zmajić

Link

Kažem ti, na ovom zidu stajali su mnogi poput nas,
negdje su- kažu- načuli
da se s druge strane nalazi Eldorado,
u krletki je – kažu –
nemoguće raširiti krila dovoljno da dah slobode
ponese misli jednog šengajsterajskog bonvivana,
pa ne čudi faktum
da mu je status praesens šimera.
Pitam te,
kako da prošećem više svoju facu
bez cijelova milijuna kapljica prezira
od strane usta kontaminirana nagonom,
u začaranom krugu rutine
i zakonu mnoštva,

u toj nebitnosti,
mutnosti i dalekosti, trivijalnosti,
sve te oči koje vide razliku ali ne i sličnost.
Što goni oblake da putuju vječnim prostranstvima,
što daje snagu vjetru da miluje tisuće pripadnika flore i faune;
koje tajne skrivaju vrata hladnih i mračnih podzemnih voda,
vječni Had ili pak Demetra
koja samaritanski čeka Dionizove učenike za svečanim švedskim stolom,
okrepom nakon trnovitih serpentina spoznaje.
U zadnje vrijeme noći su hladne
– ta zar je moguća zima u lipnju?-
iskra je iskapila iz mojih moždanih,
puls je izgubljen
i žilama kola hladan,
mrtav fluid;
Ne, ne bojim se Kere nit bijesa Posejdona
dok uznemirujem njegove kćeri,
bojim se jedino pomračenja Hipokratovih sokova,
posljednjih dana često pigmenti svijetle prelaze u svoje tjeskobne ekvivalente,
a tamo, s druge strane ovog zida
oblaci poput malih barki plove ka sunčanoj strani neba
i impresioniraju svoje jednokratne putnike
divnim i detaljnim posljednjim veltanšaungom.
Zar pjesnika nazvati hohštaplerom ?
Samo korak je još do idile,
ta infernalnije od ovoga ne može,
zar ne dragi pjesniče ?
Pođimo u zemlju jutarnje zvijezde,
ta ipak je sve ovo samo san,
a spavač se prilikom uznemirujućih podražaja
njegovog limbičkog sistema
u grčevitom trzaju budi iz agonije.
Ootvori i ti pjesniče oči,
iza zida čelična kulisa se diže
i tvoja krila su slobodna,
o bježi moj albatrose, bježi u visine,
u slobodu, u svoj novi san!

J.L

https://m.youtube.com/watch?v=cQ-48rr6Wfo

https://www.youtube.com/watch?v=IeCiRhalN1E

Niti ti je bilo dano da osjetiš Ljutnju neba jasnu – kako iscrtanu tako i odraženu – u trenutnosti lokve što prolaznička ju noga gazi kao da biva otiračem vječnosti, niti da omirišeš povijest vjetrova, doline i klisure što su ih oplakali brzim, ponekad agresivnim, klasični romantičari bi se odvažili upotrijebiti riječ nježnim, dodirima, miris latica badema što uskovitlani od oblaka do mora plešu plesove od lagane draži do opora indoličnosti – sve samo trenutnost, slatka trenutnost. Lagoda magle. Da dala ti je osjet, da dala ti je smisao, riječ ti ne bi protkana bila lakomislenošću, nepromišljenošću (onom gnjusnom). Ovako guši se polako u octu vlastitog vrenja i mnijenja – nek ulazi u dušnice, nek prži svojim nježnim dodirom ti dušnik. Sumnjam da osjetit ćeš (ili pojmiti – o podmukle li ironije!) te Milosti.

zasto ?
upitno treba sam sebe pitat to
nijedan zasto nijedan zato
nije bez smisla

hocu rec ..
ne treba se igrat drugima
da bi nama bilo lakse
treba vidjet sebe ..

i tom stazom hodati ..

hodati
hodati
nije lako ...

iako mnogi misle da je ..

https://m.youtube.com/watch?v=XZRh_qd6Sdc

https://www.youtube.com/watch?v=1RyjqHE_UkU

Ovo se ne odnosi ama baš na nikog
na ovom blogu..

Cyb.. pozdrav ..

U hladno jutro (ablativnom mišlju) u kojem probudila me mutna sunčana zraka što probila se kroz sivopurpurne oblake zore: izlazim iz kuće; cigara u ruci; šećem ulicama ovog betonskog grada bez jedne misli (ili pokušaja slične) u glavi, potpuno bezbrižan i rastresen, udaram u ljude i umjesto isprike samo se na skoro bijesan način okrećem kao da su udarali o mene i okaljali mi svojom pojavom crnilo kaputa. I povjetarac puše u lice mameći suze (za koje opet krivim povjetarac). Ulazim u knjižaru i na pozdrav ne uzvraćam riječju već još jednim zbunjenim okretanjem i pogledom u bljutave (ili buljave) oči radnice koja se pretvara da joj je drago vidjeti još jednog posjetitelja koji ionako ništa kupiti neće. Penjem se stubama na posljednji kat; knjige svih boja; glazba sa svrhom da čovjeku podiže raspoloženje (ali vjeruj!- ogadila se ukusu više od samog buđenja u još jedan dan koji ću prezirati do počinka). Blijedo gledam knjige i shvaćam koliko sam mizerniji nego što bih se usudio pomisliti. Crne korice Hermanna Hessea, žute korice Lorce, Tadijanović odudara svojom bjelinom kao svjetlo koje bode oči, Platonova ‘Država’, Zolin ‘Germinal’, Goetheov ‘Faust’ sa koricama kakve su bile prije dvjesto godina trudi se uvesti dašak ozbiljnosti u neuredno razbacane (jer me sram reći složene – stid! Koja bi se riječ nazvala boljom, umalo optimalnom kad bi jezik mogao izraziti misli (u singularu)) knjige. Vraćam i posljednju natrag na policu i razmišljanje o bezvrijednosti stiže (Sartre bi se na trenutak ponosio kad ne bi znao da mi je od njega muka. Mučno. Mučnina.). Tko sam da pišem? Odakle usud da napišem nešto što bi se pjesmom zvalo? Na drugom kraju knjižare djela su samozvanih suvremenih (u značenju sa vremenom – u koraku? – zamiljivo) autora i prema polici ne ide nijedno od prisutnih – čist dokaz vremena gubavosti autora kojih se svi (i oni u dodatcima) klone. Gledam u ženu s djetetom koja traži bajke ili basne stojeći do mene. Najradije bih joj rekao: ‘I od mene bježi, jedan sam od gubavih!

pozdrav wasy...

https://www.youtube.com/watch?v=IykuFXaK9zs

kad smo već kod lukovića, na ovaj 11. rujan (koji mi višestruko znakovit kako svjetski tako i privatno), na dan izbora ne mogu ne metnut i ja lukovića i njegovu predivnu misao o....ne samo izborima, ali oni i tvoj zapis mi povod (neda mi se otvarat svoj blog i bit ponad tebe i cyb već ovako komentarom, komentiram današnji izborni dan)!
i da, niti ovaj moj komentar se ne odnosi na nikog od nas ponaosob, on se odnosi na...sve nas!

JOSIP LUKOVIĆ: DOBRODOŠAO
Kažu da se život sastoji od gomile sjećanja, a činjenica jest da se juha ne radi od samo vode i mrkve, već je potrebno i meso, začini, rezanci… ljepota je u raznolikosti, a ne monotonosti kojom je, tako suprematistički, ocrtavala se stvarnost njihovog doba. Kažu da u svakom dobu, događa se trenutak pomračenja, trenutak kada kompas podivlja i kada ulične svijetiljke zamjene zvijezde. Kažu, tada osjetljivija bića teturaju, poput utopljenika ridaju na koljenima brdima ruina na atlantisu potonulom u boci, i tada se pretvaraju u prafinske svijeće koja sagorjevanjem osvjetljavaju put. Kažu da mnogi ostanu samo trenutak zasljepljujuće svijetlosti zakopane u vremenu i prostoru, ali kažu da postoje i one iskre, koje te nemirne duhove stave pod svoje okrilje i zajedno tvoreći legiju, tihom revolucijom kreiraju svijet. ”Kakvih li lijepih misli” – promrmlja A. – ”Ali znaš, dogoditi će se to, kad tad. Samo je pitanje, hoćemo li mi biti ti koji će uhvatiti pero i ispisivati stranice povijesti i stvoriti si stvarnosti kakvu zaslužujemo, definirati svoje doba i biti lijepo sjećanje generaciji, ili ćemo biti samo male grančice otpale od rodnog stabla, koje sada pasivno plutaju na toj rijeci koja ima još jednom doći.”

hoće li?

Mai..pozdrav.

Lijepu veče...i noć..
Želim svima

E pa . Prepisivanje..opet se skrivaš..
Pa daj i ti prepisuj..zašto vi neki
koji ne pišete i ne prepisujete na bkogu
imate si za pravo bit sudac...
Daj pojavi se na blogu..

Il ako tako čitaš poklonit ću ti
brdo knjiga..
Internet je otvoren..
A ja sam tamo logiran..
Bka bla..
Što više reć na tvoju poruku..
Trla baba lan da joj prođe dan..