WDF

moj stari blog...

istinit san

-vidim da ljudi tu sanjaju...pa nagađaju kaj bi to moglo značiti...
...i tak...jutros...u stvari prije jutra i meni dođe da snove snivam..
sasvim me razveselio sanak..toliko da me baš briga šta mi je podsvjest šaputala na uheko klempavo...
svakih par sati ga se prisjetim pa mi nije još ispario iz svijesti..

gužva je čitavom mojom ulicom...bar kilometar...poznati i nepoznati ljudi stoje po dvorištima..sve je puno nekakvih štandova..sve je šareno..trguje se,pije jede,nešto se i radi..neki vuku neke velike stvari,komplicirane djelove namještaja,interijera,bala platna,vreće i ćupove...komade fino obrađenog metala..filigranske dijelove aparata,strojeva...
cesta je zakrčena...ljudima i štandovima...
..dolazim iz jednog dvorišta gdje sam čovjeku nešta pomogao..
i u planu sam imao da to odradim..da protrčim kroz ljude lagano do svoje kuće..da se istuširam..presvučem..čujem s nekim..vidim...radi nečega..i da lagano nešta pijuckam dok mi ne dođe frendica navečer..
prolazim kroz ljude..gužva je..
ponegdje se toči neka cuga,nekakvi komplicirani sladoledi,sendviči precizno izrađeni...
znam da je sve to krasno i fino ,ali nemam potrebu za ničim od toga...
razmišljam o tome da dođem do svoje kuće ......opustim..... i pričekam noć...

dok se probijam kroz ljude,razmjenim tu i tamo pokoju riječ...čak i neko obećanje i savjet... ??
većina ljudi me poznaje iako me pozdrave samo oni koji su to prisiljeni učiniti jer su mi preblizu i vide da sam ja vidio da me vide...
mislim da me se neki i boje...al se ne mogu sjetit zašto....
uglavnom ..nitko nije preopušten,niti pijan,nema svađa...
svi su nekako koncentrirani ...imam osjećaj da je to okupljanje i hedonizam i posao...
al i svi su i britki i veseli i nekak ...živi..
al mene to uopće ne zanima...
idem doma...

i moje dvorište je više manje zatrpano ljudima i šarenim štandovima sa skupom robom..
neki piju ,jedu ,al većina razgovara..
jedino je dio pred ulazom u kuću čist,kao da je tu granica za privatni mir...
vrata su naravno otvorena...kao i uvjek kad je lijepo vrijeme ...

ulazim u kuću i skidam mokru,znojnu majicu..
čim sam ušao..znam da je netko tu...
ona je tu..
ne ona koja će doći naveče,nego moja stara poznanica...
znamo se dugo,poznajemo se predobro,ali svatko je otišao drugom stranom...
imala je nekog s kim je mislila ozbiljno,pošto sam ja neozbiljan...a taj kripl je sljep i gluh,pošto nije vidio mogućnost u njoj...

raspored prostorija u kući nije stvaran,samo je moja spavaća soba na svom mjestu...
znam da je tu, jer vidim neke putne torbe..iako je kuća prepuna stvari,odmah primjećuje neke crne putne torbe..imaju tanki crveni obrub...
odmah osjetim miris posjetioca...i znam da je to ona..upravo se istuširala....i u mojoj sobi je...
ok
ne želim razmišljti o tome,skidam se u gaće i idem svojim putem..vidit šta ću fino prigrist,natočim si čašu vina..
skupljam veš koji je za pranje...mičem neke stvari...čujem zvukove iz sobe..nema veze ...ionako je tu bila godinama....
odem do ulaza,naslonim se na štok sa čašom u ruci i gledam i slušam zbivanja u dvorištu..

čujem otvaranje vrata...znam da izlazi iz sobe..i znam da je slušala moje korake i dala si vremena...
okrećem se da ju pogledam..
..na glavi ima smotani ručnik,..znači prala je i kosu...
na sebi ima.. nešto ko..štajaznam....ko mini ljetna haljina na kopčanje je ,ali nema naramenica iznad grudi.. ko da je omotani ručnik poslje tuširanja....bijela tanka podatna tkanina sa neči plavim i sitnim tu i tam pošpricanim...

lagano korača prema meni
izraz na licu joj je siguran...onaj izraz kao kad je mislila da sam skroz kriv i da će mi to lagano sasut u lice...skroz polako ..sa osmjehom...s guštom...ali nema niti malo onog radovanja tuđem poniženju...samo sigurnost..
..poluosmjeh..samozadovoljni...nešta u stilu..nije da me zanimaš ..al tu si pri ruci...usput..
i jel još divljaš na svoj tihi način...pita me..
naravno..odgovaram ..ali uvjek se mijenjam..da ne dosadim samom sebi..
uglavno mi nešto pričamo..oboje smo topli vrhovi ledenih bregova...
traje to par minuta...
došla j do mene ..polako.. i spustila se prsima na dugačku i široku tapaciranu klupu iza ulaza..
spojila je ruke dlanovim prema dolje,spustila glavu na dlanove ,ispružila se i zažmirila..
ta haljina se podigla....samo malo..
ona je i dalje pričala...o meni...kak sam veliko dijete...nikad neću napraviti ništa...
podsmjehujem se i pričam o tome da bi joj do sad već trebalo biti jasno da nisam netko tko će ispunjavati tuđe snove...
spuštam ruke na stražnju stranu njezinih bedara..
iako sam još znojan..ruke su mi čiste i suhe..
širim dlanove,i vučem ruke prema gore...
ona i dalje priča...o meni i o onom šta sam sve sjebo u životu...i kakav sam mogao biti...rezignirano ..sa osmjehom na licu priča o nevažnosti svega toga ..i ja joj priznajem,također sa zaigranim osmjehu da je u pravu ..i da me nikad nije razumjela..osim u krevetu..
ruke mi zalaze ispod tkanine i guram ih prema njenim leđima..
otkrivam tu guzu..
prelazim rukama preko nje...
ona samo malo promjeni ton i vraća se na staro čavrljanje..
ruke mi klize niti teško ..niti lako...volim osjetiti tu punoću,ali je ne želim gnječiti...bar ne sad..

njena koža je bakrena...
napeta,suha ,vruća i bakrena
nema bora,nema bar novih bora,par strijica se presijavaju kao zeusove munje...
koža joj je razliveni tanki bakar
napet suh i podatan
dodirnem joj vrat..i leđa.. i dižem se...
odmičem se od nje,naslanjam se leđima na zid..uzimam zaboravljenu čašu,i zurim u njena leđa...
ona priča lagano...zna da je vrijeme predbacivanja odavno prošlo,ali voli govoriti o mojim greškama i propuštenim prilikama,onako..nekak automatski to radi..kao da forme radi, mora ispuniti vrijeme nečim...jer zna da nikom od nas nije više stalo...sad smo neki drukčiji ljudi..i postali smo si stranci koji se savršeno poznaju...

odlazim pod tuš i zaljevam se nemogućim količinama mlake vode....
ne oblačim ništa...
izlazim iz kupaonice i odlazim u kuhinju...natočim si još malo...gledam van kroz prozor i osluškujem žamor i muziku...gledam u ljude i događaje koje ne vidim...
nema se kuda žuriti ...i svi znamo da su neke stvari neminovne...
znam da večeras dolazi moja prijateljica i znam zašto dolazi..
naravno da me to neće sprječiti...
..ako me pita ,reći ću joj istinu,lagat mi je prenaporno...
šta će biti dalje ...bit će.

ionako je ovo samo san, ovaj put sam svjestan toga...

otvaram ormarić,vadim blister i jednu plavu tableticu...odgrizem je pola i zalijem...
odlažem čašu na stol i lagano krećem prema sobi....
čujem ju iza zatvorenih vrata...
otvaram vrata bez kucanja...
ulazim lagano..
... ona idalje nešta govori,ali se ne sjećam šta,ili me više nije zanimalo....
...došao sam s namjerom...i ona je tu s namjerom...i to je tako i nikako drukčije..
okrene se prema meni i prvi put danas me zaista dobro pogleda u oči,sjedne na krevet i leđima se ispruži po njemu..
gledam te brončane noge i šutim...i ona konačno šuti,meni je svejedno,može pričat ,šutit,urlat, baš mi je svejedno.
prilazim joj i progovaram nešta glupo...kao...moram te vidjeti ..ili tak nešto....
vidim da je i njoj sasvim svejedno šta pričam i okreće lice prema prozoru....
ja spuštam ruke na njezinu haljinicu i razmotam je u dva pokreta..
gledam to tjelo ,tu bakrenu vruću živu masu....
ona vraća pogled na mene
ja puštam da moj mozak i hormoni lagano podivljaju hraneći se pejzažem..
kaže mi nešta kao....da sam sebična niškorist ...ali da sam neki jebeni kamen u njenom životu kojeg mora posjetiti prije nastavka življenja...neki novi početak valjda...
uopće me to ne zanima....
bijesna je ...
mala frizurica na briježuljku je drukčija ,nije tak zgodna ko ona prije....sad je to nekakav mali uspravni pravokutnik...
viče na mene...
njene usne ...donje usne ...su sasvim spojene,ali vidim razliku boje..malo je crvenija...
znam da je vrijeme za to,iako nisam siguran što ću napraviti..

priđem joj potpuno i svojim koljenima lagano raširim njene noge
saginjem se podvlačim dlanove ispod njenih guzova i podižem je malo gore ,dok lice spuštam dolje...
lagano jezikom širim te usne...ne ulazim duboko..samo vlažno brljavim po njoj...
miris mi je odmah poznat...želim pokrenut njeno tijelo da mi pokaže šta želi...za sebe već znam ,iako jako brzo mjenjam mišljenje..
naravno da mi pokazuje šta želi,ali se i ja oglušujem na većinu njenih smjernica...
sve u svoje vrijeme...
sva se otvorila,tekućine se cijede iz nje...više ne viče,nego ispušta sitno hhmmm i hhuuummm..ili tak nešto..


.....................

weel,tu sam se probudio,
ne lažem i ne kradem...
to je zaista bio san,možda bih mogao izmisliti ostatak,al mislim da nema potrebe...
inače,ponekad sanjam snove koji su djelomično lucidni,pa i ovaj je takav...

Link

samo za strpljive

JESI JI TI POJUDEJ?? KO BU TI TO ČITAJ????

boli me neka stvar ko bu to čital...

dođoh samo da ti kažem da zbog ovakvih zapisa još uvijek vrijedi doći ovamo i nakon deset godina! i da, pročitah..., jer ovo jest za čitanje. nakon što si proživio (meni djeluje stvarnije od stvarnosti)...hvala ti, đuro!

u moru kiča (ne znam što je vrbi, iako znam)...eto malo autohtone bloške priče(otkako je philip otišo nema ih više) koje dugo ne bje na blogu! voljela bih imati takve snove...i pamtiti ih? iako nemam ništ protiv stvarnosti koja me pohodila već u prvim danima ove nove. but, nije to kao tvoja priča...nisu to mostovi okruga medison (upravo me tvoji opisi podsjećaju na opise iz knjige)...ali vjerujem da će opet biti poneka priča ne samo za našu intimu, već i za ispričati ovako javno...za slaldokusce pisane riječi i doživljaja!

večeras ponovo sanjam...
bludne snove....