Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Spakirana u 15 kartona i dvije torbe, jednom koferu...
Veli ona, kako odlazi i plan je da se više ne vraća.
Večeras zadnji put spava u svom krevetu.
Nisam uopće svjesna.
Pomogla sam joj spakirati stvari do kraja.
I onda mi sine kako joj više neću pohati kruh ujutro.
Kuhati čaj kad je gladna.
Peglati majicu prije izlaska.
Farbati ju.
Smirivati nervoznu, tješiti tužnu, svađati se s njom, grliti je.
Ne ide daleko, dva kvarta dalje, ali...neće više živjeti pod mojim krovom.
Stislo malo oko srca.
Malo više.
Ali to je normalno jer djeca rastu i nisu više djeca.
E, da...

Mogu misliti kako se osjećaš, jedno poglavlje je završeno i znaš da tako mora biti i da je to normalno a opet si tužna zbog te neumitne prolaznosti, nedostajat će svi ti mali rituali zajedništva koji nas vežu jedno uz drugo
Sad će zaživjeti neki sasvim novi rituali :) neki novi život ide dalje :)

Volim biti sama , možda zato jer gotovo nikad nisam, i pomislim često da bi mi godio samački komotni život pa kad potomak odjezdi na koji tjedan uživam a opet kad se vrati osjetim ono …… da je sve na svom mjestu :) onaj mir i spokoj
Privržene smo
No znam da ću si itekako znati osmisliti život kad se konačno osamostali.
Uostalom uvijek ćemo biti logistika, samo nek nam je zdravlja :)

za mene se zna da nikad ne spavam, al što ste vi dame budne tako kasno?

ma razbudilo me pečenje kolača :))) nisam imala sve sastojke kaj sam mislila da imam pa me to znervalo, sad fakat idem spat
laku noć pog :)

Normalno je da odrasla djeca započnu samostalno živjeti. Svaka čast tvojoj prvoj velikoj maloj ljubavi.

normalno je to, ali uprkos toj normali meni je komad srca otpao kad sam najmlađu odvezao tristo km i ostavio je u samostalnom životu.

Iz vlastitog iskustva, bit će ti čudno (nemtrem taj osjećaj nazvati teškim ili tugom) mjesec-dva, a do tada ćeš si posložiti novu rutinu. Laganiju.
Osjećat ćeš se slobodnijom. Ono kao nakon dobro obavljenog posla.

Krelec, ja to ne razumijem..to otpadanje..

živa je, zdrava je, samostalna je, obavio si velik posao podizanja čovjeka..

zakaj si tak sebičan?
nisi ju "rodio" za sebe, nego za svijet :))

znam sve, i sve tri su otišle odmah po završetku škola, ali seljak u meni je jak. Ma vjerojatno je to više brige kako će i što, nego neka tuga. čak ne mogu reći ni da sam bio tužan, jer me i danas raduje njihova samostalnost.

:)

tatine male curice uvijek ostaju male curice :)

brižnost je uvijek tu..bili oni s nama pod istim krovom ili ne :)

Mene sinoć uhvatio osjećaj kako je nisam dovoljno " mazila", tetošila, nakon razvoda je morala naglo odrasti, bavila sam se vjerojatno više sa dvije mlađe...bla bla...
Tu je ona, ne ide daleko, znam da će se zaletiti vidjeti što smo kuhali, ako ništa drugo.

No, čudan je osjećaj.
Ponosna na odluku da samostalno odlazi sa nepune 22, a istovremeno žalim jer joj i dalje želim biti mama, kao malom djetetu.
Ma samo malo vremena mi treba da moja luda glava to isprocesuira.
:)

Tako je svakom normalnom roditelju,mješaju se ponos i tuga zbog osamostaljivanja djece,...i dobro je da odu a našu potporu uvijek imaju...gore je ako su prisiljeni ostat s nama.

Sjećam se kad smo kćer selili u Zg,ja i žena,...jedino se ja razcmoljio ....

Nije mi dala da joj pomognem spremati i čistiti novi stan.
Večeras ćemo u šetnju, ostatak čopora.
Da cure znaju gdje će moći "pobjeći" od naporne mame kod velike sestre :)

:))

eto jednog benefita za sestre :))

Ovci, naviknut ces se :))

Znam cyb da ću se naviknuti, samo...od dolaska iz rodilišta ona je moje malo dijete, i kad je dolazila krvavih koljena iz parka, i kad je uplakana iz škole dolazila trčeći meni u zagrljaj, i kad se tiho rano ujutro šuljala dolazeći sa tuluma, da nas ne probudi - pas ju je uvijek izdao - i kad je zaljubljena crkutala po stanu...
Moram se samo naviknuti da starim i da imam odraslo dijete, samostalno.
Samo to.
Ane, sjećam se ja kako su moje sestre rado meni dolazile kad sam ja odselila, kakvi su to vikendi bili :)))

A čuj sada moju utjehu Ovco.... budi sretna jer je otišla.To znači da je zdrava, svoja, samostalna,odgovorna, postala je netko i nešto.
Ja ću to osjetiti sa svojim starijim sinom....uostalom već je i otišao...ališto me boli... Što gledajući svog anđela i smisao postojanja znam da neću doživjeti to što si ti doživjela. Dapače, još se opterećujem time što će biti kada nas ne bude (mislim pri tome i na bivšeg). Mene već 15 godina netko očajnički treba...i trebat će dok smo obadvoje živi. Abila bi sretna dadoživim to što si ti doživjela jer bi značilo da je upravo ono iz početka ovog teksta.
Sreće i tuge se ne mogu mjeriti..... ali zdravlje je ono što je mjerljivo... najvažnije. Stoga..neka je ona živa i zdravai uvijek će biti tvoja bez obzira gdje se nalazi.A uvijek će znati i da ima tebe i da se ima gdje vratiti. Pusa.

Alex :)))))

život.. a djeca ostaju zauvijek, i nakon sto godina, djeca.

Znam kako se osjećaš, prošla sam to. To je život. Podignemo djecu i promatramo ih kako žive kao odrasli ljudi. Nekada su nam blizu, nekada daleko, ali, Alex je dobro rekla, oni uvijek ostaju naša djeca, bez obzira koliko daleko živjeli. Osim toga, vrlo je vjerojatno da ćemo im još trebati :-)
Ovco, sada ćeš imati više vremena za sebe. Iskoristi ga najbolje što možeš jer će sve što je danas, prebrzo će postati sutra.
p.s.
Imaš pozdrav od jedne stare prijateljice :-)

p.p.s. ... pozdrav prijateljici sa smajlićem :)

To je samo zemljopisni pomak :-)).

..ali uvijek ćeš i dalje biti mama za nju, a ona tvoja kćer jer povezane ste, pa tama da ste i miljama daleko, a ne u susjednom kvartu ;)*