Putovanjem po galaksiji riješite se stresa.

...
Cijelu zimu sam radila jutarnju smjenu, a inace nisam jutarnji tip..pospana sam , ne volim pricati prvih 2h i treba mi vremena da profunkcioniram. Jos sam koristila javni prevoz i onako u tom nekom polubudnom stanju odjednom ugledam tipa kako dolazi na stanicu... pratim njegov hod i kako se priblizavao tako sam imala osjecaj da kroz mene tece struja i da ce me sprziti do zadnjeg milimetra koze... taj hod, izgled, drzanje , sve je bilo isto kao moj stariji sin! ( sin koji je jos u Hrv.)
Usli smo u bus, lik je sjeo nasuprot mene i imala sam sansu da ga gledam cijelim putem do posla...i gledala sam Boze mili koliko je taj lik bio slika mog sina! Nekoliko godina stariji od njega..ali isto sve! Frizura, oci, usne,obrazi,figura, dobrodusnost koja izbija iz njega i prelazi na druge... ono sto sam jos vidjela je bila zadovoljstvo sobim i zivotom koje se ocrtavalo na licu, a koje inace cesto ovdje srecem.. Buljila sam u njega, htjela ga slikati , ali nisam zeljela covjeka dovoditi u neugodnu situaciju , vec mu je bilo dosta sto ne trepcem i blejim u njega..
Zamisljala sam kako cu jednog dana sigurno gledati svog sina jednako zadovoljnog i sretnog ,mozda na istom mjestu..
Zeljela bih to svim srcem , jer sve mozemo podnijeti , ako znamo da su nam djeca sretna..
I onak mi proleti pitanje- kako bi se osjecala da vidim svog dvojnika?
Cudno je to ... vidis sve isto , ali to nije to....

upalo ti u oko..ono što je srcu drago :)

http://i68.tinypic.com/2zpmvx2.jpg

a sad bjež' na go :)

Ja da vidin svoga dvojnika odma bi reka, nu ovoga nasta slici koda su ga dica u drugom osnovne na likovnom radili, e

božesačuvaj,,svijetu baš fali još jedna takva