Važno je umrijeti mlad - što kasnije....

Link

Osjećaji...emocije...Kako to gordo zvuči. Svaki osjećaj skriva u sebi na stotine tisuća misli.
Kako to peckajuće zvuči. Zvuči i zveckajuće.
Svaki proizveden osjećaj u nama...ostaje u nama trajno. Kao nova karika u lancu kojom se omatamo.
Samo zato jer nas nitko nije naučio kako otpuštati sputavajuće osjećaje. Potiskujemo ih s vremenom,
ali...oni su tu i dalje...ogroman lanac s kojim utamničimo vlastiti život.

Wiki veli....'Osjećaj ili emocija naziv je za čovjekovu reakciju na neki događaj, povezuju ono što nam je važno sa svijetom ljudi, stvari i događaja. Emocije nadopunjuju nedostatke mišljenja i daju infrastrukturu za društveni život. Emocije koje opažamo i o njima razgovaramo s drugima obično traju vrlo kratko od nekoliko minuta do nekoliko sati, raspoloženja traju satima, danima ili tjednima, a emocionalni poremećaji poput depresije ili anksioznosti traju mjesecima ili godinama.'

Životinje imaju neku učinkovitu tehniku otpuštanja osjećaja....
Srna mirno pase travu...vjeruje svojim izoštrenim osjetilima...spokojno i neopterećeno pase...sve dok ne šušne...
I tada započinje divlja trka za preživljavanjem....i sve svoje sposobnosti upotrijebi da ne postane nečiji ručak.
Ovaj put uspije izvući živu glavu uz par ogrebotina...ali zna da je na sigurnom. I što čini? S par drhtaja otrese tijelo...
Riješi se upravo proživljene emocije....i nastavi pasti kao da se ništa dogodilo nije....Nastavi živjeti....


Što bi čovjek učinio da je na njenom mjestu...? Usro bi se od straha...i idućih boktepitaj koliko godina bi prepričavao
svim šumskim životinjama svoj užas. Tog straha...te emocije se ne bi riješio nikad. Osakaćen...nastavio bi živjeti osakaćen život. A ja velim...ebeš takav život. Ebeš život gdje sam sebe ubiješ prošlo-svršenim emocijama.
Lažu oni koji kažu da vrijeme liječi. Ne liječi...samo potisne...potisne novim nizom emotivnih naslaga.
Sva moja duhovna putovanja i saznanja mi govore da sam u pravu glede tog. Međutim...ja ne želim biti u pravu...
ja želim biti u miru.
I...da...srna je zaista stalno u smrtnoj opasnosti. I mi smo u pravu što osjećamo to i to...Kad tad će nas pokositi..
al do tad...želim pasti u miru...
Nebitno od kog...i nebitno gdje...prošle dane polovila sam formulu...kako otpustiti emocije. I definitivno je to u ovom
mom desetljeću najbolja i najučinkovitija stvar koju sam učinila za sebe.
Vama lijep pozdrav i ugodan dan :)

Link

Jano, i Tebi lijep pozdrav i ugodna dan, predveče, veče :) Drago mi je da si uspjela pronaći formulu za sebe :) I guštaj u miru :)

Oj..nemreš vjerovat kako ovako zanimljiv blog ostane bez komentara! A kojekakve gluposti ala piškio sam-kakio sam okupe mozgove ovog sajta :)

Eh...sad može o temi. Ja mislim da ti je baš super to što si našla formulu za sebe. Ona možda nije univerzalna...ali je svakako svima, koji nađu neku formulu, puno lakše napokon mirno pasti travu a o stresu razmišljati onda kad za njega dođe vrijeme :)

Kod mene JEDINA formula koja pali..je pričanje. Onoliko dugo, koliko me drži emocija. Nikakvo ignoriranje, zatomljavanje ne dolazi u obzir...jer bih pukla ko kokica...kad-tad. Zato...kad se pričanjem naviknem na emociju...i postane mi dosadna...to mi je jedini način da je se oslobodim bez repova.

Kao kad voziš bic..i padneš..pa se razbiješ. Ako zatomiš to negativno iskustvo...slijedeći pad bi te mogao dokrajčiti...ili bi mogla živjeti u stalnom strahu od pada.....No, kad stalno padaš s bicikla....bar neko vrijeme...pad ti postane normalan...i nije strašan....pa slijedeće sjedanje na bicikl ne prakticiraš pod strahom. Samim time...s vremenom sve manje padaš. Pa čak i da jednom, nekad..opet padneš...znaš da to nije baš tak strašno...i mirno paseš svojom rutom :))

Takoc. Ziher sam da sam to super objasnila :DDD ...cmok

emocije nisu samo negativne
ali očito su jedino takve inspirativne za ovoliko priče
i traženje formula

https://youtu.be/NrJEFrth27Q

bok ljudi..i fala na komentarima..
ebajga..šljakala sam...
Pam...budemo razvezale drugi put...ta tema ima ispod pulta koječega
za početak..svak bi prema sebi trebal biti potpuno iskren...razgoliti se do koske :)
nije to zgodno na blogu :)
perce...govorim o svim osjećajima..ne samo o lošim
i oni lijepi mogu biti i te kako destruktivni

...eto...vatrica mi fino pucketa...
pa da koju nabacim...prije spavanca

ajmo reći da većina nas spada u rastavljene..
većina se udala...oženila iz ljubavi...
imamo djecu...neki unuke...stvorili smo blago s tom osobom
koliko nas bi u zabavi i veselju mogli provesti vrijeme s bivšom ljubavi a da joj triput u pol sata ne poželimo zavrnuti...hmm...zavrnuti nešto...i da sve prošlo-svršene emocije ne izvire u izvjesnom broju...koje onda najnormalnije njemu..njoj ne nabijemo na nos?
jesam li navela da smo tu osobu voljeli i stvorili nešto najdragocjenije što imamo....
halo...više nismo s tom osobom....! ali sputavajući osjećaji su ostali...i ne prcaju nikog osim nas
i određuju nas....samo zato jer ih se nismo riješili...nismo ih otpustili...
ni sad...ni za deset godina....nikad...
a jedino što bi bilo normalno je da s tom osobom možemo opušteno sjesti i o zajedničkim temama pričati ko sa starim prijateljem....utopija?..da...znam...velika je to utopija

perce..u tvom komentaru se vrlo lako može detektirati jedan osjećaj koji se zove...'predbacivanje'
a potpuno je nepotreban na blogu koji govori o tome da se ipak možemo riješiti nepotrebnog tereta kojeg teglimo
vidiš...ja sam se najviše borila unatrag par dana sa svojim osjećajem da moram pomagati drugima...
vraške borbe sam imala dok nisam detektirala što sve stoji iza tog...a riječ je o plemenitom osjećaju...
otpuštanje osjećaja nije zaborav...
sjećanja na minule događaje ne možemo baš tako lako zaboraviti...
ali kad ih otpustimo....o svemu možemo mirno i staloženo misliti...razgovarati...štogod...ali u nama više nema grča...
ni u prsima...ni u grlu..ni u pleksusu......ni u glavi....

a tek ponos.....fine štete nanosi taj ponos...
....nešto..kao...krvavo sam ja došao do tog.....
krv sam pišala dok to nisam blabla....dok te nisam na noge postavila....
ja sam bos u školu hodao...a ti sad imaš sve....
sve su to djela koja bi se trebala slaviti...a ne čavlima pribijati sebi i potomcima....
ili malo suptilniji osjećaji....nema veze što sam se ja cijeli život odricala/o da bi ti završila/o faks...bar je tebi sad dobro..kad već nije bilo meni...

kad malo bolje promislim...pa ovaj ljudski rod ni nije tak loš...kakav bi mogao biti...

Takoc. Ziher sam da sam to super objasnila :DDD ...cmok

Autor: PAMELA_007

c/p janardana :))

napisl sam poduži kom koji je Ely jednim nagazom elegantno poslao u vječna lovišta :)
očito sam nekaj krivo :)

zato, kad je već tak, samo da naglasim kako mi se sviđaju riječi o mirnom i staloženom razmišljanju

to podržavam, i zastupam, u svakom trenutku i na svakom mjestu
jer je to jedini način kojim se ljudi uspješno mogu othrvati negativnostima i čak i u njima iznači dublji smisao
zbog kojeg je i došlo do njih

mislim da je to dobar put za uravnotežen nastavak mirnog življenja kojem većina nas teži

htel sam ustvari reći da kad nas nekaj jako stepe i izbaci iz cipelica
ne pomaže tu otresanje na druge tipa dramljenje, pižđenje i otresanje na neku drugu osobu
naprotiv, čini se još veća šteta

jer ne sređuje se naša nutrina time da prebacimo sve na nekog drugog (i time ispizdimo njega)
već
da mirno i staloženo, jel :) raspravimo to sami sa sobom
i pronađemo u sebi uzroke koji dovode do toga
jedino tako ćemo slijedeći puta u sličnoj situaciji imati šanse reagirati na pravilan i nama (a i okolini) neškodljiv način

*sLJedeći puta :)

e da perce...to kaj si u stvari htel reći je u nekim crtama ispravan put
jedino iz sveg tog treba izbaciti mozgovne onanije
mozak i razmišljanje i konstrukcije nas i dovedu u to stanje natovarenosti
kad se hvatamo u koštac s natovarenim emocijama..postojimo samo mi,iskrenost i emocije
ne postoje drugi ljudi...ni priče...ni osude..ni opravdavanja...
i kad napikneš iskrenu emociju...stvara se osjećaj u tijelu...a raspon tih osjećaja varira od blagih do žešćih...od cereka do stiskanja u grlu....ono što slijedi nakon toga...kad sve odradiš kako treba je neopisivo olakšanje i mir...
i nisu u pitanju nikakve čiribu tehnike....jer (da te razveselim) je i mozak tu...koji ti u ključnim trenucima postavi ključna unapred pripremljena pitanja..i nepogrješivo te svrsta tako razodjevenog u grupicu kojoj su zajedničke poveznice 'potrebe' koje su nas i dovele tu di jesmo

a sve emocije proizlaze iz nekoliko osnovnih potreba
potreba za prihvaćanjem
potreba za kontrolom
potreba za sigurnošću (tu se nalazi i strah)
potreba za odvajanjem (kad si s nekim a ne želiš biti...grozan posao...zamorni odnosi)
potreba za jedinstvom (tu se najčešće nalaze roditelji..djeca..partner)
i kad se suočiš s emocijom koja ti pokaže tvoju želju-potrebu koja te koči i daje manjak kontrole nad tvojim životom...napravio si puno za sebe..
neke emocije mogu spadati u nekoliko grupa potreba...npr.emocija prema novcu
ili zašto sam gladan..gladna ljubavi...(često se tu nađe puno tog...ako smo iskreni i ako ne dopustimo mozgu da priča pričamtipriču)
a sad...ako netko ima potrebu zadržati potrebe koje nas emotivno zablokiraju...nek ih zadrži...a može ih i otpustiti

a na ovom prostoru prevladavaju dvije emocije...otpor i averzija
zašto to bloški narod donese i sije tute :)
padaju mi na pamet samo dvije potrebe...ona..za prihvaćanjem..i ona...za kontrolom
mene jebucka upravo ona za jedinstvom...

štima..
lijepo si to razradila (čime, pitao bih:)
pa se onda osvrnul na termin "mozgovne onanije"

zaista me raduje da o temi pišeš strukturno korektno, razložno i potkrepljujuće
al taj me termin fakat bode u oči
jer
niti je mozgovna aktivnost zajedno sa njenim produktom nekaj lošeg (mada zaista nekome može izgledati tako)
niti je onanija nešto čega bi se trebali stidjeti i bojati se da će nam zbog nje izrasti dlake na neobičnim mjestima..
al dobro.. shvatio sam bit

ono što navodiš kao posljedicu mozgovne aktivnosti (u nastavku, promišljanja) nazvala si natovarenošću emocijama
kojie nas sputavaju da uravnoteženo idemo dalje
slažem se.. natovarenost je problem koji i mnogo jači teško podnose
ali, zbog čega do nje dođe..
mišljenja sam da je to posljedica guranja pod tepih preko kojega se s vremenom počinjemo spoticati i padati.
zašto je nekome draže tako, umjesto da promptno riješi iskrsnulu situaciju, ne znam
ali znam da ljudi to rade
a kada se sve dovede do kulminacije (prekomjernim nakupljanjem) tada zaista dođe do bure emocija i derneka povrijeđenog ega..
nakon tog burnog krešenda zaista je potrebno podosta vremena da se tako prikupljene i uzburkane emocije (koje ti s pravom postavljaš na važno mjesto) smire i stalože kako bi stvorile povoljnu klimu za promišljanje i traženje rješenja te mega-puzzle koja je kreirana nerješavanjem na vrijeme
jedino nas zdrav i nepomućen razum može izvesti iz toga
nikakav intuitivan osjećaj (kladioničari to bolje kuže) nije garant priželjkivanoj svjetlosti na kraju tunela i blagostanju..
jedino zdrav i funkcionalan razum može tako fino i suptilno razraditi temu ko što si ti razradila ovu (ne treba bježati od toga)
i drago mi je da je tako

lijep ti pozdraf :)

zdrav i funkcionalan razum nam može jednako pomoći..kao i uvaliti u govna
savršeno nam može potisnuti osjećaje...koje ne želimo...ili razbuktati one koje želimo
ja sam samo svjesna da postoje dvije strane medalje
a kad se uvjerim u to..kad pronađem svrsishodnost obje strane....onda nastojim balansirati
nema univerzalnog recepta za život...postoji samo primjenjivost onog na što naiđemo, na naš vlastiti život da bi bio bolji i kvalitetniji...prvenstveno zbog nas
jedino se nadam da je tvoj zdrav i funkcionalan razum uspio zadržati prijateljske odnose s bivšom ženom(taj odnos sam navela gore kao primjer) i da ju poštuješ
jer nekako...na ovoj štengi na kojoj jesam i to bez pridržavanja za gelender...ne vjerujem priči...ona je isključivi krivac...ili nešto slično...
osjećaji i razum nemaju puno tog zajedničkog...osim istog tijela u kojem se nalaze
tablicu množenja nismo osjećajno učili...već smo bubali..i tesali mozak
mozak možeš tesati...ali zatomljeni osjećaji kad nahrupe...mogu letjet glave...žalibože ti imao zdrav i funkcionalan razum..
eto..i tebi lijep pozdrav :)

još samo jedna napomena...koliko životne energije oduzima mozgovno potiskivanje pojedinih emocija
apatija 95-100% (dosada, negativnost, besmisao, beznađe, suicidalnost)
tuga 90-95% (usamljenost, 'jadan ja')
strah 85-90% (panika, zabrinutost)
čežnja 80-85% (kompulzivnost, sebičnost, 'ja hoću')
ljutnja do 80
ponos do 70

spominjanjem važnosti razuma ne umanjujem važnost i snagu osjećaja
pa i taj se razum mora odrediti na osnovu nečega (osjećaji tu igraju važnu ulogu)
sve ima svoju svrhu
nevolja je kad bilo koja strana otpočne divljati :)

a kaj se moje bivše dotikavle..
sasvim smo si v redu
nedavno mi je čestitala rojsni dan i čak predložila da pokušamo ponovo
staloženo i mirno sam se zahvalio na čestitkama i ponudi
i da...
nije to utopija :)
kad se utišaju osjećaji i razum prodela
jasnije se vidi sve

moram u rudnik, lijep ti pozdrav

ugodno ti kopanje želim :)...a pitanje je bilo retoričko...upućeno svim rastavljenim jedinkama :))
a eventualnim čitačima ovog bloga ostaje da sami odluče pronaći modus odjarmljivanja od vlastitih sputavajućih osjećaja
možda sam malo prenaglašeno navodila da mozgovne priče nemaju u tom činu preveliku ulogu..kako bih naglasila bitnost..
što ne znači da umanjujem ulogu mozga u našim životima...mozak je softver koji nas vodi u životu..počevši od priprostih radnji da ne bubnemo s glavom u štok kad prolazimo kroz vrata...pa sve do nevjerojatnih postignuća koja ova naša civilizacija ima
i dalje branim svoja gore napisana i u živo primjenjena saznanja..ponajviše zbog samog sajta..
jer stari osjećaji nikad puno tog dobrog ne donesu u novu vezu
razlike u našim stavovima najvjerojatnije ni neće biti drugačije...imat ćemo i dalje vizije i potrebe...
jedino će temelji na kojima obitavaju biti sasvim drugačiji
umjesto inata...bit će mir, umjesto ljutnje, čežnje, straha bit će mir...