zmajić

https://m.youtube.com/watch?v=4fsbIbAt_mo

Kad je nevolja -zaziva se Bog...
Kad je jebeni rat-poštuje se i voli vojnik...
Kad prođu nevolje i glupi rat---
zaboravi se i Bog i vojnik..!!!?

BRUT

Zar i ti, o, sine Brute!
Zar i tebe da pomute
Prevaranti, lisci stari,
Te mi nož u leđa zari!

O, sine!

Sad idem gde jabuke zru,
Gde idu svi, što slavno mru.
I ostavljam ti sve osim
Noža, što u leđ’ma nosim!

E, Brute!

M.U.

https://m.youtube.com/watch?v=jhdFe3evXpk

O ratu…

Htjedoh vam o životu, smijanju, pričanju i svađanju, o ljubavi i suncu pripovijedati, ali samo ću vam o smrti i tamnoj tišini šutjeti.

O smrskanim lubanjama u hladnim tek smrznutih krvavim lokvama okruženim praznim metalnim čahurama nedavno ispaljenih metaka. Pripovijedati ću vam o tim lubanjama kojima je nekada topli život strujao. Šutjeti ću o njihovom smijanju, pogledima, osjećajima i životu.

Pripovijedati ću vam o mrtvačkim prstima koji vire iz hladne, tvrde i smrznute zemlje okupanima kapljicama jutarnje tihe zore. O prstima koji pokazuju prema beskrajnome nebu, prsti onih koji su nekada mahali, mazili, crtali i pisali.

To više raditi neće.

O njihovim beživotnim od crva i metaka pojedenim razorenim tijelima, u zemlji gdje trava niti cvijeće nikada više rasti neće. O tijelima koja podrhtavaju pod snažnim pobjedonosnim udarcima kožne čizme o zemlju, o njihovo posljednje počivalište. Ostavljajući za sobom tugu, smrt, strah i ništavilo. Crninu iz koje se samo bljesak puške nazire.

Lijeva, desna, lijeva, desna, dok oči koje su nekada gledale sunce i oblake, sada u tamnu ledenu zemlju gledaju, ne nadajući se više da će svjetlost ugledati.

Iznad slomljenih tijela njihovih, sada magla, kuga i smrt vladaju, jašući pastuhe samo od dima i vatre satkane, a ako ikada izađu, samo pustoš će ih dočekati, a život i svjetlost im pružiti ruku više neće.

Slatkoću hrane niti cvijeća više osjetiti neće, već će samo okus i miris plina, krvi i baruta pamtiti. Samo plin koji je za nosnice pekao, koji je ih je omamio i na kraju usmrtio, će ostati zauvijek u njima.

Dva komada truloga drva u obliku križa, zabijenog u njihovu zemlju i smrt će nas na njih podsjećati. A ono što oni su bili nikada nećemo saznati. Smijeh njihov nikada čuti nećemo, niti će nam ikada na njih pogled naletjeti. Samo ćemo maglu udisati i dopustiti hladnoći da nam pokaže.

D.I.