WDF

spustim se stazom
sjedoh u sjenku drveta budnih snova
obješene glave se zabuljih u potok

misli mi krade trunka sunca i vjetar koji se izljeva po meni.
osjećam samo to žuto sunce i toplinu...
otapam se pod tim velkim nebom...koje me gleda kroz sve te silne grane.
ne zove me ...samo me gleda.

nemam šta čekati..
poziv

nemir u rukama je velik
ruke mi se grče..šake stežu i otpuštaju...
oči su mi velike ...al ne stane sve u njih

možda uzet taj komad tuge...razlomit ga.... i pojest prokletu kamenu stvar.
pojest je bijesan i slinav
krvavih ruku
izgrebanih ramena i vodenih očiju.
samo je izgrist...razderat grlo...samo da nestane....da je nema...
da nestane.
spremiti je kamo i pripada glupa stvar.
nazad k meni.

možda samo stajati...buljiti slijepim očima prema toplini...
i čekati mrak i studen.
ne osvrati se za smjehom...pozdravima...komadima ljepote posađene u nas..
zaboravit sve toplo i dobro
usnuti
čekati poziv.


Link