je da joj je najvažnije da ona shvate koliko je ta ljubav bila za nju važna i da to nije bio puki preljub.
"Mostovi okruga Madison" sasvim su neobičan film u glumačko-redateljskoj karijeri Clinta Eastwooda, jer je to njegov jedini ljubavni film u kojem on glumi duboko osjećajna čovjeka, a ne revolveraša kako smo navikli. To je ekranizacija istoimenog ljubavnog romana, jedne od najpopularnijih knjiga u novije doba koju je na temelju vlastitog iskustva napisao Robert James Waller. Meryl Streep ostvarila je kao zaljubljena kućanica Francesca vjerojatno najbolju ulogu u karijeri.
Izvadak iz dijaloga iz Filma:
ČETIRI DANA ROMANCE KOJI SU PROMIJENILI ŽIVOT
ROBERTU I FRANCESCI
Spopadale su me misli o njemu
s kojima nisam znala što bih.
A on je svaku pročitao.
Predavao se svim mojim
osjećajima i svim željama.
Sve što sam dotad znala o
sebi u tom je trenu nestalo.
Bila sam druga žena, a opet,
više nego ikad, bila sam to ja.
Odlučili smo provesti srijedu
daleko od okruga Madison.
Daleko od mostova, poznatih
ljudi i bolnih podsjetnika.
Pustili smo da nas
dan odvede kamo želi.
Je li to Indija?
Divna je! Pogledaj ovu!
Pogledaj im lica! Krasni su!
Kao da nisu pred aparatom.
Ovo su... Ovo nisu
fotografije. Ovo su priče.
Trebao bi ih objaviti
u vlastitoj knjizi.
Nitko je ne bi kupio. - Zašto to
kažeš? - Rekli su mi izdavači.
Nema veze. Postoji
nešto zbog čega umjetnika
svijet smatra umjetnikom.
Ja to nemam, to je sve.
Možda prvo moraš
uvjeriti sebe. - Možda.
Upitati se zašto ti je
to opsesija. - Što je to?
Nosila sam ga onu večer.
Izrađen je za mene u Assisiju.
Teta mi ga je darovala za
sedmi rođendan. - Francesca.
Dajem ti ga...
Kad je vaš otac umro,
pokušala sam pronaći Roberta.
Nije bio u National Geographicu.
Nitko nije znao gdje je.
Jedina veza s njim bila su
mjesta koja smo posjećivali.
I tako bih svake godine
na rođendan odlazila tamo.
Jednog sam dana od njegova
odvjetnika dobila pismo i paket.
FRANCESCA ČETIRI DANA
Sjećanja Roberta Kincaida
ZA Frančesku
Otada nije prošao dan, a
da nisam mislila na njega.
Kada je rekao da
više nismo dvije duše,
imao je pravo.
Bili smo povezani
čvršće nego itko.
Da nije bilo njega, ne bih
izdržala tolike godine na farmi.
Ono što je ostalo od
mene želim dati Robertu.
Ako su vam neke moje
riječi ostale nejasne
možda vam njegove slike
to razjasne. Napokon...
To je ono što
umjetnik najbolje čini.
Volim vas oboje svim srcem.
Učinite sve što možete da
budete sretni u životu.
Toliko je lijepih stvari!
Neka vam je
sa srećom, djeco!
Autor: Skylabb | 13.08.2016. u 19:00 | opcije